Bible

 

Izlazak 16

Studie

   

1 Od Elima se podigoše, i sav zbor sinova Izrailjevih dođe u pustinju Sin, koja je između Elima i Sinaja, petnaestog dana drugog meseca pošto iziđoše iz zemlje misirske.

2 I stade vikati sav zbor sinova Izrailjevih na Mojsija i na Arona u pustinji,

3 I rekoše im sinovi Izrailjevi: Kamo da smo pomrli od ruke Gospodnje u zemlji misirskoj, kad sedasmo kod lonaca s mesom i jeđasmo hleba izobila! Jer nas izvedoste u ovu pustinju da pomorite sav ovaj zbor glađu.

4 A Gospod reče Mojsiju: Evo učiniću da vam daždi iz neba hleb, a narod neka izlazi i kupi svaki dan koliko treba na dan, da ga okušam hoće li hoditi po mom zakonu ili neće.

5 A šestog dana neka zgotove šta donesu, a neka bude dvojinom onoliko koliko nakupe svaki dan.

6 I reče Mojsije i Aron svim sinovima Izrailjevim: Doveče ćete poznati da vas je Gospod izveo iz zemlje misirske;

7 A sutra ćete videti slavu Gospodnju; jer je čuo viku vašu na Gospoda. Jer šta smo mi da vičete na nas?

8 I reče Mojsije: Doveče će vam dati Gospod mesa da jedete a ujutru hleba da se nasitite; jer je čuo Gospod viku vašu, kojom vičete na Nj. Jer šta smo mi? Nije na nas vaša vika nego na Gospoda.

9 I reče Mojsije Aronu: Kaži svemu zboru sinova Izrailjevih: Pristupite pred Gospoda, jer je čuo viku vašu.

10 I kad reče Aron svemu zboru sinova Izrailjevih, pogledaše u pustinju, i gle, slava Gospodnja pokaza se u oblaku.

11 I Gospod reče Mojsiju govoreći:

12 Čuo sam viku sinova Izrailjevih. Kaži im i reci: Doveče ćete jesti mesa, a sutra ćete se nasititi hleba, i poznaćete da sam ja Gospod Bog vaš.

13 I uveče doleteše prepelice i prekriliše logor, a ujutru pade rosa oko logora;

14 A kad se diže rosa, a to po pustinji nešto sitno okruglo, sitno kao slana po zemlji.

15 I kad vide sinovi Izrailjevi, govorahu jedan drugom: Šta je ovo? Jer ne znahu šta beše. A Mojsije im reče: To je hleb što vam dade Gospod da jedete.

16 To je za šta zapovedi Gospod: kupite ga svaki dan koliko kome treba za jelo, po gomor na glavu, po broju duša vaših, svaki neka uzme za one koji su mu u šatoru.

17 I učiniše tako sinovi Izrailjevi; i nakupiše koji više koji manje.

18 Pa meriše na gomor, i ne dođe više onom koji nakupi mnogo, niti manje onom koji nakupi malo, nego svaki nakupi koliko mu je trebalo da jede.

19 I reče im Mojsije: Niko da ne ostavlja od toga za sutra.

20 Ali ne poslušaše Mojsija, nego neki ostaviše od toga za sutra, te se ucrva i usmrde. I rasrdi se Mojsije na njih.

21 Tako ga kupljahu svako jutro, svaki koliko mu trebaše za jelo; a kad sunce ogrevaše, tada se rastapaše.

22 A u šesti dan nakupiše hleba dvojinom, po dva gomora na svakog; i dođoše sve starešine od zbora, i javiše Mojsiju.

23 A on im reče: Ovo kaza Gospod: Sutra je subota, odmor svet Gospodu; šta ćete peći, pecite, i šta ćete kuvati, kuvajte danas; a šta preteče, ostavite i čuvajte za sutra.

24 I ostaviše za sutra, kao što zapovedi Mojsije, i ne usmrde se niti beše crva u njemu.

25 I reče Mojsije: Jedite to danas, jer je danas subota Gospodnja, danas nećete naći u polju.

26 Šest ćete dana kupiti, a sedmi je dan subota, tada ga neće biti.

27 I u sedmi dan iziđoše neki od naroda da kupe, ali ne nađoše.

28 A Gospod reče Mojsiju: Dokle ćete se protiviti zapovestima mojim i zakonima mojim?

29 Vidite, Gospod vam je dao subotu, zato vam daje šestog dana hleba na dva dana. Stojte svaki na svom mestu, i neka ne odlazi niko sa svog mesta u sedmi dan.

30 I počinu narod u sedmi dan.

31 I dom Izrailjev prozva taj hleb mana; a beše kao seme korijandrovo, beo, i na jeziku kao medeni kolači.

32 I reče Mojsije: Ovo je zapovedio Gospod: napuni gomor toga, neka se čuva od kolena do kolena vašeg, da vide hleb, kojim sam vas hranio u pustinji kad vas izvedoh iz zemlje misirske.

33 I reče Mojsije Aronu: Uzmi krčag i naspi pun gomor mane, i metni pred Gospoda da se čuva od kolena do kolena vašeg.

34 I ostavi ga Aron pred svedočanstvom da se čuva, kao što zapovedi Gospod Mojsiju.

35 A sinovi Izrailjevi jedoše manu četrdeset godina dok ne dođoše u zemlju u kojoj će živeti; jedoše manu dok ne dođoše na među zemlje hananske.

36 A gomor je desetina efe.

   

Ze Swedenborgových děl

 

Arcana Coelestia # 8497

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

8497. 'And all that is left over put aside for yourselves to keep until the morning' means the enjoyment of all goodness and truth then as if from what was their own. This is clear from the meaning of 'putting aside what is left over till the morning' as enjoyment on the sabbath day, the reason why the enjoyment of goodness and truth is meant being that they were to put aside what was left over from the things they baked and boiled and to eat it on that day ('baking' means the preparation of good, and 'boiling' the preparation of truth, as has been shown immediately above in 8496, and 'eating' means enjoying and making one's own, 3168, 3513 (end), 3596, 3832, 4745, 7849); and from the meaning of 'for yourselves to keep' as, as if it - the enjoyment - was from what was their own. The reason why these things are meant by those words is that goodness and truth which flow in from the Lord are joined together and so to speak made the person's own. This is what the joining of heaven, that is, of those in heaven, to the Lord is like. The words 'as if from what was their own' are used because the good of faith and charity can never be imparted to man or angel to be actually his own, for men and angels are merely recipients, or forms properly adjusted to receive life from the Lord, and so goodness and truth from Him. True life comes from no other source; and since life comes from the Lord it cannot be more than what seems to be a person's own. Those who abide in the Lord however clearly perceive that life flows in, consequently that goodness and truth do so since these are contained in that life. The reason why life seems to be a person's own is that in His Divine Love the Lord wishes to impart and join to a person all that is His, and so far as it can be done He does join it. What is then the person's own, yet is imparted to him by the Lord, is called a heavenly self or proprium, see 731, 1937, 1947, 2882, 2883, 2891, 3812 (end), 5660.

  
/ 10837  
  

Thanks to the Swedenborg Society for the permission to use this translation.