Bible

 

Izlazak 15

Studie

   

1 Tada zapeva Mojsije i sinovi Izrailjevi ovu pesmu Gospodu, i rekoše ovako: Pevaću Gospodu, jer se slavno proslavi; konja i konjika vrže u more.

2 Sila je moja i pesma moja Gospod, koji me izbavi; On je Bog moj, i slaviću Ga; Boga oca mog, i uzvišavaću Ga.

3 Gospod je velik ratnik; ime mu je Gospod.

4 Kola Faraonova i vojsku njegovu vrže u more; izbrane vojvode njegove utopiše se u crvenom moru.

5 Bezdani ih pokriše; padoše u dubinu kao kamen.

6 Desnica Tvoja, Gospode, proslavi se u sili; desnica Tvoja, Gospode, satre neprijatelja.

7 I mnoštvom veličanstva svog oborio si one koji ustaše na te; pustio si gnev svoj, i proždre ih kao slamu.

8 Od daha nozdrva Tvojih sabra se voda; stade u gomilu voda koja teče; stinuše se vali usred mora.

9 Neprijatelj reče: Teraću, stignuću, deliću plen; nasitiće ih se duša moja, izvući ću mač svoj, istrebiće ih ruka moja.

10 Ti dunu vetrom svojim, i more ih pokri, i utonuše kao olovo u dubokoj vodi.

11 Ko je kao Ti među silnima. Gospode? Ko je kao Ti slavan u svetosti, strašan u hvali, i da čini čudesa?

12 Ti pruži desnicu svoju, i proždre ih zemlja.

13 Vodiš milošću svojom narod, koji si iskupio, vodiš krepošću svojom u stan svetosti svoje.

14 Čuće narodi, i zadrhtaće; muka će spopasti one koji žive u zemlji filistejskoj.

15 Tada će se prepasti starešine edomske, junake moavske spopašće drhat, uplašiće se svi koji žive u hananskoj.

16 Spopašće ih strah i trepet; od veličine ruke Tvoje zamuknuće kao kamen, dokle ne prođe narod Tvoj, Gospode, dokle ne prođe narod koji si zadobio.

17 Odvešćeš ih i posadićeš ih na gori nasledstva svog, na mestu koje si sebi za stan spremio, Gospode, u svetinji, Gospode, koju su Tvoje ruke utvrdile.

18 Gospod će carovati doveka.

19 Jer uđoše konji Faraonovi s kolima njegovim i s konjicima njegovim u more, i Gospod povrati na njih vodu morsku; a sinovi Izrailjevi pređoše suvim posred mora.

20 I Marija proročica, sestra Aronova, uze bubanj u ruku svoju; a za njom iziđoše sve žene s bubnjevima i sviralama.

21 I otpevaše im Marija: Pevajte Gospodu, jer se slavno proslavi; konja i konjika vrže u more.

22 Potom krenu Mojsije sinove Izrailjeve od Mora Crvenog, i pođoše u pustinju Sur; i tri dana išavši po pustinji ne nađoše vodu.

23 Odande dođoše u Meru, ali ne mogoše piti vodu u Meri, jer beše gorka; otuda se prozva mesto Mera.

24 Tada stade narod vikati na Mojsija govoreći: Šta ćemo piti?

25 I Mojsije zavapi ka Gospodu, a Gospod mu pokaza drvo, te ga metnu u vodu, i voda posta slatka. Onde mu dade uredbu i zakon, i onde ga okuša.

26 I reče: Ako dobro uzaslušaš glas Gospoda Boga svog, i učiniš što je pravo u očima Njegovim, i ako prigneš uho k zapovestima Njegovim i sačuvaš sve uredbe Njegove, nijednu bolest koju sam pustio na Misir neću pustiti na tebe; jer sam ja Gospod, lekar tvoj.

27 I dođoše u Elim, gde beše dvanaest izvora i sedamdeset palmi; i onde stadoše u logor kod vode.

   

Ze Swedenborgových děl

 

Nebeske Tajne # 8352

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

8352. Govoreći, šta ćemo piti? Da ovo označava da oni nisu mogli da podnose istine, jer su im bile neprijatne zbog nedostatka osećanja za njih, vidi se iz značenja piti, što je biti poučavan u istinama i što znači primati ih, kao i biti pod njihovim uticajem, a to znači usvajati ih (vidi br. 3069, 3168, 3772, 4017, 4018); ovde, ne podnositiih, jer su bile neprijatne zbog toga što nisu imali osećanja za dobro, što je označeno vodom koja je bila gorka, u skladu s onim što je objašnjeno gore (br. 8349). Ovo se iskušenje sastoji u tomešto su prigovarali i što su se žalili jer istine, koje su nekad bile njima prijatne, i koje su tako sačinjavale njihov duhovni život to jest njihov nebeski život, sada su im se činile neprijatnim, tako da su ih jedva mogli podneti. Čisto prirodan čovek teško može poverovati da takva jedna stvar može da bude uzrokom bilo kakve tuge, jer on misli, Šta se to tiče mene, da li su istine prijagtne ili ne? Ako su neprijatne, neka se odbace. Ali duhovan čovek oseća sasvim drugačije. Njegovo najveđe uživanje u životu je da prima pouku u istinama, i da bude prosvetljen u pogledu stvari koje se odnose na njegovu dušu, to jest, na duhovni život; stoga kada ovih [istina/nema, duhovni život pati i trpi, pa otuda tuga i strahovanje. Razlog je to što seosećanje za dobro neprekido uliva preko unutrašnjeg čoveka od Gospoda, i potstiče odgovarajuće stvari u spoljašnjem čoveku koje su ranije činile uživanje osećanja za istinu; stoga kada su ovakve stavri napadnute od zala ljubavi prema sebi i svetu, koje je ranije čovek opažao kao prijatne, dokazi do sukoba uživanja odnoso osećanja, otkuda dolazi do strahovanja, a od toga i tuga i prigovaranje. Biće u kratko rečeno kakav je slučaj s iskušenjem koje se javlja zbog nedostaka istine. Hrana duhovnog života je dobro i istina, kao što je hrana prirodnog čoveka jelo i piće. Ako nedostaje dobra, to je kao da nema jela; a ako istine nedostaje, to je kao da nedostaje pića. Nevolja koja se tada pojavljuje, je kao kad nevolja zbog gladi i žeđi. Ovo upoređenje je zbog korespondencije, jelo i piće hrane telo bolje i uspešnije, kada čovek u ečeru ili doručak u isto vreme uživa u razgovoru s drugima o tome što voli, nego kad sedi za stolom sam bez društva. Kad je čovek u ovom poslednjem stanju, sasudi koji primaju jelo sužavaju se kod njega; dok kada je u prethodnom stanju, oni su otvoreni. Ove stvari se odigravaju zbog korespondencije između duhvne i prirodne hrane. Kaže se, uživanje u razgovoru s drugima o takvim stvarima koje on voli, jer sve se ovo odnosi na dobro I istinu; jer na svetu nema ničega što se ne odnosi na obe stvari [dobro I istinu]; ono što čovek voli, odnosi se na dobro kod njega, a ono što uči o dobru, I što se povezuje stim, odnosi se na istinu.

  
/ 10837