697. Šesto iskustvo. Jednom sam nedaleko od sebe ugledao u zraku rijetku pojavu. Bio je to oblak podijeljen na manje oblake, od kojih su neki bili tamno plavi, a neki crni; i ugledao sam ih kako se tako reći međusobno sudaraju. Bili su išarani sa svjetlosnim zrakama koje su prolazile između njih i koje su čas izgledale oštre poput isukanih mačeva, a čas otupljene poput polomljenih mačeva. Te zrake su čas jurile da bi se susrele, a čas su se povlačile, poput boksera. Tako je izgledalo da se maleni bojama išarani oblačići međusobno bore, no oni su se igrali. Kako ova rijetka pojava nije bila na prevelikoj udaljenosti od mene, podigao sam svoje oči, i pažljivo promatrajući, ugledao dječake, mladiće i starce kako ulaze u kuću koja je bila ispod nje, izgrađena na mramornom temelju od porfira. To je bila kuća iznad koje se taj fenomen pokazao. Obraćajući se jednom od onih koji su ulazili zapitao sam što ta zgrada predstavlja. On je odgovorio: ‘To je škola gdje se mladi ljudi naučavaju različitim granama mudrosti. ’

[2] Kada sam to čuo, ušao sam sa njima, jer bio sam u duhu; to jest, u stanju sličnom onome u kojem se nalaze ljudi u duhovnom svijetu, koji se nazivaju duhovima i anđelima. Unutar škole sam sprijeda ugledao veliku stolicu, u središtu klupe, uokolo po stranama sjedala te galeriju iznad ulaza. Stolica je bila za mladiće koji su trebali naizmjenice dati njihove odgovore na problem koji je trebao biti postavljen, klupe su bile za slušatelje, sjedala za one koji su, u ranijim prilikama, dali mudre odgovore, a galerija za seniore koji su trebali biti suci i arbitri. U sredini galerije je bila propovjedaonica gdje je sjedio mudrac, koji se nazivao Ravnateljem Škole, i koji je predlagao pitanja za mladiće koji su na njih trebali odgovarati sa stolice. Kada su bili okupljeni, on se ustao sa propovjedaonice i rekao: ‘Dajte mi, molim vas, odgovor na ovaj problem, i riješite ga ako možete: Što je duša, i koja je njezina priroda?’

[3] Čuvši ovaj problem svi su bili zapanjeni, i započeli su mrmljati: ‘Ni jedan čovjek još iz doba Saturna pa do našeg doba nije bio sposoban pomoću ijedne racionalne misli percipirati i shvatiti što je duša, a još manje njezinu prirodu. Zar to ne nadilazi svačije razumijevanje?’ Ali sa galerije su dobili ovaj odgovor: ‘To nije iznad razumijevanja; to je unutar njega, i njime sagledivo, zato neka problem bude riješen.’ Onda su ustali mladići, koji su bili odabrani tog dana da zauzmu stolicu i odgovore na pitanje. Njih je bilo pet, koji su bili ispitani od strane seniora i za koje se otkrilo kako nadmašuju u mudrosti, i koji su onda sjedili na kaučima pored stolice; nakon toga su se oni popeli onim redom kako su sjedili. Nakon što bi se popeo, svaki je na sebe obukao svilenu tuniku opalne boje, a preko nje halju od meke vune protkanu sa cvijećem, i također kapu na vrhu koje se nalazio ornament od ruža okružen sa malim safirima.

[4] Ugledao sam prvog mladića, tako ukrašena, kako se sjeda, da bi zatim rekao: ‘Što je duša, i njezina priroda, nije nikome bilo otkriveno još od dana stvaranja; to je tajna među blagom koje pripada jedino Bogu. Ovo je, međutim, bilo razotkriveno, da duša prebiva u čovjeku kao kraljica; ali gdje se nalazio njezin dvor o tome su učeni samo pretpostavljali. Neki su pretpostavili kako se nalazi u maloj žlijezdi između velikog i malog mozga, koja se naziva pinealna žlijezda. U ovu su oni smjestili prebivalište duše, pošto je cijeli čovjek kontroliran od strane dva mozga, a ovi su regulirani od strane pinealne žlijezde. Prema tome, štogod regulira mozak po svojoj volji, regulira cijelog čovjeka od glave do pete.’ On je također dodao: ‘Otud je ovo nagađanje, za mnoge u svijetu, izgledalo kao istinito, ili bar vjerojatno, ali je nakon određenog vremena bilo odbačeno kao maštarija. ’

[5] Nakon što je to rekao skinuo je halju, tuniku i kapu; i drugi od određenih govornika ih je obukao, te zauzeo svoje mjesto na stolici. Njegovo mišljenje u svezi duše je bilo kako slijedi: ‘Nitko na cijelom nebu i zemlji ne zna što je duša, i koja je njezina priroda. Poznato je da duša postoji, i da je ona u čovjeku; ali gdje počiva to je stvar nagađanja. Ovo je, međutim, izvjesno, da je ona u glavi, jer tamo razumijevanje razmišlja i volja namjerava, a u licu, prednjem dijelu glave, su čovjekovi organi osjeta. Svima ovima život dolazi jedino od duše, koja unutarnje počiva u glavi. Ali gdje je točno njezino sjedište to se ja ne usudim reći. Ponekad sam bio suglasan sa onima koji su joj odredili sjedište u tri moždane klijetke; ponekad sa onima koji su ju postavili u izbrazdana tijela tamo; ili u medularnu supstancu svakog mozga, ili u kornatu supstancu, ili u duru mater; jer nije nedostajalo argumenata u korist svake od ovih pretpostavki, koje su zasnovane na čvrstim temeljima.

Argumenti u korist tri moždane klijetke su bili ti da su one primatelji animalnih duhova i mozgovnih seruma. Oni u korist izbrazdanih tijela su bili, da oni formiraju moždinu, kroz koju živci proizlaze, i pomoću kojih se oba mozga nastavljaju u kralježnicu; a iz kralježnice i moždine tamo izlaze vlakna iz kojih je struktura cijelog tijela formirana. Oni u korist medularne supstance svakog mozga su, da je svaka kolekcija i akumulacija svih vlakana koja sačinjavaju začetak cijelog čovjeka. Oni u korist kornate supstance su, da su u toj supstanci prvobitni i konačni krajevi, i posljedično tome počeci svih vlakana, time svih čula i kretnji. Argument u korist dure mater je, da je to uobičajeni pokrov svakog mozga, iz kojeg se proširuje određenim kontinuitetom preko srca i unutarnjih tjelesnih organa. Mene što se tiče, ja se ne odlučujem ni za jedan od ovih više nego za drugi. Vi odlučite, preklinjem vas, i odaberite koji vam se više sviđa. ’

[6] Sa ovim riječima je on napustio stolicu i predao tuniku, halju i kapu trećemu; a on je, zauzimajući njegovo mjesto, govorio kako slijedi: ‘Što ja, ovako mlad čovjek, imam sa tako uzvišenim pitanjem? Ja apeliram učenim ljudima koji sjede sa obje moje strane; ja apeliram vama mudraci u galeriji; da, ja apeliram anđelima najviših nebesa, da li itko, pomoću svjetla vlastitog razuma, može formirati ikakvu ideju o duši. Usprkos tome, ja, poput drugih, mogu formirati pretpostavku u svezi toga gdje je njezino sjedište u čovjeku; a moja pretpostavka je, da ona počiva u srcu, i otud u krvi. Sada ja nagađam da je to tako zato što srce pomoću svoje krvi vlada i tijelom i glavom; jer ono šalje svoje velike arterije koje se nazivaju aorte u cijelo tijelo, i posude koje se nazivaju kartoidne arterije u cijelu glavu. Prema tome, općenito je prihvaćeno kako duša od srca, posredstvom krvi, podržava, hrani i daje život cijelom organskom sistemu i tijela i glave. Kao dokaz ove pozicije može poslužiti činjenica da su u Svetom Pismu ‘duša i srce’ tako učestalo spomenuti zajedno, kao:

‘Da trebamo ljubiti Boga cijelom svojom dušom, i svim srcem; i da Bog stvara u čovjeku novu dušu i novo srce.’ Ponovljeni Zakon 6:5; 10:12; 11:13; 26:16; Jeremija 32:41; Matej 22:37; Marko 12:30, 33; Luka 10:27; i na drugim mjestima.

Također je otvoreno izjavljeno kako je krv duša tijela, Levitski Zakonik 17:11, 14. ’

Na ove riječi se začuo glas nekih kanonika koji su povikivali: ‘Vrlo učeno!’

[7] Onda se četvrti mladić, oblačeći odjeću ranijeg govornika, uspeo na stolicu i rekao: ‘Ja sam također sklon posumnjati kako ne postoji nitko sa tako suptilnim i profinjenim intelektom da bi percipirao što je duša, i koja je njezina priroda. Ja sam, prema tome, mišljenja kako onaj koji pokuša radoznalo viriti u stvar uzalud rasipa svoju vještinu. Ipak od svojih ranijih godina sam nastavio vjerovati zajedno sa drevnim ljudima, kako je duša u cijelom tijelu i u svakom djeliću čovjeka; i tako da je ona i u glavi i u svakom njezinom dijelu, i u tijelu i u svakom njegovom dijelu; te da je isprazna izmišljotina modernih ljudi odrediti njezino sjedište na ijednom određenom mjestu, a ne svugdje. Štoviše, duša je duhovna supstanca, kojoj se ne može pripisati niti širenje niti mjesto, već prebivalište i ispunjavanje. Pored toga, kada spomenemo dušu, mi mislimo na život; a život je u cijelom tijelu i u svakom čovjekovom dijelu.’ Ovo gledište je naišlo na odobravanje u mnogih među okupljenima.

[8] Nakon njega se ustao peti mladić, te je veličanstveno ukrašen istom odorom, sa stolice progovorio ovako: ‘Ja nemam primjedbe na razgovor o tome gdje se nalazi duša, da li je u ijednom dijelu ili u cjelini; ali iz mog vlastitog skladišta znanja ću se pozabaviti sljedećim pitanjem: Što je duša, i koja je njezina priroda? Nitko ne razmišlja o duši kao o nečemu čistome, što se može povezati sa eterom, ili zrakom, ili vjetrom, u kojem nema vitalnog principa iz racionalnosti koja čoveka razlikuje od zvijeri. Ja sam ovo razmišljanje utemeljio na činjenici da kada čovjek izdahne, za njega se kaže kako je ispustio dušu ili duh. Otud se za dušu koja živi nakon smrti pretpostavlja kako je takav dašak, oživljen kognitivnim životom, koji se naziva dušom. Što drugo duša može biti? Ali kako sam čuo da je sa galerije rečeno kako problem duše, što ona jeste, i koja je njezina priroda, nije iznad razumijevanja, nego unutar njega, i kako je taj problem saglediv, ja vas preklinjem da vi sami razotkrijete ovu vjekovima dugu tajnu. ’

[9] Nakon toga su seniori na galeriji pogledali dolje prema Ravnatelju Škole koji je postavio ovaj problem, i on je po njihovim znakovima razumio kako su oni htjeli da se on sam popne i izloži stvar. On je, prema tome, napustio propovjedaonicu, prošao kroz slušateljsku halu, te se popeo do stolice, I tamo, pružajući svoju ruku, rekao: ‘Slušajte, molim vas. Svatko vjeruje kako je duša čovjekova najunutarnija i najčišća suština; ali suština bez forme nije ništa nego izmišljotina uma. Duša je, prema tome, forma. I ja ću sada prosljediti da bi opisao prirodu te forme. Ona je forma svih stvari ljubavi, i svih stvari mudrosti; a sve stvari ljubavi se nazivaju osjećajima, a sve stvari mudrosti se nazivaju percepcijama. Dakle, percepcije mudrosti, koje su izvedene iz osjećaja, i koje se prema tome, sa njima kombiniraju, čine jednu formu; a ova forma sadržava nebrojene stvari u takvom redu, serijama, i skladu da se one mogu nazvati cjelinom. Štoviše, one se tako mogu nazvati pošto se od nje ništa ne može oduzeti ili dodati bez da se promjeni njezina priroda. Ljudska duša je, stoga, takva forma, sve stvari ljubavi i mudrosti su suštinske sastavnice takve forme; a ove su sa čovjekom u duši, i iz duše u glavi i tijelu.

[10] Vi se nazivate duhovima i anđelima; i u svijetu ste vjerovali kako su duhovi i anđeli poput vjetra ili etera, i time samo intelektualni i racionalni principi. Ali sada sasvim jasno vidite kako ste vi uistinu stvarno i aktualno ljudi, koji su u svijetu živjeli i razmišljali u materijalnom tijelu. Vi sada znate kako nije materijalno tijelo ono što živi i razmišlja, nego duhovna supstanca u tom tijelu; a ovu vi nazivate dušom, čiju formu niste poznavali, ali koju sada vidite i nastavljate gledati. Svi vi ste duše, o čijoj ste besmrtnosti čuli, razmišljali, govorili i pisali puno; a pošto ste vi forme ljubavi i mudrosti od Boga, vi nikad ne možete umrijeti. Duša je, prema tome, ljudska forma, od koje se ništa ne može oduzeti, i kojoj se ništa ne može dodati, i ona je najunutarnija forma svih formi u cijelom tijelu; a pošto izvanjske forme primaju od onog što je najunutarnije i suštinu i formu, prema tome ste vi, takvi kakvi izgledate sami sebi i nama, duše. Ukratko, duša je sâm čovjek; jer ona je najunutarniji čovjek, i prema tome je njezina forma potpuno i savršeno ljudska forma. Usprkos tome, ona nije život, nego najbliži primatelj života od Boga, i time Božje prebivalište.

[11] Mnogi su aplaudirali na ove riječi, ali neki su rekli: ‘Mi ćemo razmotriti ovu stvar. ’

Ja sam zatim otišao kući; i sada se iznad škole, na mjestu prijašnjeg fenomena pojavio svijetao oblak, bez sukobljavajućih svjetlosnih pruga ili zraka. Ovaj je oblak, prodirući kroz krov, ušao u halu i osvijetlio zidove; a ja sam začuo kako su se mogli vidjeti zapisi, među kojima je bio ovaj:

‘Jehova Bog… je u čovjekove nosnice dahnuo dah života; i čovjek je postao živa duša.’ Postanak 2:7.