Bible

 

Tužaljke 3

Studie

   

1 Ja sam čovjek što upozna bijedu pod šibom gnjeva njegova.

2 Mene je odveo i natjerao da hodam u tmini i bez svjetlosti.

3 I upravo mene bije i udara bez prestanka njegova ruka.

4 Iscijedio je moje meso, kožu moju, polomio kosti moje.

5 Načinio mi jaram, glavu obrubio tegobama.

6 Pustio me da živim u tminama kao mrtvaci vječiti.

7 Zazidao me, i ja ne mogu izaći, otežao je moje okove.

8 Kada sam vikao i zapomagao, molitvu je moju odbijao.

9 Zazidao mi ceste tesanim kamenom, zakrčio je putove moje.

10 Meni on bijaše medvjed koji vreba, lav u zasjedi.

11 U bespuća me vodio, razdirao, ostavljao me da umirem.

12 Napinjao je luk svoj i gađao me kao metu za svoje strelice.

13 U slabine mi sasuo strelice, sinove svoga tobolca.

14 Postao sam smiješan svome narodu, rugalica svakidašnja.

15 Gorčinom me hranio, pelinom me napajao.

16 Puštao me da zube kršim kamen grizući, zakapao me u pepeo.

17 Duši je mojoj oduzet mir i više ne znam što je sreća!

18 Rekoh: Dotrajao je život moj i nada koja mi od Jahve dolazi.

19 Spomeni se bijede moje i stradanja, pelina i otrova!

20 Bez prestanka na to misli i sahne duša u meni.

21 To nosim u srcu i gojim nadu u sebi.

22 Dobrota Jahvina nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo.

23 Oni se obnavljaju svako jutro: tvoja je vjernost velika!

24 "Jahve je dio moj", veli mi duša, "i zato se u nj pouzdajem."

25 Dobar je Jahve onom koji se u nj pouzdaje, duši koja ga traži.

26 Dobro je u miru čekati spasenje Jahvino!

27 Dobro je čovjeku da nosi jaram za svoje mladosti.

28 Neka sjedi u samoći i šuti, jer mu On to nametnu;

29 neka usne priljubi uz prašinu, možda još ima nade!

30 Neka pruži obraz onome koji ga bije, neka se zasiti porugom.

31 Jer Gospod ne odbacuje nikoga zauvijek:

32 jer ako i rastuži, on se smiluje po svojoj velikoj ljubavi.

33 Jer samo nerado on ponižava i rascvili sinove čovjeka.

34 Kad se gaze nogama svi zemaljski sužnjevi,

35 kad se izvrće pravica čovjeku pred licem Svevišnjeg,

36 kad se krivica nanosi čovjeku u parnici, zar Gospod ne vidi?

37 Tko je rekao nešto i zbilo se? Nije li Gospod to zapovjedio?

38 Ne dolazi li iz usta Svevišnjega i dobro i zlo?

39 Na što se tuže živi ljudi? Svatko na svoj grijeh.

40 Ispitajmo, pretražimo pute svoje i vratimo se Jahvi.

41 Dignimo svoje srce i ruke svoje k Bogu koji je na nebesima.

42 Da, mi smo se odmetali, bili nepokorni, a ti, ti nisi praštao!

43 Obastrt gnjevom svojim, gonio si nas, ubijao i nisi štedio.

44 Oblakom si se obastro da molitva ne prodre do tebe.

45 Načinio si od nas smeće i odmet među narodima.

46 Razjapili usta na nas svi neprijatelji naši.

47 Užas i jama bila nam sudbina, propast i zator!

48 Potoci suza teku iz očiju mojih zbog propasti Kćeri naroda mojega.

49 Moje oči liju suze bez prestanka, jer prestanka nema

50 dok ne pogleda i ne vidi Jahve s nebesa.

51 Moje mi oko bol zadaje zbog kćeri svih mojega grada.

52 Uporno me k'o pticu progone svi što me mrze, a bez razloga.

53 U jamu baciše moj život i zatrpaše je kamenjem.

54 Voda mi dođe preko glave, rekoh sam sebi: "Pogiboh!"

55 I tada zazvah ime tvoje, Jahve, iz najdublje jame.

56 Ti oču moj glas: "Ne začepljuj uši svoje na vapaje moje."

57 Bliz meni bijaše u dan vapaja mog, govoraše: "Ne boj se!"

58 Ti si, Gospode, izborio pravdu za dušu moju, ti si život moj izbavio.

59 Ti, Jahve, vidje kako me tlače, dosudi mi pravdu.

60 Ti vidje svu osvetu njinu, sve podvale protiv mene.

61 Čuo si, Jahve, podrugivanje njihovo, sve podvale protiv mene.

62 Usne protivnika mojih i misli njine protiv mene su cio dan.

63 Kad sjede, kad ustaju, pogledaj samo: ja sam im pjesma-rugalica.

64 Vrati im, Jahve, milo za drago, po djelu ruku njihovih.

65 Učini da srca im otvrdnu, udari ih prokletstvom svojim.

66 Goni ih gnjevno i sve ih istrijebi pod nebesima svojim, Jahve!

   

Ze Swedenborgových děl

 

Apocalypse Revealed # 788

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 962  
  

788. 18:19 "And they put dust on their heads and cried out, weeping and mourning, and saying, 'Woe, woe, that great city!'" This symbolizes their interior and exterior grief and mourning, which is a lamentation that so eminent a religion was completely destroyed and condemned.

Putting dust on their heads symbolizes their interior and exterior grief and mourning over the destruction and damnation, as we will show below. To cry out, weeping and mourning, symbolizes their exterior grief and mourning - to weep symbolizing a mourning of the soul, and to grieve a grief of the heart. "Woe, woe, that great city!" symbolizes a grievous lamentation over the destruction and damnation. That "woe" symbolizes a lamentation over a calamity, misfortune, or damnation, and that "woe, woe," therefore symbolizes a grievous lamentation, may be seen in nos. 416, 769, 785; and that the city symbolizes the Roman Catholic religion may be seen in no. 785 and elsewhere.

That putting dust on the head symbolizes an interior grief and mourning over a destruction and damnation is clear from the following passages:

They will cry bitterly and cast dust on their heads; they will roll about in ashes. (Ezekiel 27:30)

(The daughters) of Zion sit on the ground...; they have cast dust on their heads... (Lamentations 2:10)

(Job's friends) rent their tunics and sprinkled dust upon their heads... (Job 2:12)

Come down and sit in the dust, O virgin daughter of Babylon; sit on the ground without a throne... (Isaiah 47:1)

And so on elsewhere.

The people put dust on their heads when they grieved deeply, because dust symbolized something damned, as is apparent from Genesis 3:14, Matthew 10:14, Mark 6:11, Luke 10:10-12, and dust on the head represented the people's acknowledgment that of themselves they were damned, and thus their repentance, as in Matthew 11:21, Luke 10:13.

Dust symbolizes something damned because the land over the hells in the spiritual world consists of nothing but dust, without grass or plants.

  
/ 962  
  

Many thanks to the General Church of the New Jerusalem, and to Rev. N.B. Rogers, translator, for the permission to use this translation.