Bible

 

Hošea 2

Studie

   

1 "A djece Izraelove bit će brojem k'o pijeska u moru što se izmjerit' ne može ni izbrojit'. Umjesto da im govore: 'Vi niste moj narod,' zvat će ih: 'Sinovi Boga živoga.'

2 Ujedinit će se sinovi Judini i sinovi Izraelovi, postavit će sebi jednoga glavara i otići će iz zemlje; jer velik će biti dan jizreelski.

3 Recite braći svojoj: 'Narode moj,' sestrama svojim: 'Mila.'

4 Podignite tužbu, podignite, protiv majke svoje, jer ona mi nije više žena, a ja joj muž više nisam. Nek' odbaci od sebe bludničenja i preljube izmeđ' svojih dojki,

5 da je golu ne svučem te učinim da bude k'o na dan rođenja; da je ne obratim u pustinju, da je u zemlju suhu ne obratim i žeđu ne umorim.

6 Ja joj djece neću milovati, jer djeca su to bludnička.

7 Da, bludu se odala mati njihova, sramotila se ona koja ih zače. Da, rekla je: 'Trčat ću za svojim milosnicima, za njima koji mi daju kruh moj i vodu, vunu moju i lan, ulje i piće moje.'

8 Stoga ću put joj trnjem zagraditi, zidom opkoliti, da ne nađe više svojih staza.

9 I trčat će za milosnicima, ali ih stići neće, tražit će ih, al' ih neće pronaći. Tada će reći: 'Idem se vratiti prvome mužu, jer sretnija bijah prije nego sada.'

10 I ona nije razumjela da joj ja davah i žito i mošt i ulje, da je ja obasipah srebrom i zlatom od kojega načiniše baale.

11 Stoga ću uzeti natrag svoje žito u svoje vrijeme i svoj mošt u pravi čas; oduzet ću svoju vunu i svoj lan kojima je imala pokriti golotinju svoju;

12 sad ću joj otkriti sramotu na oči njenih milosnika, i nitko je iz moje neće izbaviti ruke.

13 Učinit ću kraj svim njenim veseljima, svetkovinama, mlađacima, subotama i svim blagdanima njezinim.

14 Opustošit ću joj čokote i smokve za koje je govorila: 'To je plaća što mi je dadoše moji milosnici.' Obratit ću ih u šikarje, i životinje će ih poljske obrstiti.

15 Kaznit ću je za dane Baalove kojima je kad palila, kitila se grivnom i kolajnom i trčala za svojim milosnicima; a mene je zaboravljala - riječ je Jahvina.

16 Stoga ću je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovorit' srcu.

17 I vratit ću joj ondje njene vinograde, i od Doline ću akorske učiniti vrata nade. Ondje će mi odgovarat' ona kao u dane svoje mladosti, kao u vrijeme kada je izišla iz Egipta.

18 U onaj dan - riječ je Jahvina - ti ćeš me zvati: 'Mužu moj', a nećeš me više zvati: 'Moj Baale.'

19 Uklonit ću joj iz usta imena baalska i neće im više ime spominjati.

20 U onaj dan, učinit ću za njih savez sa životinjama u polju, sa pticama nebeskim i gmazovima zemskim; luk, mač i boj istrijebit ću iz zemlje da mirno u njoj počiva.

21 Zaručit ću te sebi dovijeka; zaručit ću te u pravdi i u pravu, u nježnosti i u ljubavi;

22 zaručit ću te sebi u vjernosti i ti ćeš spoznati Jahvu.

23 U onaj dan - riječ je Jahvina - odazvat ću se nebesima, a ona će se zemlji odazvati;

24 zemlja će se odazvati žitu, moštu i ulju, a oni će se odazvati Jizreelu.

25 I posijat ću ga u zemlji, zamilovat ću Nemilu, Ne-narodu mom reći ću: 'Ti si narod moj!' a on će reći: 'Bože moj!'"

   

Komentář

 

Beggar

  
‘Brother Juniper and the Beggar,’ by Spanish Baroque painter Bartolomé Esteban Murillo. Juniper, one of the original followers of St. Francis of Assissi, was renowned for his generosity. When told he could no longer give away his clothes, he instead simply told the needy, like the beggar in the painting, that he couldn’t give them his clothes, but wouldn’t stop them from taking them.

The Word talks frequently about aiding the poor and needy. People in possession of external truths who have not yet been brought to internal truths believe that anyone at all in need of any kind of help should be aided, especially beggars who call themselves the poorest of all. Those who give such aid in a spirit of obedience, because they are commanded to act in that way, do well; for through that outward action they are brought to the inward aspect of charity and mercy. The inward aspect of charity and mercy consists in seeing clearly who exactly they are who should receive aid, what their character is, and in what way each is to be given it. Those who are brought eventually to the inward aspect of charity and mercy know that the inward aspect consists in desiring the welfare of and aiding the internal man, thus with gifts such as are beneficial to spiritual life, and that the outward aspect consists in aiding the external man, thus with gifts such as are beneficial to bodily life. But care must nevertheless always be taken to ensure that when aid is given to the external man, it is at the same time beneficial to the internal; for no one who aids the external but harms the internal is exercising charity. Therefore when one kind of aid is offered, the other must be kept in sight.