Bible

 

Postanak 31

Studie

   

1 Uto Jakov dozna kako Labanovi sinovi govore: "Sve dobro našega oca uze Jakov; i od onoga što bi moralo pripasti našem ocu namaknuo je sve ono bogatstvo."

2 A opazi Jakov i na Labanovu licu da se on ne drži prema njemu kao prije.

3 Tada Jahve reče Jakovu: "Vrati se u zemlju svojih otaca, u svoj zavičaj, i ja ću biti s tobom!"

4 Jakov onda pozove Rahelu i Leu u polje, k svome stadu,

5 pa im reče: "Ja vidim na licu vašega oca da se on ne drži prema meni kao prije; ali Bog oca moga sa mnom je bio.

6 I same znate da sam vašega oca služio koliko sam god mogao;

7 pa ipak je vaš otac mene varao, deset mi je puta plaću mijenjao. Ali Bog nije dopuštao da mi nanese štetu.

8 Ako bi on rekao: 'Svaka šarena neka bude tebi za naplatu', onda bi cijelo stado mladilo šarene; ako bi opet rekao: 'Prugasti neka budu tebi za plaću', onda bi cijelo stado mladilo prugaste.

9 Tako je Bog uzimao blago od vašeg oca pa ga meni davao.

10 Jednom, kad se stado oplođivalo, nenadano vidjeh u snu da su jarci u stadu, dok su se parili, bili prugasti, mjestimično bijeli i šareni.

11 Još u snu anđeo Božji mene zovne: 'Jakove!' 'Evo me!' rekoh.

12 A on nastavi: 'Primijeti dobro da su jarci u stadu što se pare prugasti, mjestimično bijeli i šareni. Ja sam, naime, vidio sve što ti je Laban činio.

13 Ja sam Bog koji ti se ukazao u Betelu, gdje si uljem pomazao stup i gdje si mi učinio zavjet. Sad ustaj i idi iz ove zemlje; vrati se u svoj zavičaj!'"

14 Nato mu Rahela i Lea odgovore: "Zar još imamo baštinskog dijela u svome očinskom domu?

15 Zar nas otac nije smatrao tuđinkama? TÓa on je nas prodao, a onda je pojeo novac što ga je za nas dobio!

16 Sve bogatstvo što je Bog oduzeo našem ocu zbilja je naše i djece naše. Zato izvrši sve što ti je Bog rekao!"

17 Nato Jakov naprti na deve svoju djecu i svoje žene;

18 pred sobom potjera sve svoje blago, sva svoja dobra što ih je stekao, stoku što ju je namaknuo u Padan Aramu: krenu u zemlju kanaansku, k svome ocu Izaku.

19 Laban bijaše otišao da striže svoje ovce, pa Rahela prisvoji kućne kumire koji su pripadali njezinu ocu.

20 Jakov zavara Aramejca Labana tako da nije ni slutio da će bježati.

21 I pobjegne sa svim što je bilo njegovo. Ubrzo prijeđe Eufrat i upravi put prema brdu Gileadu.

22 Trećeg dana obavijeste Labana da je Jakov pobjegao.

23 On povede sa sobom svoje rođake te je za Jakovom išao u potjeru sedam dana hoda; stiže ga na brdu Gileadu.

24 Ali se Bog ukaza Aramejcu Labanu, noću u snu, te mu reče. "Pazi da protiv Jakova ne poduzimlješ ništa, ni dobro ni zlo!"

25 Uto Laban stigne Jakova. Jakov bijaše postavio svoj šator na Glavici, a Laban se utabori na brdu Gileadu.

26 Onda Laban reče Jakovu: "Što si to htio zavaravajući me i odvodeći mi kćeri kao zarobljenice na maču?

27 Zašto si potajno pobjegao, u bludnju me zaveo i nisi me obavijestio? Otpratio bih te s veseljem i pjesmom, uz bubnje i lire.

28 Nisi mi dopustio ni da izljubim svoje kćeri i svoju unučad! Zbilja si ludo postupio.

29 U mojoj je ruci da s tobom loše postupim. Ali Bog tvoga oca noćas mi reče: 'Pazi da protiv Jakova ne poduzmeš ništa, ni dobro ni zlo!'

30 Sada dobro, otišao si jer si čeznuo za svojim očinskim domom; ali zašto si mi kumire pokrao?"

31 Jakov odgovori Labanu: "Strepio sam od pomisli da bi mi mogao silom oteti svoje kćeri.

32 A kumire svoje u koga nađeš, onaj neka pogine! Ovdje pred našom braćom kaži što je tvoga pri meni i nosi!" Jakov nije znao da ih je Rahela prisvojila.

33 Tako Laban uđe u šator Jakovljev, pa u šator Lein, onda u šator dviju sluškinja, ali ništa ne nađe. Izišavši iz Leina šatora, uđe u šator Rahelin.

34 A Rahela bijaše uzela kumire i stavila ih u sjedalo svoje deve, a onda na njih sjela. Laban je premetao po svemu šatoru, ali ih ne nađe.

35 Ona je, naime, rekla svome ocu: "Neka se moj gospodar ne ljuti što ne mogu pred njim ustati jer imam ono što je red kod žena." I tako je pretraživao, ali kumira nije našao.

36 Sad se Jakov ražesti i zađe u prepirku s Labanom. Otvoreno Jakov reče Labanu: "Kakvo je moje zlodjelo, koja li je moja krivnja da me progoniš?

37 Eto si premetnuo sve moje stvari, pa kakav si predmet našao od svega svog kućanstva? Položi ga tu pred moj i svoj rod pa neka oni budu suci među nama dvojicom.

38 Za ovih dvadeset godina što sam ih s tobom proveo ni tvoje ovce ni tvoje koze nisu se jalovile niti sam ja jeo ovnova iz tvoga stada.

39 Ono što bi zvijer razdrla, tebi nisam donosio, nego bih od svoga gubitak nadoknadio. Ti si to od mene tražio, bilo da je nestalo danju ili da je nestalo noću.

40 Često sam danju skapavao od žeđi, a obnoć od studeni. San je bježao od mojih očiju.

41 Od ovih dvadeset godina što sam ih proveo u tvojoj kući četrnaest sam ti godina služio za tvoje dvije kćeri, a šest godina za tvoju stoku, jer si mi mijenjao zaradu deset puta.

42 Da sa mnom nije bio Bog moga oca, Bog Abrahamov, Strah Izakov, otpravio bi me praznih ruku. Ali je Bog gledao moju nevolju i trud mojih ruku te je sinoć dosudio."

43 Nato Laban odgovori Jakovu: "Kćeri su moje Kćeri; djeca su moja djeca; stada su moja stada, sve što gledaš moje je. Ali što danas mogu učiniti ovim svojim kćerima ili djeci koju su rodile?

44 Pa dobro, hajde da ti i ja napravimo ugovor, tako da bude svjedok između mene i tebe."

45 Nato Jakov uzme jedan kamen pa ga uspravi kao stup,

46 a onda reče svojim ljudima: "Skupite kamenja!" Tako oni nakupe kamenja i nabace gomilu. Tu su na gomili blagovali.

47 Laban je nazva "Jegar sahaduta", a Jakov je nazva "Gal-ed".

48 Onda Laban izjavi: "Neka ova gomila danas bude svjedok između mene i tebe!" Stoga je nazvana Gal-ed,

49 ali i Mispa, jer je rekao. "Neka Jahve bude na vidu i tebi i meni kad jedan drugog ne budemo gledali.

50 Ako budeš loše postupao prema mojim kćerima, ili ako uzmeš druge žene uz moje kćeri, sve da nitko drugi ne bude s nama, znaj da će Bog biti svjedok između mene i tebe."

51 Potom Laban reče Jakovu: "Ovdje je, evo, gomila; ovdje je stup koji sam uspravio između sebe i tebe:

52 ova gomila i ovaj stup neka budu jamac da ja u zloj namjeri neću ići na te iza ove gomile i da ti nećeš ići na me iza ove gomile i ovog stupa.

53 Neka Bog Abrahamov i Bog Nahorov budu naši suci!" Jakov se zakune Bogom - Strahom svoga oca Izaka.

54 Poslije toga Jakov prinese žrtvu na Glavici i pozva svoje ljude da blaguju. Poslije objeda proveli su noć na Glavici.

55 Ranim se jutrom Laban digne, izljubi svoje sinove i svoje kćeri te ih blagoslovi; onda se zaputi natrag u svoje mjesto.

   

Ze Swedenborgových děl

 

Arcana Coelestia # 4205

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

4205. That I will not pass over this heap to thee, and that thou shalt not pass over this heap to me, and this pillar, for evil. That this signifies the limit defining how much can flow in from good, is evident from the signification here of “passing over,” as being to flow in; from the signification of a “heap,” as being good (n. 4192); and from the signification of a “pillar,” as being truth (concerning which n. 3727, 3728, 4090); and also because both the heap and the pillar were for a sign or for a witness; but here, for a sign of the limit. As conjunction is treated of, the connection involves that in the internal sense the signification is the limit defining how much can flow in from good. It has been stated above that conjunction is effected by good, and that good flows in according to the reception. But the reception of good is not possible in any other way than according to truths, truths being that which good flows into; for good is the agent, and truth is the recipient; and therefore all truths are recipient vessels (n. 4166). As truths are that which good flows into, truths are what limit the inflow of good; and this is what is here meant by the limit that defines how much can flow in from good.

[2] How the case herein is shall be briefly stated. The truths with man, no matter what they may be, or of whatever nature, enter into his memory by means of affection, that is, by a certain delight which is of love. Without affection (or without the delight which is of love) nothing can enter to man, for in these is his life. The things which have entered are reproduced whenever a similar delight recurs, together with many other things which have associated or conjoined themselves with them; and in the same way when the same truth is reproduced by one’s self or by another, the affection or delight of love which there was when it entered, is in like manner excited again; for being conjoined they cohere. From this it is evident how the case is with the affection of truth; for the truth which has entered together with an affection of good, is reproduced when a similar affection recurs; and the affection also is reproduced when a similar truth recurs. It is also manifest from this that no truth can ever be implanted with genuine affection, and become rooted interiorly, unless the man is in good; for the genuine affection of truth is from the good which is of love to the Lord and of charity toward the neighbor. The good flows in from the Lord, but is not fixed except in truths; for in truths good is welcomed, because they are in accord. From all this it is also evident that the reception of good is according to the nature of the truths. The truths that exist with those Gentiles who have lived in mutual charity are of such a nature that the good which inflows from the Lord can also find in them a welcome; but so long as they live in this world, not in the same way as with those Christians who have truths from the Word and live from them in spiritual charity (n. 2589-2604).

  
/ 10837  
  

Thanks to the Swedenborg Foundation for the permission to use this translation.