Bible

 

Postanak 27

Studie

   

1 Ostarje Izak, vid mu se očinji gasio. Zato zovne svoga starijeg sina Ezava i reče mu: "Sine!" On mu odgovori: "Evo me!"

2 A on nastavi: "Vidiš, ostario sam, a ne znam dana svoje smrti.

3 Zato uzmi svoju opremu, svoj tobolac i luk, pa idi u pustaru i ulovi mi divljači.

4 Onda mi pripremi ukusan obrok, kako volim, te mi ga donesi da blagujem, pa da te mognem blagosloviti prije nego umrem."

5 Rebeka je slušala dok je Izak govorio svome sinu Ezavu, i kad je Ezav otišao u pustaru da ulovi divljači svome ocu,

6 Rebeka reče svome sinu Jakovu: "Upravo sam čula kako tvoj otac govori tvome bratu Ezavu:

7 'Donesi mi divljači te mi priredi ukusan obrok da blagujem pa da te pred licem Jahvinim blagoslovim prije nego umrem.'

8 A sad, sine moj, poslušaj me i učini kako ti naredim.

9 Otiđi k stadu i odande mi donesi dva lijepa kozleta, a ja ću od njih prirediti ukusan obrok tvome ocu, kako on voli.

10 Onda ti donesi svome ocu da jede te tebe mogne blagosloviti prije nego umre."

11 Ali Jakov odgovori svojoj majci Rebeki: "E, ali moj je brat Ezav runjav, a ja sam bez dlaka!

12 Možda me se moj otac dotakne te ću u njegovim očima ispasti varalicom i na se svaliti prokletstvo, a ne blagoslov."

13 Ali njegova mu majka odgovori: "Sine moj, tvoje prokletstvo neka padne na mene! Samo ti mene poslušaj, otiđi i donesi!"

14 Ode on, nađe i donese svojoj majci, a njegova majka priredi ukusan obrok, kako je njegov otac volio.

15 Potom Rebeka uzme najljepše odijelo svoga starijeg sina Ezava što je u kući imala, pa u nj odjene svoga mlađeg sina Jakova.

16 U kožu kozleta zamota mu ruke i goli dio vrata.

17 Stavi zatim ukusan obrok i kruh što ga je pripravila na ruke svoga sina Jakova.

18 Ode on k ocu i reče: "Oče!" On odgovori: "Evo me. Koji si ti moj sin?"

19 A Jakov odgovori svome ocu: "Ja sam Ezav, tvoj prvorođenac; učinio sam kako si mi rekao. Sad ustaj, sjedi pa jedi moje lovine, da me onda mogneš blagosloviti."

20 Izak upita svoga sina: "Kako si tako brzo uspio, sine moj?" On odgovori: "Jer mi je Jahve, Bog tvoj, bio milostiv."

21 Potom Izak reče Jakovu: "Primakni se, sine moj, da opipam jesi li ti zbilja moj sin Ezav ili nisi."

22 Jakov se primakne k svome ocu Izaku, koji ga opipa i reče: "Glas je Jakovljev, ali su ruke Ezavove."

23 Nije ga prepoznao jer su mu ruke bile runjave kao i ruke njegova brata Ezava. Kad ga je htio blagosloviti,

24 upita još jednom: "Jesi li ti zaista moj sin Ezav?" Odgovori on: "Jesam."

25 Potom reče Izak: "Stavi preda me da blagujem lovine svoga sina pa da te blagoslovi duša moja." Jakov ga posluži pa je jeo. Zatim mu donese i vina, pa je pio.

26 Poslije toga reče mu njegov otac Izak: "Primakni se, sine moj, i poljubi me!"

27 Kad se primače i poljubi ga, Izak osjeti miris njegove odjeće pa ga blagoslovi: "Gle, miris sina mog nalik je mirisu polja koje Jahve blagoslovi.

28 Neka ti Bog daje rosu s neba i rodnost zemlje: izobilje žita i mladoga vina.

29 Narodi ti služili, plemena ti se klanjala! Braćom svojom gospodari, nek sinci majke tvoje pred tobom padaju! Proklet bio tko tebe proklinje; blagoslovljen tko te blagoslivlje!"

30 Tek što se Jakov udaljio od svoga oca Izaka - pošto je Izak podijelio blagoslov Jakovu - njegov brat Ezav dođe iz lova.

31 I on priredi ukusan obrok i donese ga svome ocu. I reče svome ocu: "Ustani, oče moj, i blaguj od lovine svoga sina da me onda mogneš blagosloviti!"

32 A njegov ga otac Izak zapita: "Tko si ti?" On odgovori: "Ja sam tvoj prvorođenac Ezav!"

33 Izak se silno prepadne: "Pa tko je onda bio onaj što je divljači ulovio i meni već donio? Blagovao sam je prije nego si ti došao; onoga sam blagoslovio i blagoslovljen će ostati."

34 Kad je Ezav čuo riječi svoga oca, kriknu glasno i gorko zaplaka pa reče svome ocu: "I mene blagoslovi, oče!"

35 A on odvrati: "Brat tvoj dođe na prijevaru i odnese tvoj blagoslov."

36 "Zato valjda što mu je ime Jakov, dvaput me već prevario", reče Ezav. "Oduzeo mi prvorodstvo, a sad mi evo oduze i blagoslov." Onda doda: "Zar za me nisi sačuvao nikakva blagoslova?"

37 Izak odgovori Ezavu: "Njega sam već postavio za tvoga gospodara; njemu sam svu njegovu braću predao za sluge; žitom sam ga i vinom opskrbio. A što sad za te mogu učiniti, sine moj?"

38 Ezav odgovori svome ocu: "Zar ti, oče, raspolažeš samo jednim blagoslovom? Blagoslovi i mene, oče moj!" Ezav jecaše na sav glas.

39 Tada otac njegov Izak progovori i reče: "Daleko od plodna tla dom tvoj će biti, daleko od rose s neba.

40 Od mača svoga ćeš živjeti, brata svoga ćeš služiti. Ali jednom, kada se pobuniš, jaram ćeš njegov stresti sa svog vrata."

41 Ezav zamrzi Jakova zbog blagoslova kojim ga je otac njegov blagoslovio pa reče u sebi: "Čim dođu dani žalosti za mojim ocem, ubit ću ja svoga brata Jakova."

42 Kada su Rebeki javili te riječi što ih je izrekao njezin stariji sin Ezav, zovne ona svoga mlađeg sina Jakova te mu reče: "Pazi! Brat ti se Ezav nosi mišlju kako će te ubiti.

43 Ali ti, sine moj, poslušaj mene: odmah bježi mome bratu Labanu u Haran.

44 Ostani kod njega neko vrijeme, dok bijes brata tvoga na te jenja,

45 dok se srdžba brata tvoga odvrati od tebe te on zaboravi što si mu učinio. Ja ću onda po te poslati i odande te dovesti. Zašto da vas obojicu izgubim u jedan dan!"

46 Potom Rebeka reče Izaku: "Moj mi je život dosadio zbog ovih žena Hetitkinja. Ako se i Jakov oženi kojom kao što su ove urođenice, Hetitkinjom, što će mi onda život!"

   

Ze Swedenborgových děl

 

Arcana Coelestia # 3660

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

3660. And blessed him. That this signifies that thus conjunction would be effected, is evident from the signification of being “blessed,” as being to be conjoined (see n. 3504, 3514, 3530, 3565, 3584). The reason why Isaac the father now blesses Jacob the son, although he had come with guile and taken the blessing from Esau, and Isaac had shuddered at that deed (as appears from the preceding chapter (Genesis 27:33), verses 33 and 35), is that Isaac now perceived that it was the posterity of Jacob, and not that of Esau, that was to possess the land of Canaan; and therefore the blessing was confirmed by Isaac. But the guile at which Isaac shuddered signified and foretold what was deceptive in the posterity of Jacob in regard to the representatives; that is to say, that they were very far from sincerely or at heart representing the Divine or celestial things of the Lord’s kingdom, and were thus utterly unlike the Ancient Church, being merely in externals separate from what is internal, and not even in these, inasmuch as they so often fell away into open idolatries.

[2] What is meant by being conjoined, or by conjunction, here signified in the internal sense by being “blessed,” was shown above, namely, that the natural as to good and as to truth should be adjoined to the rational, or what is the same thing, the external man to the internal; for in order that the Lord might make His natural Divine, He had to implant therein such good and truth as would correspond with the good and truth of the Divine rational. Without corresponding goods and truths no conjunction is possible. There are innumerable goods and truths of the natural, or such as are proper to the natural man; so innumerable that man can scarcely know their most general kinds, in spite of the fact that when mention is made of natural good and truth it appears to man as one simple thing; for the whole natural and all that is in it is nothing else than this good and truth. And this being the case, it is evident that there are goods and truths of the natural in which the goods and truths of the rational can be, and that there are goods and truths of the natural in which the goods and truths of the rational cannot be; consequently, that there are goods and truths of the natural which can be adjoined to the goods and truths of the rational by correspondence. Such goods and truths are treated of in this and the following chapters.

[3] To know these goods and truths, and to distinguish them from one another, and also to view their qualities, and thus how they are adapted for conjunction, does not so well appear to man so long as he does not think from what is interior, or from enlightenment by the light of heaven; for in this case such things appear to him to be both obscure and undelightful. But nevertheless they are suited to the apprehension and understanding of angels, and even to the apprehension of spirits; for the thoughts of angels and spirits are not distracted by cares for worldly, corporeal, and earthly things, as they had formerly been when they lived as men in the world. Angels and spirits are in the pleasantness of intelligence and the bliss of wisdom when such things are present with them from the internal sense of the Word; for then what is Divine shines upon them, because in the supreme sense the Lord is treated of, and in the representative sense the church and regeneration; and thereby they are in the Lord’s Divine sphere, and in that of His ends and uses.

  
/ 10837  
  

Thanks to the Swedenborg Foundation for the permission to use this translation.