Bible

 

Postanak 24

Studie

   

1 Abraham bijaše već ostario, zašao u godine, Jahve je Abrahama blagoslovio u svemu.

2 Abraham prozbori svome najstarijem sluzi u kući, pod čijom je upravom bilo sve njegovo: "Stavi svoju ruku pod moje stegno

3 da te zakunem Jahvom, Bogom neba i Bogom zemlje, da mome sinu nećeš nabaviti za ženu ni jednu od kćeri Kanaanaca, među kojima boravim,

4 nego ćeš otići u moj rodni kraj i dobaviti ženu mom sinu Izaku."

5 A sluga mu reče: "A što ako žena ne htjedne za mnom ići u ovu zemlju? Hoću li ja onda odvesti tvoga sina u zemlju iz koje si ti došao?"

6 Abraham mu odgovori: "Dobro pripazi da onamo ne vodiš moga sina!

7 Jahve, Bog nebesa, koji me odveo iz kuće moga oca i rodnog kraja i koji mi je pod zakletvom obećao: 'Tvome ću potomstvu dati ovu zemlju', pred tobom će poslati svog anđela, i odande ćeš ti dovesti ženu mome sinu.

8 A ako žena ne bude htjela za tobom poći, ti ćeš biti oslobođen od ove moje zakletve; ali moga sina onamo ne vodi!"

9 Tako sluga stavi svoju ruku pod stegno Abrahamu, svom gospodaru, te mu se zakune.

10 Sluga opremi deset gospodarevih deva, ponese sa sobom svakog blaga svoga gospodara pa se zaputi u Aram Naharajim, u Nahorov grad.

11 Pusti deve da poliježu izvan grada, pokraj studenca. Bijaše večer, kad žene izlaze da crpu vodu.

12 Onda reče: "Oh, Jahve, Bože moga gospodara Abrahama, molim te, iziđi mi danas u susret i mome gospodaru Abrahamu milost iskaži!

13 Evo me kraj studenca, a kćeri onih iz grada dolaze crpsti vodu;

14 pa neka djevojka kojoj ja rečem: 'Molim te, spusti svoj vrč da se napijem', a ona odgovori: 'Pij! I deve ću ti napojiti', bude ona koju si odredio za svoga slugu Izaka. Tako ću saznati da si iskazao milost mome gospodaru."

15 Tek što on izreče svoje, gle, dođe Rebeka, kći Betuelova; taj Betuel bijaše sin Milke, žene Abrahamova brata Nahora. Dođe ona s krčagom na ramenu.

16 Djevojka je bila krasna, djevica koju muškarac nije dirnuo. Siđe ona k vrelu, napuni krčag i eto je opet gore.

17 Sluga joj potrča u susret i reče: "Daj mi malo vode iz svog vrča!"

18 "Pij, gospodine!" - odgovori ona. Brzo spusti krčag na ruku i dade mu piti.

19 Kad je njega napojila, reče: "Nalit ću i tvojim devama da se napoje."

20 Izlivši brzo krčag u korito, otrča natrag zdencu da ponovo zahvaća, i tako nali svim njegovim devama.

21 Čovjek ju je šutke motrio ne bi li saznao je li Jahve njegov put uspješno priveo kraju ili nije.

22 Kad su deve prestale piti, čovjek izvadi viticu od zlata, tešku pol šekela, i stavi je na njezine nosnice, a na ruke joj stavi dvije zlatne narukvice, teške deset šekela.

23 Zatim reče: "Kaži mi čija si kći. Ima li u kući tvoga oca mjesta za nas da prenoćimo?"

24 Ona mu odgovori: "Ja sam kći Betuela, koga je Milka rodila Nahoru."

25 Još mu doda: "Ima slame i p§iće kod nas u obilju, a i mjesta za prenoćište."

26 Čovjek se onda duboko nakloni te iskaže poštovanje Jahvi

27 i progovori: "Neka je blagoslovljen Jahve, Bog moga gospodara Abrahama, što nije uskratio svoju ljubav i svoju vjernost mome gospodaru. Mene je Jahve vodio pravim putem, u kuću brata moga gospodara."

28 Djevojka otrča i sve ovo ispripovjedi u kući svoje majke.

29 A Rebeka imala brata komu bijaše ime Laban. Laban se požuri van, k čovjeku kod studenca.

30 Čim je vidio nosnu viticu i narukvice na rukama svoje sestre te čuo kako je njegova sestra Rebeka rekla: "Ovako mi je čovjek govorio", on pođe onome koji je još stajao kod deva na studencu.

31 Reče on: "Hajde unutra, blagoslovljeni od Jahve! Što stojiš vani kad sam ja spremio kuću i mjesto za deve."

32 Tako čovjek uđe u kuću. Rastovare deve i dadu im slame i p§iće, a njemu i ljudima koji su ga pratili donesu vode da operu noge.

33 Ali kad su preda nj stavili hranu, reče: "Neću jesti dok ne kažem što imam kazati." A Laban mu reče: "Onda kazuj!"

34 "Ja sam sluga Abrahamov", poče on.

35 "Jahve je uvelike blagoslovio moga gospodara te je postao bogat. Nadavao mu je ovaca i goveda, srebra i zlata, sluga i sluškinja, deva i magaradi.

36 Sara, žena moga gospodara, rodi mu sina pošto je ostarjela, i on mu ustupi sve svoje.

37 Potom mene moj gospodar zakune rekavši: 'Nemoj uzeti za ženu mome sinu djevojku Kanaanku, u zemlji u kojoj boravim kao stranac,

38 nego otiđi k obitelji moga oca, k mojoj rodbini, da nađeš ženu mome sinu.'

39 A ja rekoh svome gospodaru: 'A što ako žena za mnom ne pođe?'

40 On mi odgovori: 'Jahve, pred čijim sam licem hodio, poslat će s tobom svog anđela i tvoje će putovanje dovesti k cilju, a ti ćeš naći ženu mome sinu od moje rodbine, od obitelji moga oca.

41 Jedino ćeš ovako biti oslobođen moje zakletve: ako dođeš k mojoj rodbini, i oni te odbiju, od moje si zakletve oslobođen.'

42 Danas dođoh na studenac i rekoh: 'Jahve, Bože moga gospodara Abrahama, ako si voljan da uspješno završim putovanje što sam ga poduzeo,

43 ja, evo, stojim kraj studenca, a djevojka koja dođe vodu crpsti i ja joj rečem: Daj mi da se napijem malo vode iz tvog vrča! -

44 i koja mi kaže: Pij ti, a i tvojim ću devama zahvatiti! - ona neka bude žena koju je Jahve odredio sinu moga gospodara.'

45 Tek što sam ja završio govor u sebi, kad se, evo, pojavi Rebeka s vrčem na ramenu; siđe k izvoru i zahvati. Ja joj rekoh: 'Daj mi da se napijem!'

46 Ona brzo spusti vrč i odvrati: 'Pij! A napojit ću i tvoje deve.' Tako sam se ja napio, a ona napoji i moje deve.

47 Pitao sam je: 'Čija si kći?' Odgovorila je: 'Kći sam Betuela, koga je Nahoru rodila Milka.' Tada joj stavim viticu na nos a narukvice na ruke.

48 Duboko se naklonim i štovanje Jahvi iskažem te blagoslovim Jahvu, Boga gospodara moga, koji me vodio pravim putem da uzmem kćer brata moga gospodara njegovu sinu.

49 A sad, ako kanite iskazati ljubav i vjernost mome gospodaru, recite mi; ako li ne, to mi kažite, tako da mogu krenuti bilo desno bilo lijevo."

50 Tada odgovore Laban i Betuel: "Od Jahve to dolazi; mi tu ne možemo reći ni da ni ne.

51 Rebeka je, eto, pred tobom: uzmi je pa idi, neka bude ženom sinu tvoga gospodara, kako je Jahve rekao."

52 Kad Abrahamov sluga ču njihov pristanak, do zemlje se nakloni Jahvi.

53 Sluga zatim izvadi srebrnih i zlatnih predmeta te haljina i dade ih Rebeki, a dade darova i njezinu bratu i majci.

54 Tada jedoše i piše on i ljudi koji su bili s njim i provedoše noć. Kad su ujutro ustali, on reče: "Pustite me da se vratim svome gospodaru!"

55 A njezin brat i majka odgovore: "Neka djevojka ostane s nama još desetak dana, pa poslije toga pođi!"

56 On im reče: "Ne zadržavajte me kad je Jahve moje putovanje uspješno kraju priveo. Pustite me da se vratim svome gospodaru!"

57 Oni odgovore: "Pozovimo djevojku i upitajmo što ona misli!"

58 Dozovu Rebeku pa je upitaju: "Hoćeš li poći s ovim čovjekom?" Ona odgovori: "Hoću."

59 I tako otpreme svoju sestru Rebeku i njezinu dojilju s Abrahamovim slugom i njegovim ljudima.

60 Blagoslove Rebeku i reknu joj: "Sejo naša, budi mati nebrojenim tisućama, a dušmana svojih vrata potomci ti zaposjeli!"

61 Onda se diže Rebeka i njezine dvorkinje, zajahaše deve te pođoše za čovjekom. Tako sluga preuze Rebeku i ode.

62 Izak se vratio iz blizine Beer Lahaj Roja; živio je, naime, u kraju Negeba.

63 U predvečerje iziđe Izak da se poljem prošeta; diže oči i ugleda deve gdje dolaze.

64 Kad Rebeka, podigavši svoje oči, opazi Izaka, sjaha s deve

65 pa zapita slugu: "Tko je onaj čovjek što poljem ide nama u susret?" A sluga odgovori: "Ono je moj gospodar." Nato ona uze koprenu te se pokri.

66 Sluga ispriča Izaku sve što je učinio.

67 Tada Izak uvede Rebeku u svoj šator i uze je sebi za ženu. U ljubavi prema njoj Izak je nalazio utjehu nakon smrti svoje majke.

   

Ze Swedenborgových děl

 

Arcana Coelestia # 3057

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

3057. About the time that the drawers go out. That this signifies a state of instruction, is evident from the signification of “time,” as being state (see just above, n. 3056); and from the signification of a “drawer,” that is, one who draws water, as being to be instructed-to be explained in what follows. What has now been told (from n. 3054) is what is signified in the internal sense by the things related historically in this verse; but what these particulars involve in a series is not easily made plain to one who has not been instructed concerning the natural man, and concerning the memory-knowledges and doctrinal things therein, and also how truths are elevated therefrom into the rational, and become rational; and still less if he does not know what is the quality of the rational relatively to the natural, that is, the quality of the things in the rational relatively to those in the natural.

[2] The things in the rational are not apparent to man while he lives in the body; for those in the natural are what come to perception, and seldom those in the rational, except by a certain kind of light illuminating the things in the natural, or as an inflowing capacity by which the ideas of thought are disposed into order; and also as a faculty of perceiving that which the mind is considering. Unless these and other things be known, what is contained in this versecan with difficulty be explained to the apprehension, as that there is a holy disposing of the general memory-knowledges, and then a removal from doctrinal things for receiving the truths of faith; and that when this is taking place there is an obscure state, and that such is the state of instruction. Nevertheless we may briefly state as much as can be apprehended, and here, how the case is with a man when he is being reformed by the Lord; for the reformation of a man is a kind of image of what took place with the Lord then He was in the world (as was said above,n. 3043).

[3] When a man is being reformed, the general things in his natural man are disposed by the Lord to correspondence with those which are in heaven. (What correspondence is, and that it is between spiritual things and natural things, may be seen above, n. 2987, 2989-2991, 3002.) General things are first disposed, in order that particulars may be successively insinuated into them by the Lord, and singulars into the particulars; for if the general things are not in order, there cannot come forth order in the particulars, because the particulars enter into the generals, and confirm them; still less can there be order in the singulars, because these enter into the particulars as into their generals, and illustrate them. These are the things that are meant by a holy disposing of general memory-knowledges; and this is meant in the internal sense by “making the camels kneel down;” for so they submit themselves for the reception of influx.

[4] When the general memory-knowledges are being disposed in this way, doctrinal things are removed, as they are conclusions from these knowledges; for there flows in through the rational as it were a dictate that this is true, and this not true; but in this way-that it is true because it agrees with the orderly disposition of the general memory-knowledges; and that it is not true because it disagrees; there is no other influx as to truths. Doctrinal things are indeed there before, but they are not doctrinal things until they are believed, but are merely memory-knowledges; and therefore when the man thinks about them, no conclusion is drawn from them, but only concerning them, from other things. This is what is meant by removal from doctrinal things, and it is what is here signified in the internal sense by “without the city.” But this is the state that is called an obscure state, and is signified by the “time of evening;” whereas when doctrinal things have been confirmed, so that they are believed, then comes the “morning,” or a state of light. The other things contained in this verse are evident from what has been already stated.

  
/ 10837  
  

Thanks to the Swedenborg Foundation for the permission to use this translation.