470. II. ČOVJEK NIJE ŽIVOT, VEĆ PRIMATELJ ŽIVOTA OD BOGA.

Općenito se vjeruje kako je život u čovjeku i kako mu on pripada, i posljedično tome da on nije samo primatelj života, već u stvari jeste život. Ovo opće vjerovanje nastaje iz privida, jer on živi, to jest, on osjeća, misli, govori i djeluje u potpunosti kao sam od sebe. Ova tvrdnja, dakle, da je čovjek primatelj života, ali ne sam život, ne može a ne izgledati kao nešto do sada nečuveno, ili poput paradoksa, protivno senzualnoj misli, pošto je protivno prividu. Uzrok ovog lažnog vjerovanja da je čovjek u stvari život, i posljedično tome da je život dio njega od stvaranja te da je nakon toga od strane roditelja propagiran u potomstvo, je kao što sam nagovijestio privid. Međutim, uzrok ove zablude koja je izvedena iz privida je taj da je većina ljudi današnjeg vremena prirodno, a samo nekolicina duhovno. Prirodan čovjek sudi iz privida, i zablude otud izvedene su potpuno suprotne ovoj istini, naime, da je čovjek samo primatelj života a ne sâm život.

[2] Da čovjek nije život, već primatelj života od Boga, je očigledno iz ovih jasnih dokaza, da su sve stvorene stvari u sebi konačne, i da čovjek, pošto je on konačan, nije mogao biti stvoren osim iz konačnih stvari. Iz tog razloga je u Knjizi Postanka rečeno da je Adam bio napravljen od zemlje i njezinog praha, po kojoj je također bio nazvan, jer ‘Adam’ predstavlja zemaljsko tlo; i svaki se čovjek fizički sastoji jedino od takvih stvari koje su u zemlji i iz zemlje u atmosferama. Što je u atmosferama iz zemlje on apsorbira kroz svoja pluća i pore svoga cijelog tijela, a grublje stvari kroz svoju hranu, koja je sastavljena od zemaljskih tvari (proizvoda).

[3] Čovjekov duh je također stvoren iz konačnih stvari; jer što je njegov duh nego primatelj života uma? Konačne stvari od kojih je sastavljen su duhovne supstance koje su u duhovnom svijetu. Ove su također dovedene u naš svijet gdje ostaju pohranjene kao latentni činbenici. Da ove nisu bile prisutne zajedno sa materijalnim elementima bilo bi nemoguće za ijedno sjeme da iznutra bude impregnirano i onda izraste na prekrasan način bez odstupanja od početnog izdanka do ploda i novog sjemena; niti bi ijedan crv bio stvoren od zemaljskih isparavanja i biljnih gasova sa kojima su atmosfere impregnirane.

[4] Tko može racionalno pretpostaviti da Beskonačno može stvoriti išta osim onog što je konačno? i da je čovjek, pošto je konačan, išta drugo nego forma koju je Beskonačno sposobno oživjeti životom kojeg ima u sebi? To je ono što naznačavaju ove riječi:

‘Jehova, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života.’ Postanak 2:7.

Bog, pošto je beskonačan, je Život u Sebi Samom. Ovaj život On ne može stvoriti i tako prenijeti na čovjeka, jer to bi bilo učiniti ga Bogom.

[5] Da se ovo u stvari dogodilo bila je suluda ideja zmije ili vraga, i od strane njega je bila usađena u Evu i Adama; jer zmija je rekla:

‘Onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.’ Postanak 3:5.

Ovo grozno uvjerenje da je Bog Sebe ulio (umetnuo) i prenio (kopirao) u ljude je bilo podržavano, kako sam čuo sa njihovih vlastitih usana, od strane ljudi Najstarije Crkve na njezinom kraju, kada je dosegla svoj svršetak. Tako su oni, na račun ovog strašnog vjerovanja kako su na taj način bili bogovi, ležali skriveni duboko dolje u kaverni kojoj nitko ne može prići bez da se sruši na pod u nesvijesti. U prethodnom članku je bilo obznanjeno da je Adamom i njegovom ženom naznačena i opisana Najstarija Crkva.