Bible

 

Izlazak 15

Studie

   

1 Tada Mojsije s Izraelcima zapjeva ovu pjesmu Jahvi u slavu: "U čast Jahvi zapjevat ću, jer se slavom proslavio! Konja s konjanikom u more je survao.

2 Moja je snaga, moja pjesma - Jahve jer je mojim postao izbaviteljem. On je Bog moj, njega ja ću slaviti, on je Bog oca moga, njega ću veličati.

3 Jahve je ratnik hrabar, Jahve je ime njegovo.

4 Kola faraonova i vojsku mu u more baci; cvijet njegovih štitonoša more crveno proguta.

5 Valovi ih prekriše; poput kamena u morske potonuše dubine.

6 Desnica tvoja, Jahve, snagom se prodiči; desnica tvoja, Jahve, raskomada dušmana.

7 Veličanstvom svojim obaraš ti protivnike; puštaš svoj gnjev i on ih k'o slamu proždire.

8 Od daha iz tvojih nosnica vode narastoše, valovi se u bedem uzdigoše, u srcu mora dubine se stvrdnuše.

9 Mislio je neprijatelj: 'Gonit ću ih, stići, plijen ću podijelit', duša će moja sita ga biti; trgnut ću mač, uništit' ih rukom svojom.'

10 A ti dahom svojim dahnu, more se nad njima sklopi; k'o olovo potonuše silnoj vodi u bezdane.

11 Tko je kao ti, Jahve među bogovima, tko kao ti sija u svetosti, u djelima strašan, divan u čudima?

12 Desnicu si pružio i zemlja ih proguta!

13 Milošću svojom vodio si ovaj narod, tobom otkupljen, k svetom tvom Stanu snagom si ga svojom upravio.

14 Kada to čuše, prodrhtaše narodi; Filistejce muke spopadoše.

15 Užas je srvao edomske glavare, trepet je obuzeo moapske knezove i tresu se svi koji žive u Kanaanu.

16 Strah i prepast na njih se obaraju; snaga tvoje ruke skamenila ih je dok narod tvoj, Jahve, ne prođe, dok ne prođe narod tvoj koji si otkupio.

17 Dovest ćeš ih i posaditi na gori svoje baštine, na mjestu koje ti, Jahve, svojim učini Boravištem, Svetištem, o Jahve, tvojom rukom sazidanim.

18 Vazda i dovijeka Jahve će kraljevati."

19 Kad su faraonovi konji, njegova kola i konjanici sašli u more, Jahve je na njih povratio morske vode pošto su Izraelci prošli posred mora po suhu.

20 Tada Aronova sestra, proročica Mirjam, uze bubanj u ruku, a sve žene pridruže joj se s bubnjem u ruci i plešući.

21 Mirjam je začinjala pjesmu: "Zapjevajte Jahvi jer se slavom proslavio! Konja s konjanikom u more je survao."

22 Pokrene Mojsije Izraelce od Crvenog mora i pođu na put kroz pustinju Šur. Tri su dana putovali pustinjom, a vode nisu našli.

23 Dođu k Mari, ali nisu mogli piti vode kod Mare jer je bila gorka. Stoga se i zove Mara.

24 Narod je mrmljao na Mojsija i govorio: "Što ćemo piti?"

25 A on zazva Jahvu. Jahve mu pokaže neko drvo. Baci on to drvo u vodu i voda postane slatka. Tu im Jahve postavi zakon i pravo i tu ih stavi u kušnju.

26 Zatim reče: "Budeš li zdušno slušao glas Jahve, Boga svoga, vršeći što je pravo u njegovim očima; budeš li pružao svoje uho njegovim zapovijedima i držao njegove zakone, nikakvih bolesti koje sam pustio na Egipćane na vas neću puštati. Jer ja sam Jahve koji dajem zdravlje."

27 Zatim stignu u Elim, gdje je bilo dvanaest izvora i sedamdeset palma. Tu se, uz vodu, utabore.

   

Ze Swedenborgových děl

 

Arcana Coelestia # 8356

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

8356. 'And the waters became sweet' means that as a result the truths were made pleasant. This is clear from the meaning of 'sweet' as pleasant, for 'sweet' in the spiritual sense means sweetness of life, which is the same thing as pleasantness; and from the meaning of 'the waters' as truths, dealt with immediately above in 8355. The situation here is that a person's feeling of affection for truth comes from good. For goodness and truth have been joined together as if in marriage, and therefore one loves the other in the way that married partner loves married partner. This also explains why in the Word, when goodness and truth are joined together, they are likened to a marriage, and why the truths and forms of good born from that marriage are called sons and daughters. From this it becomes clear that the pleasantness belonging to the affection for truth traces its origin back solely to good. Experience too demonstrates this; for people who lead a good life, that is, who love God and their neighbour, also love the truths of faith. That being so, as long as good is flowing in and being received, truth appears pleasant. But as soon as good ceases to flow in, that is, as soon as evil begins to predominate and the inflow of good to be held back, truth is immediately sensed to be unpleasant; for truth and evil repel and loathe each other. From all this one may now see why the order was given to throw wood into the bitter waters, and also why the waters were made sweet by the wood that had been thrown into them. God would never have commanded such an action to be taken if those kinds of things had not been meant by it. For God could have rendered those waters sweet without the use of wood.

  
/ 10837  
  

Thanks to the Swedenborg Society for the permission to use this translation.