¹ "Slušajte, nebesa, sad ću govoriti; čuj, zemljo, riječi usta mojih!

² Nek' mi nauk daždi poput kiše, kao rosa riječ nek' moja pada, kao kišica po mladoj zeleni, kao pljusak po travi velikoj!

³ Jer, Jahvino ću ime uznositi, a vi Boga našeg veličajte!

⁴ On je Stijena, djelo mu je savršeno, jer pravi su svi njegovi putovi. Bog je on vjeran i bez zloće, pravedan je on i pravičan.

⁵ Oni mu se iznevjeriše - nisu mu sinovi, već nakaze sinovske, porod izopačen i prepreden.

⁶ Tako li uzvraćaš Jahvi, narode glupi i bezumni! Nije li on Otac tvoj, Stvoritelj, koji te sazdao, po kom postojiš?

⁷ Spomeni se dana pradavnih, promotri godine od naraštaja do naraštaja. Oca svoga pitaj, i poučit će te, pitaj starije, pa će ti kazati.

⁸ Kad je Višnji baštinu dijelio narodima, kad je razmještao sinove čovječje, odredi im međe po broju Božjih sinova:

⁹ tad Jahvu njegov narod zapade, Jakov bi njegova baština.

¹⁰ U zemlji stepskoj on ga je našao, u pustinjskoj jezivoj pustoši. Obujmio ga, gajio ga i čuvao k'o zjenu oka svoga.

¹¹ Poput orla što bdi nad gnijezdom, nad svojim orlićima lebdeći, tako on krila širi, uzima ga, pa ga na svojim nosi perima.

¹² Jahve sam njega je vodio, tuđeg boga s njim ne bijaše.

¹³ Povede ga po visočjima zemlje, nahrani ga plodovima poljskim, dade mu meda iz pećine i ulja iz tvrde stijene;

¹⁴ kravljeg masla i ovčjeg mlijeka s pretilinom jaganjaca, ovnova bašanskih i jaraca, sa salom žitnih bubrega, i napoji ga pjenušavom krvlju grožđa.

¹⁵ Jeo je Jakov i nasitio se, ugojio se Ješurun pa se uzritao. Udebljao si se, utovio, usalio. Odbacio je Boga koji ga stvori i prezreo Stijenu svog spasenja.

¹⁶ Tuđim bozima učiniše ga ljubomornim, razjariše ga gnusobama.

¹⁷ Žrtvovahu zlodusima koji Bog nisu, bogovima kojih ne poznavahu prije, došljacima koji stigoše nedavno i koje oci njihovi ne štovahu.

¹⁸ Odnemaruješ Stijenu što te na svijet dade, ne sjećaš se više Boga koji te rodi!

¹⁹ Vidje to Jahve i u gnjevu svojem odbaci sinove svoje i kćeri.

²⁰ Lice ću im svoje sakriti, reče, i vidjet ću što će biti od njih. Jer izopačeno je to koljeno, sinovi u kojima vjernosti nema.

²¹ Ništavnim me bogom na ljubomor potakoše, razdražiše me ništavilima svojim, i ja ću njih ljubomornim učinit', pukom ništavnim, razdražit ću ih glupim nekim narodom!

²² Da, moga gnjeva požar je usplamtio i gorjet će do dubina šeolskih; proždrijet će zemlju i sve što ona rađa, sažeći joj brda do temelja.

²³ Nevolje na njih ću svaliti, na njih ću svoje istrošiti strijele.

²⁴ Od gladi će umirati, ognjica i pošast njih će trovati. Poslat ću na njih zub zvjerinji i otrov zmija što prahom gmižu.

²⁵ Vani će mač zatirati djecu, a strava će vladati unutra. Ginut će jednako momak i djevojka, dojenče i starac sjedokos.

²⁶ Rekoh: U prah ću ih smrviti, zbrisati im spomen izmed ljudi.

²⁷ Ali se bojah ruga dušmanskoga: mogli bi im prevarit' se protivnici, pa da kažu: 'Pobjeda je naša, nije to Jahvina izvela ruka.'

²⁸ Jer narod je to neupućen, oštroumlja u njih nema.

²⁹ Da su mudri, već bi se i dosjetili, razabrali što ih očekuje.

³⁰ Kako da jedan tisuću u bijeg nagna, i deset tisuća da dvojica gone, da ih Stijena njina nije prodala, da ih Jahve nije izručio?

³¹ Al' stijena im nije poput naše Stijene; osuđeni su naši neprijatelji.

³² Jer trs je njihov od sodomskog trsa i od vinograda gomorskih; grožđe im je grožđe otrovno, grozdovi im grozdovi gorčine;

³³ njihovo je vino otrov zmijski, žestok jed otrovnice ljute.

³⁴ Al' nije li on u mene poput dragulja, zapečaćen u mojim riznicama?

³⁵ Moja je odmazda i nagrada u vrijeme kad im noga posrne. Jer blizu je dan njihove propasti, udes njihov brzo im se bliži!

³⁶ (Pravdu će Jahve dati svome puku, sažalit se nad slugama svojim.) Vidjet će da im gine snaga, da je i robu i slobodnu kraj.

³⁷ Tad će reći: 'Ta gdje su bozi njihovi, gdje stijena kojom se zaklanjahu?

³⁸ Oni što su jeli salo njihovih klanica i pili vino njihovih ljevanica?' Neka se dignu i neka vam pomognu, nek' vam budu zaklonište!

³⁹ Vidite sada da ja, ja jesam, i da drugog Boga pored mene nema! Ja usmrćujem i oživljujem; ja udaram i iscjeljujem (i nitko se iz ruke moje ne izbavlja).

⁴⁰ Da, svoju ruku ja dižem prema nebu i kažem: Ne bio ja živ vječito

⁴¹ ako naoštrivši mač svoj blistavi ne uzmem sud u svoje ruke da svojim odmazdim dušmanima, da naplatim onima koji mene mrze.

⁴² Strijele svoje opojit ću krvlju i mač moj najest će se mesa, krvi ubijenih i zarobljenih, glava dušmanskih vrhovnika.

⁴³ Kličite, o nebesa, s njime, obožavajte ga, sinovi Božji! Kličite, puci, s njegovim narodom, uznosite snagu njegovu, poslanici Jahvini. Jer će krv slugu svojih osvetiti, istom mjerom vratit' dušmanima, naplatit će od onih koji njega mrze, očistit' od grijeha zemlju svog naroda."

⁴⁴ Dođe Mojsije s Jošuom, sinom Nunovim, te izgovori u uši naroda riječi ove pjesme.

⁴⁵ Kad Mojsije izgovori sve ove riječi svemu Izraelu,

⁴⁶ reče im: "U srca svoja usadite sve riječi koje danas uzimam za svjedoka protiv vas; naredite sinovima svojim da ih drže vršeći sve riječi ovoga Zakona.

⁴⁷ TÓa nije to za vas prazna riječ jer ona je vaš život. Zbog ove riječi živjet ćete dugo na zemlji koju ćete, prešavši Jordan, zaposjesti."

⁴⁸ Toga istog dana Jahve reče Mojsiju:

⁴⁹ "Popni se na goru Nebo u Abarskom gorju - ono je u moapskoj zemlji nasuprot Jerihonu - pa pogledaj zemlju kanaansku što ću je dati u posjed Izraelcima.

⁵⁰ Onda umri na gori na koju se uspneš i pridruži se svojim precima kao što je i tvoj brat Aron, koji je umro na brdu Horu, bio pridružen svojima.

⁵¹ A to zato što ste mi se iznevjerili sred Izraelaca kod Meriba Kadeša, kod voda u pustinji Sinu: niste očitovali moju svetost među Izraelcima.

⁵² Zato ćeš samo izdaleka vidjeti onu zemlju, ali u nju nećeš ući - u zemlju koju dajem Izraelcima."

¹ David upravi Jahvi riječi ove pjesme u dan kad ga je Jahve izbavio iz ruku svih njegovih neprijatelja i iz ruke Šaulove.

² Pjevao je: "Jahve, hridino moja, utvrdo moja, spase moj;

³ Bože moj, pećino moja kojoj se utječem, štite moj, spasenje moje, tvrđavo moja! Ti me izbavljaš od nasilja.

⁴ Zazvat ću Jahvu hvale predostojna i od dušmana bit ću izbavljen.

⁵ Valovi smrti okružiše mene, prestraviše me bujice pogubne,

⁶ Užad Podzemlja sputiše me, smrtonosne zamke padoše na me:

⁷ u nevolji zazvah Jahvu i Bogu svome zavapih. Iz svog Doma zov mi začu, i vapaj moj mu do ušiju doprije.

⁸ I zemlja se potrese i uzdrhta, uzdrmaše se temelji nebesa, pokrenuše se, jer On gnjevom planu.

⁹ Iz nosnica mu dim se diže, iz usta mu oganj liznu, ugljevlje živo od njega plamsa.

¹⁰ On nagnu nebesa i siđe, pod nogama oblaci mu mračni.

¹¹ Na keruba stade i poletje; na krilima vjetra zaplovi.

¹² Ogrnu se mrakom kao koprenom, prekri se tamnim vodama i oblacima tmastim,

¹³ od bljeska pred licem njegovim užga se ugljevlje plameno.

¹⁴ Jahve s neba zagrmje, Svevišnjega glas se ori.

¹⁵ Odape strijele i dušmane rasu, izbaci munje i na zemlju ih obori.

¹⁶ Morska dna se pokazaše, i temelji svijeta postaše goli od strašne prijetnje Jahvine, od olujna daha gnjeva njegova.

¹⁷ On pruži s neba ruku i mene prihvati, iz silnih voda on me izbavi.

¹⁸ Od protivnika moćnog mene oslobodi, od dušmana mojih jačih od mene.

¹⁹ Navališe na me u dan zlosretni, ali me Jahve zaštiti,

²⁰ na polje prostrano izvede me, spasi me jer sam mu mio.

²¹ Po pravednosti mojoj Jahve mi uzvrati, po čistoći ruku mojih on me nagradi,

²² jer čuvah putove Jahvine, od Boga se svoga ne udaljih.

²³ Odredbe njegove sve su mi pred očima, zapovijedi njegove nisam odbacio,

²⁴ do srži odan njemu sam bio, čuvam se grijeha svakoga.

²⁵ Jahve mi po pravdi mojoj vrati, čistoću ruku mojih vidje.

²⁶ S prijateljem ti si prijatelj, poštenu poštenjem uzvraćaš.

²⁷ S čovjekom čistim ti si čist, a lukavca izigravaš,

²⁸ jer narodu poniženu spasenje donosiš a ponižavaš oči ohole.

²⁹ Jahve, ti moju svjetiljku užižeš, Bože, tminu moju obasjavaš:

³⁰ s tobom udaram na čete dušmanske, s Bogom svojim preskačem zidine.

³¹ Savršeni su puti Gospodnji, i riječ je Jahvina ognjem kušana. on je štit svima, samo on, koji se k njemu utječu.

³² Jer tko je Bog osim Jahve? Tko li je hridina osim Boga našega?

³³ Taj Bog me snagom opasuje, stere mi put besprijekoran.

³⁴ Noge mi dade brze ko u košute i postavi me na visine sigurne,

³⁵ ruke mi za borbu uvježba i mišice da luk mjedeni napinju.

³⁶ Daješ mi štit svoj koji spasava, tvoja me brižljivost uzvisi.

³⁷ Pouzdanje daješ mom koraku, i noge mi više ne posrću.

³⁸ Pognah svoje dušmane i dostigoh, i ne vratih se dok ih ne uništih.

³⁹ Obaram ih, ne mogu se dići, padaju, pod nogama mi leže.

⁴⁰ Ti me opasa snagom za borbu, a protivnike moje meni podloži.

⁴¹ Ti dušmane moje u bijeg natjera, i rasprših one koji su me mrzili.

⁴² Vapiju u pomoć, nikog da pomogne, vapiju Jahvi - ne odaziva se.

⁴³ Smrvih ih kao prah na vjetru, zgazih ih ko blato na putu.

⁴⁴ Ti me §izbavÄi od bune u mom narodu, postavi me glavarom pogana, puk koji ne poznavah služi mi.

⁴⁵ Svaki moj šapat pokorno on sluša. Sinovi tuđinci meni laskaju,

⁴⁶ sinovi tuđinski gube srčanost izlaze dršćuć iz svojih utvrda.

⁴⁷ Živio Jahve! Blagoslovljena hridina moja! Neka se uzvisi Bog, spasenje moje!

⁴⁸ Bog koji mi daje osvetu i narode meni pokorava.

⁴⁹ Od dušmana me mojih izbavljaš i nad protivnike me moje izdižeš, ti mene od čovjeka silnika spasavaš.

⁵⁰ Zato te slavim, Jahve, među pucima i psalam pjevam tvome Imenu:

⁵¹ umnožio si pobjede kralju svojemu, pomazaniku svome milost si iskazao, Davidu i potomstvu njegovu navijeke."