圣经文本

 

Osija第2章

学习

   

1 Recite braći svojoj: Narode moj; i sestrama svojim: Pomilovana.

2 Prite se s materom svojom, prite se, jer mi nije žena, niti sam joj ja muž; neka odbaci kurvarstva svoja od lica svog, i preljube svoje od dojaka svojih,

3 Da je ne bih svukao golu i učinio je kakva je bila onaj dan kad se rodila, i da je ne bih postavio da bude kao pustinja i obratio je da bude kao zemlja sasušena, i umorio je žeđu.

4 I neću se smilovati na decu njenu, jer su kopilad.

5 Jer se mati njihova kurva, sramoti se roditeljka njihova; jer govori: Ići ću za milosnicima svojim koji mi daju hleb moj i vodu moju, vunu moju i lan moj, ulje moje i piće moje.

6 Zato evo ja ću joj zagraditi put trnjem i zazidaću zidom da ne nađe staza svojih.

7 I trčaće za svojim milosnicima, ali ih neće stignuti; i tražiće ih, ali ih neće naći; pa će reći: Idem da se vratim k prvom mužu svom, jer mi beše bolje onda nego sada.

8 Jer ona ne zna da sam joj ja davao žito i vino i ulje, i umnožavao joj srebro i zlato, od kog načiniše Vala.

9 Zato ću uzeti natrag žito svoje, kad bude vreme, i vino svoje, kad bude vreme, i uzeću vunu svoju i lan svoj, kojim bi pokrivala golotinju svoju.

10 I otkriću rugobu njenu pred milosnicima njenim, i niko je neće izbaviti iz moje ruke.

11 I ukinuću svaku radost njenu, svetkovine njene, mladine njene i subote njene i sve praznike njene.

12 I potrću čokote njene i smokve, za koje govori: Plata su mi, što mi dadoše milosnici moji; i obratiću ih u šumu da ih jede zverje poljsko.

13 I pohodiću na njoj dane valimske, u koje im je kadila i kitila se obocima i grivnama, i išla za svojim milosnicima, i mene zaboravila, govori Gospod.

14 Ali evo, ja ću je primamiti i odvešću je u pustinju, i govoriću s njom lepo.

15 I daću joj vinograde njene od tog mesta, i dolinu Ahor za vrata nadanju, i onde će pevati kao za mladosti svoje i kao kad je išla iz Misira.

16 I tada ćeš me, govori Gospod, zvati: Mužu moj; a nećeš me više zvati: Vale moj.

17 Jer ću ukloniti iz usta njenih imena Valova; i neće im se više pominjati imena.

18 I tada ću im učiniti zavet sa zverjem poljskim i sa pticama nebeskim i s bubinama zemaljskim; i polomiću luk i mač i rat da ih nestane u zemlji, i učiniću da leže bez straha.

19 I zaručiću te sebi doveka, zaručiću te sebi pravdom i sudom i milošću i milosrđem.

20 I zaručiću te sebi verom, i poznaćeš Gospoda.

21 I tada ću se odazvati, govori Gospod, odazvaću se nebesima, a ona će se odazvati zemlji.

22 A zemlja će se odazvati žitu i vinu i ulju, a to će se odazvati Jezraelu.

23 I posejaću je sebi na zemlji, i smilovaću se na Loruhamu, i reći ću Loamiji: Ti si moj narod, i on će reći: Bože moj!

   

来自斯威登堡的著作

 

Nebeske Tajne#9143

学习本章节

  
/10837  
  

9143. Ako vatra izađe. Da ovo označava gnev od osećanja zla, vidi se iz značenja vatre, što je ljubav, ovde zla ljubav i njeno osećanje (o čemu upravo gore, br. 9141. Kaže se osećanje zla, jer se osećanjem označava ono čime se ljubav nastavlja. Da vatra označava gnev od osećanja zla, je zato što je gnev iz ovoga izvora, jer kada se napadne ono što čovek voli, ljutina izbija i kao da gori. Otuda da se gnev opisuje u Reči ognjem, i kaže se da gori, kao u sledećim odlomcima: Podiže se dim od gnjeva njegova, iz usta njegovijeh oganj, koji proždire, i živo ugljevlje odskakaše od njega (Psalam 18:8). Poštuj sina, da se ne razgnjevi, i vi ne izginete na putu svome; jer će se gnjev njegov brzo razgorjeti (Psalam 2:12). Ko će nas ostati kod ognja koji proždire? ko će nas ostati kod vječne žege? (Isa. 33. 14). Za to izli na njih žestoku jarost svoju i silan rat, i zapali ga unaokolo, ali on ne razumije; zapali ga, ali on ne mari (Isa. (42:25). Jer će Jehova doći s ognjem, i kola će mu biti kao vihor, da izlije gnjev svoj u jarosti i prijetnju u plamenu ognjenom (Isa. (66:15). I pogledah, i brzo siđoh s gore, kad je gora gorjela ognjem, jer je Jehova bio gnjevan na nas (Zak. Ponovljeni 9:16, 19). U ovim i mnogim drugim odlomcima, gnev se opisuje ognjem. Gnev se pripisuje Jehovi, to jest, Gospodu, al e on u čoveku (br. 5798, 6997, 8483). (Da se Gospod pokazao na Gori Sinaju Izrailjskom narodu u skladu s njihovom prirodom, stoga u ognju, dimu, i mrkloj tami, vidi br. 6832). Ali neka se zna da je gnev vatra koja izbija iz osećanja zla; dok je revnost vatra koja izbija iz osećanja dobra (br. 4164, 4444, 8598). Stoga se i revnost opisuje vatrom, kao u ovim odlomcima: Jehova Bog tvoj je vatra koa sažiže, Bog revnitelj (Zak. Ponovljeni 4:24). jer će oganj revnosti moje proždrijeti svu zemlju (Sofonija 3:8). (Da je revnost Jehovina je ljubav i milost, i da se naziva gnjevom, jer tako izgleda zločestima kada trpe kaznu za svoje zlo, vidi br. 8875.)

  
/10837  
  

来自斯威登堡的著作

 

Nebeske Tajne#9055

学习本章节

  
/10837  
  

9055. (Stih 25.) Užeg (opekotina) za užeg. Da ovo označava ako se povredi bilo šta od osećanja ljubavi koja je iznutra u Voljnom, vidi se iz značenja opekotine (užega), što je pozleda ili gašenje dobra ljubavi. Kaže se u Voljnom, jer dobro koje pripada ljubavi, pripada I volji, a istna koja pripada veri, pripada I razumu (br. 9050, 9051). Ta to označava unutrašnje u Voljnom, je stoga što rana (o čemu niže) označava pozledu ili gašenje osećanja koje potiče od ljubavi koja je izvana u Voljnom. Jer ovde, kao I u onome što prethodi, predmet o kome se govori su povrede koje se nanose kako unutrašnjem čoveku tako I spoljašnjem; jer se povreda unutrašnjem razumevanju označava okom, povreda spoljašnjem razumevanju zubom, povreda moći istine unutrašnjeg čoveka rukom, a povred oći [istine] spoljašnjeg čoveka nogom, kao što je pokazano; tako se ovde povreda Voljnom unutrašnjeg čoveka označava užegom (opekotinom), a ona 2 unutrašnjem, ranom. Čovek ima jedno spoljašnje Voljno I jedno unutrašnje, kao što ima i jedno spoljašnje I jedno unutrašnje Intelektualno (br. 9050, 9051). Unutrašnje Voljno je tamo gde je unutrašnje Intelektualno, a spoljašnje Voljno je tamo gde je I spoljašnje Intelekualno, jer oni mora da se povežu. Jer tamo gde je istina, tamo je I dobro, a gde je dobro, tamo je I istina; jer istina bez dobra nije istina, a dobro bez istine nije dobro, jer dobro je esse istine, a istina je esse dobra. Slučaj je sličan sa čovekovim razumom I voljom; jer razum je dat da bi primao istine, a volja da bi primao dobro. Otuda je jasno da kada se čovek nanovo rodi, njemu Gospod daje jedan novi razum preko istina vere, I novu volju preko dobra ljubavi prema bližnjemu; a mora da postoje obe [stvari], I šta više, da mora da se 3 povežu kako bi se čovek nanovo rodio. Razlog za štoužeg označava pozledu dobra ljubavi, je to što vatra označava ljubav (br. 934, 2446, 7324kraj{ign95} 7575, 7852), a pozleda dobra ljubavi je požuda (concupiscientia) koja potiče od ljubavi prema sebi (da se ovo naziva užegom, vidi br. 1297, 5215). Požuda se označava užegom I kod Isaije: I mjesto mirisa biće smrad, I mjesto pojasa raspojasina, mjesto pletenica ćela, mjesto širokijeh skuta pripasana vreća, a mjesto ljepote ogorjelina (užeg) (Isaija 3:24. ; govoreći o kćeri Sionskoj, kojom se označava nebeska crkva, to jest, crkva koja je u ljubavi ka Gospodu. Ogorjelina (opekotina) ovde označava zlo požude od ljubavi prema sebi. Onaj ko ne zna da ima unutrašnji smisao u Reči, veruje da ukrasi ponosa kćeri Siona, koji se pominju u ovm poglavlju (stihovi 16-24), označavaju takve stvari [kakve se tamo pominju]; I da je to bilo zbog takvih među kćerima Sionskim, da su su Jevrejski I Izrailjski narod bili kažnjeni I pali pod mač, kao što se kaže u istome poglavlju (stihovi 25, 26); ali slučaj je sasvim drugačiji. Onim ukrasima označene su duhovne I nebeske stvari te crkve. Da se kćerima Sionskim ne označavaju kćeri Sionske, svako može da vidi ko čita Reč, pod uslovom da pogleda odlomke kod proroka gde se pominje Sion, I kćeri Sionske, iz čega će videti da kćeri Sionske označavaju crkvu.

  
/10837