¹ Onda Jahve reče Mojsiju: "Reci Aronu neka ispruži svoju ruku sa štapom povrh rijeka, prokopa i jezeraca i učini da žabe navale na egipatsku zemlju."

² Aron pruži svoju ruku povrh egipatskih voda, i žabe iziđoše i prekriše zemlju egipatsku.

³ Ali i vračari učiniše tako svojim vračanjem, te žabe navališe na egipatsku zemlju.

⁴ Zovne sad faraon Mojsija i Arona i rekne: "Molite Jahvu da ukloni žabe od mene i moga puka, a ja ću pustiti narod da prinese žrtvu Jahvi."

⁵ Mojsije uzvrati faraonu: "Dostoj se odrediti mi kad hoćeš da molim za te, za tvoje službenike i za tvoj narod da se žabe odstrane od tebe i tvojih domova i ostanu samo u Rijeci."

⁶ "Sutra", reče. "Neka bude kako kažeš", odvrati Mojsije, "da znaš kako nitko nije kao Jahve, Bog naš.

⁷ Žabe će otići od tebe, od tvojih službenika i tvoga naroda; ostat će samo u Rijeci."

⁸ Mojsije i Aron odu od faraona, a onda Mojsije zazva Jahvu zbog žaba kojima je kaznio faraona.

⁹ I Jahve usliša Mojsija, te žabe pocrkaju po kućama, dvorištima i njivama.

¹⁰ Na hrpe su ih zgrtali, zemlja se njima usmrdjela.

¹¹ Kad je faraon vidio da je nastupilo olakšanje, srce mu otvrdnu te ne posluša Mojsija i Arona, kako je Jahve i kazao.

¹² Onda će opet Jahve Mojsiju: "Reci Aronu neka zamahne svojim štapom i udari po prahu na tlu neka se pretvori u komarce po svoj zemlji egipatskoj."

¹³ I učine tako: zamahne Aron rukom i štapom te udari po prahu na tlu. Komarci navale na ljude i životinje. Sav prah na tlu pretvori se u komarce po svoj zemlji egipatskoj.

¹⁴ Vračari pokušaše da svojim vračanjem stvore komarce, ali nisu mogli. Ljudi i životinje postanu plijenom komaraca.

¹⁵ Tada vračari reknu faraonu: "To je prst Božji!" Ali je faraonovo srce bilo okorjelo, pa nije poslušao Mojsija i Arona, kako je Jahve i kazao.

¹⁶ Onda Jahve reče Mojsiju: "Podrani ujutro, iziđi pred faraona kad krene k vodi, i reci mu: 'Ovako poručuje Jahve: Pusti moj narod da ode i da mi štovanje iskaže.

¹⁷ Ako ne pustiš moga naroda, pripustit ću obade na te, na tvoje službenike, na tvoj puk i tvoje domove. Egipatski domovi i samo tlo na kojem stoje vrvjet će od obada.

¹⁸ Ali ću toga dana izuzeti gošenski kraj, u kojem živi moj narod, te se ondje obadi neće pojaviti, tako da znaš da sam ja Jahve u središtu zemlje.

¹⁹ Tu ću razliku napraviti između svoga i tvoga naroda. To će znamenje biti sutra.'"

²⁰ I učini Jahve tako. Rojevi obada nalete u faraonov dvor, na domove njegovih službenika i po svoj zemlji egipatskoj. Zemlja nastrada od obada.

²¹ Sad faraon pozove Mojsija i Arona pa im rekne: "Idite, prinesite žrtvu svome Bogu, ali u ovoj zemlji."

²² "Ne dolikuje da tako učinimo", odgovori Mojsije. "Žrtve koje mi prinosimo Jahvi, Bogu svome, za Egipćane su svetogrđe. Kad bismo, dakle, na njihove oči prinosili žrtve koje su Egipćanima svetogrdne, zar nas ne bi kamenovali?

²³ Zato moramo u pustinju tri dana hoda te prinijeti žrtvu Jahvi, Bogu svome, kako nam je zapovjedio."

²⁴ "Pustit ću vas da odete u pustinju", odgovori faraon, "i prinesete žrtvu Jahvi, svome Bogu, ali ne odlazite predaleko. Molite za me!"

²⁵ Nato odvrati Mojsije: "Čim odem od tebe, zazvat ću Jahvu da sutra nestane obada s faraona, njegovih službenika i njegova puka. Ali neka faraon više ne vara! Neka pusti narod da ide i prinese žrtvu Jahvi."

²⁶ Tako Mojsije ode od faraona i pomoli se Jahvi.

²⁷ I Jahve učini kako je Mojsije tražio: s faraona, s njegovih službenika i s njegova puka nestane obada - ni jedan jedini nije ostao.

²⁸ Ali opet ukruti faraon srce svoje i ne dopusti narodu da ode.

¹ Poučna pjesma. Asafova. Poslušaj, narode moj, moju nauku, prikloni uho riječima usta mojih!

² Otvorit ću svoja usta na pouku, iznijet ću tajne iz vremena davnih.

³ Ono što čusmo i saznasmo, što nam kazivahu oci,

⁴ nećemo kriti djeci njihovoj, predat ćemo budućem koljenu: slavu Jahvinu i silu njegovu i djela čudesna što ih učini.

⁵ Svjedočanstvo podiže on u Jakovu, Zakon postavi u Izraelu, da ono što naredi ocima našim oni djeci svojoj objave,

⁶ da sazna budući naraštaj, i sinovi koji će se roditi da djeci svojoj kazuju

⁷ da u Boga ufanje svoje stave i ne zaborave djela Božjih, već da vrše zapovijedi njegove,

⁸ kako ne bi bili, kao oci njihovi, naraštaj buntovan, prkosan - naraštaj srcem nestalan i duhom Bogu nevjeran.

⁹ Sinovi Efrajimovi, ratnici s lukom, u dan bitke okrenuše leđa.

¹⁰ Saveza s Bogom ne održaše i ne htjedoše hoditi po Zakonu njegovu.

¹¹ Zaboraviše na djela njegova, na čudesa koja im pokaza.

¹² Pred njihovim ocima činio je znakove u Egiptu, u Soanskom polju.

¹³ On more razdijeli i njih prevede, vode kao nasip uzdiže.

¹⁴ Danju ih vodio oblakom, a svu noć ognjem blistavim.

¹⁵ U pustinji hrid prolomi i napoji ih obilno kao iz bezdana.

¹⁶ Iz stijene izbi potoke te izvede vode k'o velike rijeke.

¹⁷ A oni jednako griješiše, prkosiše Višnjem u pustinji.

¹⁸ Boga su kušali u srcima svojim ištuć' jela svojoj pohlepnosti.

¹⁹ Prigovarali su Bogu i pitali: "Može li Gospod stol u pustinji prostrti?

²⁰ Eno, udari u hrid, i voda poteče i provreše potoci: a može li dati i kruha, i mesa pružiti svome narodu?"

²¹ Kad to začu Jahve, gnjevom usplamtje: oganj se raspali protiv Jakova, srdžba se razjari protiv Izraela,

²² jer ne vjerovaše Bogu niti se u njegovu pomoć uzdaše.

²³ Pa ozgo naredi oblaku i otvori brane nebeske,

²⁴ k'o kišu prosu na njih mÓanu da jedu i nahrani ih kruhom nebeskim.

²⁵ Čovjek blagovaše kruh Jakih; on im dade hrane do sitosti.

²⁶ Probudi na nebu vjetar istočni i svojom silom južnjak dovede.

²⁷ Prosu na njih mesa k'o prašine i ptice krilatice k'o pijeska morskoga.

²⁸ Padoše usred njihova tabora i oko šatora njihovih.

²⁹ Jeli su i nasitili se, želju njihovu on im ispuni.

³⁰ Još nisu svoju utažili pohlepu i jelo im još bješe u ustima,

³¹ kad se srdžba Božja na njih raspali: pokosi smrću prvake njihove i mladiće pobi Izraelove.

³² Uza sve to griješiše dalje i ne vjerovaše u čudesna djela njegova.

³³ I skonča im dane jednim dahom i njihova ljeta naglim svršetkom.

³⁴ Kad ih ubijaše, tražiše ga i opet pitahu za Boga;

³⁵ spominjahu se da je Bog hridina njihova i Svevišnji njihov otkupitelj.

³⁶ Ali ga opet ustima svojim varahu i jezikom svojim lagahu njemu.

³⁷ Njihovo srce s njime ne bijaše, nit' bijahu vjerni Savezu njegovu.

³⁸ A on im milosrdno grijeh praštao i nije ih posmicao; često je gnjev svoj susprezao da ne plane svom jarošću.

³⁹ Spominjao se da su pÓut i dah koji odlazi i ne vraća se više.

⁴⁰ Koliko mu prkosiše u pustinji i žalostiše ga u samotnom kraju!

⁴¹ Sve nanovo iskušavahu Boga i vrijeđahu Sveca Izraelova

⁴² ne spominjuć' se ruke njegove ni dana kad ih od dušmana izbavi,

⁴³ ni znakova njegovih u Egiptu, ni čudesnih djela u polju Soanskom.

⁴⁴ U krv im pretvori rijeke i potoke, da ne piju.

⁴⁵ Posla na njih obade da ih žderu i žabe da ih more.

⁴⁶ I predade skakavcu žetvu njihovu, i plod muke njihove žderaču.

⁴⁷ Vinograde im tučom udari, a mrazom smokvike njihove.

⁴⁸ I predade grÓadu njihova goveda i munjama stada njihova.

⁴⁹ Obori na njih svu žestinu gnjeva svog, jarost, bijes i nevolju: posla na njih anđele nesreće.

⁵⁰ I put gnjevu svojem otvori: ne poštedje im život od smrti, životinje im izruči pošasti.

⁵¹ Pobi u Egiptu sve prvorođeno, prvence u šatorju Hamovu.

⁵² I povede narod svoj kao ovce i vođaše ih kao stado kroz pustinju.

⁵³ Pouzdano ih je vodio te se nisu bojali, a more je prekrilo dušmane njihove.

⁵⁴ U Svetu zemlju svoju on ih odvede, na bregove što mu ih osvoji desnica.

⁵⁵ Pred njima istjera pogane, konopom im podijeli baštinu, pod šatorjem njihovim naseli plemena izraelska.

⁵⁶ A oni iskušavali i gnjevili Boga Višnjega i nisu držali zapovijedi njegovih.

⁵⁷ Otpadoše, iznevjeriše se k'o oci njihovi, k'o luk nepouzdan oni zatajiše.

⁵⁸ Na gnjev ga nagnaše svojim uzvišicama, na ljubomor navedoše kumirima svojim.

⁵⁹ Bog vidje i gnjevom planu, odbaci posve Izraela.

⁶⁰ I napusti boravište svoje u Šilu, Šator u kojem prebivaše s ljudima.

⁶¹ Preda u ropstvo snagu svoju i svoju diku u ruke dušmanske.

⁶² Narod svoj prepusti maču, raspali se na svoju baštinu.

⁶³ Mladiće njihove oganj proguta, ne udaše se djevice njihove.

⁶⁴ Svećenici njihovi padoše od mača, ne zaplakaše Óudove njihove.

⁶⁵ Tad se k'o oda sna trgnu Gospodin, k'o ratnik vinom savladan.

⁶⁶ Udari otraga dušmane svoje, sramotu im vječitu zadade.

⁶⁷ On odbaci šator Josipov i Efrajimovo pleme ne odabra,

⁶⁸ već odabra pleme Judino i goru Sion koja mu omilje.

⁶⁹ Sagradi Svetište k'o nebo visoko, k'o zemlju utemelji ga dovijeka.

⁷⁰ Izabra Davida, slugu svojega, uze ga od torova ovčjih;

⁷¹ odvede ga od ovaca dojilica da pase Jakova, narod njegov, Izraela, baštinu njegovu.

⁷² I pasao ih je srcem čestitim i brižljivim rukama vodio.