7
Niste li mi, sinovi Izrailjevi, kao sinovi etiopski? Govori Gospod; ne izvedoh li Izrailja iz zemlje misirske, a Filisteje iz Kaftora i Sirce iz Kira?
7
Niste li mi, sinovi Izrailjevi, kao sinovi etiopski? Govori Gospod; ne izvedoh li Izrailja iz zemlje misirske, a Filisteje iz Kaftora i Sirce iz Kira?
414. Da živeti pod šatorima označava svetost ljubavi, jasno je iz značenja šatora u Reči. Kao kod Davida:
Gospode, ko će boraviti u tvome šatoru? Ko će obitavati na Svetoj gori tvojoj? Onaj koji ide pravednim putem i tvori pravdu, koji ne čini zlo bližnjemu i koji ne opada svoga bližnjega. (Psalam 15:1, 2)
U ovom odlomku svete stvari ljubavi opisuju se sa obitavati pod šatorima i na Svetoj gori, a to znači ići pravednim putem i činiti ono što je pravo.
Opet:
Prostrli su se do kraja zemlje, a njihov govor do kraja sveta. Među njima postavio si šator svoj. (Psalam 9:4)
Ovde se pod suncem misli na ljubav.
Opet:
Obitavaću u tvom šatoru zauvek; i zakloniću se ispod krila tvojih. (Psalam 61:4)
Ovde šator označava nebesko, a zaklon ispod krila duhovno koje iz toga potiče.
Kod Isaije:
I utvrdiće se prijesto milošću, i na njemu će sjedjeti jednako u šatoru Davidovu, koji će tražiti što je pravo i biti brz da čini pravdu. (Izaija 16:5).
Ovde se pod šatorom misli na svetost ljubavi, što se može videti iz toga što se pominje tražiti pravde i biti brz za pravdu.
Opet:
Pogledaj na Sion, grad praznika naših; oči tvoje neka vide Jerusalim, mirni stan, šator, koji se neće odnijeti, kojemu se kolje neće nikad pomjeriti i nijedno mu se uže neće otkinuti. (Izaija 33:20).
Ovde se govori o nebeskom Jerusalimu.
Kod Jeremije:
Ovako veli Jehova: Evo, ja ću povratiti iz ropstva šatore Jakovljeve i smilovaću se na stanove njegove; i grad će se sazidati na mjestu svom, i dvor će stajati na svoj način. (Jeremija 30:18).
Iz ropstva šatore označava pustošenje onoga što je nebesko ili svetih stvari ljubavi.
Kod Amosa:
U to ću vrijeme podignuti opali šator Davidov, i zatvoriću mu pukotine, i opraviću mu što je razvaljeno, i opet ću ga sagraditi kao što je bio prije. (Amos 9:11).
I ovde se pod šatorom misli na ono što je nebesko i na svete stvari koje iz njega potiču.
Kod Jeremije:
Pogibao na pogibao oglašuje se; jer se pustoši sva zemlja, na jedan put će se opustošiti šatori moji, zavjesi moji za čas. (Jeremija 4:20).
A na drugome mestu:
Moj je šator opustošen i sva užad moja pokidana, sinovi moji otidoše od mene i nema ih, nema više nikoga da razapne šator moj i digne zavjese moje. (Jeremija 10:20).
Ovde se šatorom označavaju nebeske stvari, a zavesama i užadima duhovne stvari koje otuda potiču.
Opet:
Uzeće im šatore i stada, zavjese njihove i sudove njihove, i kamile njihove oteće, i vikaće na njih strašno od svuda. (Jeremija 49:29).
Ovde se govori o Arabiji i o sinovima istoka, pod kojima se podrazumevaju oni koji imaju ono što je nebesko ili sveto.
Opet:
Nateže luk svoj kao neprijatelj; potre Izrailja, potre sve dvorove njegove, raskopa sve gradove njegove, i umnoži kćeri Judinoj žalost i jad. (Plač, 2:4)
Ovde se govori o pustošenju nebeskih ili svetih stvari vere. Razlog što se izraz šator koristi u Reči da bi se predstavile nebeske ili svete stvari ljubavi, jeste to što su se u drevna vremena sveti obredi bogosluženja izvodili u njihovim šatorima. Ali kada su počeli da obesvećuju šatore svetogrdnim vrstama bogosluženja, tada je sagrađena senica ili koliba. A posle i hram. Tako šator predstavlja sve ono što je kasnije označavano senicom i hramom. Iz istog razloga sveti čovek je nazivan šatorom, senicom i hramom Gospodovim. Da šator i koliba imaju isto značenje, jasno je kod Davida:
Za jedno samo molim Gospoda, samo to ištem, da živim u domu Gospodnjem sve dane života svojega, da gledam krasotu Gospodnju, i ranim u crkvu njegovu. Jer bi me sakrio u kolibi svojoj u zlo doba; sklonio bi me pod krovom šatora svojega; na kamenu goru popeo bi me. Tada bih podigao glavu svoju pred neprijateljima koji bi me opkolili; prinio bih u šatoru žrtvu hvale; zapjevao bih i hvalio Gospoda. (Psalam 27:4-6).
U najvišem smislu Gospod je u Svojoj Ljudskoj suštini šator, i koliba i hram; otuda se svaki nebeski čovek tako naziva, a i sve ono što je nebesko i sveto. Pošto je Gospod voleo Pradrevnu crkvu više nego li ijednu koja je podignuta posle, i pošto su ljudi u to vreme vršili svoju bogoslužbu u šatorima i živeli sami, to jest u svojim porodicama, stoga su se šatori smatrali svetijima nego hram, koji je bio obesvećen. Za sećanje na to ustanovljen je blagdan senica ili koliba, kada su sakupljali zemaljske plodove i kada su boravili u senicama (videti: Knjiga levitska 23:39-44; Ponovljeni zakoni 16:13; Ozija 12:9).