성경

 

Izlazak 23:1

공부

       

1 Ne iznosi lažnih glasova; ne pristaj s bezbožnikom da svedočiš krivo.

스웨덴보그의 저서에서

 

Nebeske Tajne #3726

해당 구절 연구하기

  
/ 10837  
  

3726. I utvrdi ga za spomen. Da ovo označava svetu granicu, vidi se iz značenja spomena (stuba, spomenika), o čemu u onome što sledi. Kakav je ovaj slučaj, može se videti iz onoga što se događa ranije; naime, da je predmet razmatranja red po kojemu je Gospod učinio Svoje Prirodno Božanskim; a u reprezentativnom smislu, kako Gospod čini novim ili kako preporađa čovekovo Prirodno. Priroda ovoga reda bila je često iznesena i pokazana; naime, da dok se čovek nanovo rađa, i dok se drži (smatra) da je istina na prvome mestu, red je izokrenut; i da se on (red) vraća u pravo stanje onda kad se čovek nanovo rodi, i kada se dobro se postavlja na prvo mesto, a istina na poslednje (vidi br. 3325, 3330, 3332, 3336, 3548, 3556, 3563, 3570, 3576, 3603, 3688). Ovo je bilo predstavljeno lestvama po kojima su se anđeli penjali i spuštali (br. 3701). Sada se govori o penjanju (uzdizanju), naime, tu se počinje od poslednjeg u redu (o čemu vidi gore, br. 3720, 3721); u ovome stihu istina je ta koja je u poslednjem reda. Upravo ovo poslednj eda naziva se svetom granicom, a označeno je kamenom koji je Jekov koristio da nasloni glavu i koji je postavio za spomen. Da je istina poslednje reda (u redu), može se videti iz toga što dobro ne može da se završi u dobrom, nego u istini, jer je istina prijemnik dobra (br. 2261, 2434, 3049, 3068, 3180, 3318, 3387, 3470, 3370). Dobro u čoveku bez istine, to jest, bez povezanosti s istinom, slično je dobru kod male dece, koja još nemaju ni malo mudrosti, jer nemaju inteligencije (razumevanja); ali kako dete napreduje prema odraslom dobu, ono prima istinu od dobra, odnosno onoliko koliko se istina u njemu povezuje s dobrom, toliko ono postaje čovek. Ovo pokazuje da je dobro prvo u redu, a istina poslednje; a to znači da čovek treba da počne od reči-znanja, koje su istine prirodnog čoveka, a posle od doktrinarnih stvari, koje su istine duhovnog čoveka u njegovom prirodnom, kako bi bio uveden u inteligenciju mudrosti (integenciju koja vodi u mudrost); to jest, da uđe u duhovni život preko čega čovek postaje čovek (u pravom smislu) (br. 3504). Na primer, (on postupna shvata) kako bi čovek kao duhovan (čovek) mogao da voli bližnjega, da on mora prvo da nauči šta su duhovna ljubav i ljubav ka bližnjemu, i ko je njegov bližnji. Pre nego on ovo sazna, on uistinu voli bližnjega, ali on to čini kao prirodan, ne kao duhovan čovek, to jest, on to čini od prirodnog dobra, ne od duhovnog dobra (br. 3470=, 3471); tek onda kada on ovo sazna (nauči), tada se duhovno dobro od Gospoda može usaditi u njegova saznanja; a ovakav je slučaj sa svim ostalim što se naziva spoznajama ili doktrinarnim stvarima, ili opštim istinama. Kaže se stoga, da se sve ovo dešava da bi se dobro od Gospod moglo usaditi u spoznaje, i da je istina prijemnik dobra. Oni koji imaju ideju o spoznajama da su to apstraktne stvari (slično ideji koju većina ljudi imaju o mislima), ne mogu shvatiti šta znači da se dobro usađuje u spoznaje, i da je istina prijemnik dobra. Ali neka se zna da spoznanja i istine nisu ništa više odvojene (apstraktne) od najčistijih supstanci unutrašnjeg čoveka, to jest, od duha, nego što je vid odvojen (apstratan) od oka, ili sluh od uha kao organa. Postoje čistije supstance, i stvarne supstance, od kojih spoznaje i misli postaju ono što se pokazuje (manifestuje); a čije se promene oblika, kada ožive i kada se izmene kroz influks života od Gospoda, postaju vidljive; a njihova slaganja i harmonije, naporedo i istovremeno, utiču na um, i čine ono što se naziva lepim, prijatnim, i divnim. Sami duhovi kod čoveka su oblici, to jest, oni se sastoje od kontuinuiranih oblika, ali čistije prirode, ali koje nisu vidljive telesnom vidu. A pošto ovi oblici il upstance nisu vidljive telesnom oku, čovek misli da su spoznanja i misli samo apstraktne stvari (prim. prev. Apstraktne stvari, znači stvari dovojene od prave stvarnosti. Autor smatra da su one, naprotiv, stvarnost, li stvarnost višega reda). Otuda potiče ludilo našega doba – da ljudi ne veruju da imaju duh unutar sebe, duh koji će živeti posle smrti tela, dok je u stvari duh supstanca stvarnija nego što je materijalna supstanca tela; šta više, ako ćete verovai, duh je, kada se oslobodi telesnih stvari, samo to očišćeno telo za koje mnogi kažu da će ga imati na Poslednjem Sudu, kada veruju da će ponovo ustati. Da duhovi, ili što je isto, duše, imaju telo, da vide jedni druge kao u svetlu dana, da razgovaraju, i da čuju jedni druge, i da da osećaju (dodir?) više nego dok su bili u telu ili na svetu, može se videti jasno iz onoga što je obilno izneseno gore iz iskustva.

  
/ 10837