Библията

 

Izlazak 13

Проучване

   

1 I reče Gospod Mojsiju govoreći:

2 Posveti mi svakog prvenca, šta god otvara matericu u sinova Izrailjevih, i od ljudi i od stoke; jer je moje.

3 I Mojsije reče narodu: Pamtite ovaj dan, u koji iziđoste iz Misira, iz doma ropskog, jer vas rukom krepkom izvede Gospod odande; neka se dakle ne jede ništa s kvascem.

4 Danas izlazite, meseca Aviva;

5 Pa kad te Gospod uvede u zemlju hananejsku i hetejsku i amorejsku i jevejsku i jevusejsku, za koju se zakleo ocima tvojim da će ti je dati, zemlju u kojoj teče mleko i med, tada da služiš službu ovu ovog meseca;

6 Sedam dana jedi hlebove presne, a sedmi dan neka je praznik Gospodnji.

7 Hlebovi presni da se jedu sedam dana, i da se ne vidi u tebe ništa s kvascem, niti da se vidi u tebe kvasac u celom kraju tvom.

8 I kazaćeš sinu svom u taj dan govoreći: Ovo je za ono što mi je učinio Gospod kad sam izlazio iz Misira.

9 I neka ti bude kao znak na ruci tvojoj i kao spomen pred očima tvojim, da ti zakon Gospodnji bude u ustima; jer te je rukom krepkom izveo Gospod iz Misira.

10 Zato vrši zakon ovaj na vreme, od godine do godine.

11 I kad te uvede Gospod u zemlju hananejsku, kao što se zakleo tebi i tvojim ocima, i da ti je,

12 Odvajaćeš Gospodu šta god otvara matericu, i od stoke tvoje šta god otvara matericu, šta je muško, da bude Gospodu.

13 A svako magare prvenče otkupi jagnjetom ili jaretom; ako li ga ne bi otkupio, slomi mu vrat. Ali svakog prvenca čovečjeg između sinova svojih otkupi.

14 A kad te zapita sin tvoj unapred govoreći: Šta je to? Reci mu: Rukom krepkom izvede nas Gospod iz Misira, iz doma ropskog.

15 Jer kad otvrdnu Faraon, te nas ne hte pustiti, pobi Gospod sve prvence u zemlji misirskoj od prvenca čovečjeg do prvenca od stoke; zato prinosim Gospodu sve muško što otvara matericu, a svakog prvenca sinova svojih otkupljujem.

16 I to neka ti je kao znak na ruci i kao počeonik među očima tvojim, da nas je rukom krepkom izveo Gospod iz Misira.

17 A kad Faraon pusti narod, ne odvede ih Bog putem k zemlji filistejskoj, ako i beše kraći, jer Bog reče: Da se ne pokaje narod kad vidi rat, i ne vrati se u Misir.

18 Nego Bog zavede narod putem preko pustinje na Crvenom Moru. A vojničkim redom iziđoše sinovi Izrailjevi iz zemlje misirske.

19 I Mojsije uze kosti Josifove sa sobom; jer beše zakleo sinove Izrailjeve rekavši: Zaista će vas pohoditi Bog, a tada iznesite kosti moje odavde sa sobom.

20 Tako otišavši iz Sohota stadoše u logor u Etamu, nakraj pustinje.

21 A Gospod iđaše pred njima danju u stupu od oblaka vodeći ih putem, a noću u stupu od ognja svetleći im, da bi putovali danju i noću.

22 I ne uklanjaše ispred naroda stup od oblaka danju ni stup od ognja noću.

   

От "Съчиненията на Сведенборг

 

Nebeske Tajne #8041

Проучете този пасаж

  
/ 10837  
  

8041. I Jehova reče Mojsiju govoreći. Da ovo označava obaveštavanje od Božanskog, očito je iz značenja govoriti i reći, kada to kaže Jehova o onome što pripada crkvi, a što treba održavati, što je obaveštavanje (vidi br. 7769, 7793, 7825), i pošto je to od Jehove, to označava obaveštavanje od Božanskog; a iz reprezentacije Mojsija, pošto je to Istina Božanska (br. 6771, 7014, 7382). Otuda, Jehova reče Mojsiju govoreći označava obaveštavanje od Božanskog preko Božanske Istine.

8042. (Stih 2). Posveti Mi svakoga prvenca. Da ovo označava veru, da je ona od Gospoda, vidi se iz značenja posvetiti Jehovi, ili Gospodu, što znači pripisivati Njemu, to jest, ispovedati i priznavati da je od Njega; i iz značenja prvenca, što je vera (vidi br. 352, 2435, 6344, 7035). Kada se kaže vera, misli se na svaku istinu koja pripada duhovnoj crkvi; i pošto se misli na svaku istinu crkve, tu se misli i na duhovnu crkvu, jer istina je suštinsko ove crkve. Ali dobro je suštinsko crkve [u opšte], i ono je u stvari prvenac (br. 2435, 3325, 4925, 4926, 4928, 4930); ali dobro koje imaju oni u duhovnoj crkvi, u stvari je u sebi istina; jer kada postupaju u skladu s istinom koja pripada njihovoj doktrini, tada se istina naziva dobrom; ona je prešla iz razuma u volju, a iz volje u delo. Ono što se čini iz volje, to se naziva dobrom. Da je ovo dobro još uvek, u sebi i u suštini, istina, to je stoga što su njima doktrine crkve istine, a doktrine se razlikuju, pa stoga i istine; ali iako su tak azličite, time što ih se hoće i što ih se čini, one postaju dobra, kao što je gore rečeno. Dok se čovek nanovo rađa, njega se vodi preko vere u razumu ili doktrine, u veru u volji, to jest, preko istine vere u dobro ljubavi prema bližnjemu. Kada je čovek u ljubavi prema bližnjemu, on je tada nanovo rođen, i on tada od ovoga dobra rađa istine, koje se nazivaju istinama od dobra. Ovo su istine koje su prave istine vere, i koje su označene prvencima. Jer s kolenima ili s rađanjem istina od dobra, to je kao sa kolenima i rađanjima sinova i kćeri od roditelja, a posle unuka i unučica, i tako dalje. Prvo ili neposredno koleno, a koje se [koleno] sinova i kćeri, to je ono što se naziva prvencima, ma koliko da ih je; ali ne drugo i treće koleno ili rađanje, osim u odnosu na njihove vlastite roditelje. Dase ovi posvećuju Jehovi, ili Gospodu, to je stoga štoistine i dobra koja su izvedena, imaju svoju suštinu od prvobitnih [istina i dobara]. U ovome duhovnom [načelu] usađeno/zasnovano] je pravo prvenaca o kome se govori u Reči.

  
/ 10837