Библия

 

Jevanðelje po Mateju 13

Учиться

   

1 I onaj dan izišavši Isus iz kuće seđaše kraj mora.

2 I sabraše se oko Njega ljudi mnogi, tako da mora ući u lađu i sesti; a narod sav stajaše po bregu.

3 I On im kaziva mnogo u pričama govoreći: Gle, iziđe sejač da seje.

4 I kad sejaše, jedna zrna padoše kraj puta, i dođoše ptice i pozobaše ih;

5 A druga padoše na kamenita mesta, gde ne beše mnogo zemlje, i odmah iznikoše; jer ne beše u dubinu zemlje.

6 I kad obasja sunce, povenuše, i budući da nemahu žila, posahnuše.

7 A druga padoše u trnje, i naraste trnje, i podavi ih.

8 A druga padoše na zemlju dobru, i donošahu rod, jedno po sto, a jedno po šezdeset, a jedno po trideset.

9 Ko ima uši da čuje neka čuje.

10 I pristupivši učenici rekoše Mu: Zašto im govoriš u pričama?

11 A On odgovarajući reče im: Vama je dano da znate tajne carstva nebeskog, a njima nije dano.

12 Jer ko ima, daće mu se, i preteći će mu; a koji nema, uzeće mu se i ono što ima.

13 Zato im govorim u pričama, jer gledajući ne vide, i čujući ne čuju niti razumeju.

14 I zbiva se na njima proroštvo Isaijino, koje govori: Ušima ćete čuti, i nećete razumeti; i očima ćete gledati, i nećete videti.

15 Jer je odrvenilo srce ovih ljudi, i ušima teško čuju, i oči su svoje zatvorili da kako ne vide očima, i ušima ne čuju, i srcem ne razumeju, i ne obrate se da ih iscelim.

16 A blago vašim očima što vide, i ušima vašim što čuju.

17 Jer vam kažem zaista da su mnogi proroci i pravednici želeli videti šta vi vidite, i ne videše; i čuti šta vi čujete, i ne čuše.

18 Vi pak čujte priču o sejaču:

19 Svakome koji sluša reč o carstvu i ne razume, dolazi nečastivi i krade posejano u srcu njegovom: to je oko puta posejano.

20 A na kamenu posejano to je koji sluša reč i odmah s radosti primi je,

21 Ali nema korena u sebi, nego je nepostojan, pa kad bude do nevolje ili ga poteraju reči radi, odmah udari natrag.

22 A posejano u trnju to je koji sluša reč, no briga ovog sveta i prevara bogatstva zaguše reč, i bez roda ostane.

23 A posejano na dobroj zemlji to je koji sluša reč i razume, koji dakle i rod rađa, i donosi jedan po sto, a jedan po šezdeset, a jedan po trideset.

24 Drugu priču kaza im govoreći: Carstvo je nebesko kao čovek koji poseja dobro seme u polju svom,

25 A kad ljudi pospaše, dođe njegov neprijatelj i poseja kukolj po pšenici, pa otide.

26 A kad niče usev i rod donese, onda se pokaza kukolj.

27 Tada dođoše sluge domaćinove i rekoše mu: Gospodaru! Nisi li ti dobro seme sejao na svojoj njivi? Otkuda dakle kukolj?

28 A on reče im: Neprijatelj čovek to učini. A sluge rekoše mu: Hoćeš li dakle da idemo da ga počupamo?

29 A on reče: Ne; da ne bi čupajući kukolj počupali zajedno s njime pšenicu.

30 Ostavite neka raste oboje zajedno do žetve; i u vreme žetve reći ću žeteocima: Saberite najpre kukolj, i svežite ga u snoplje da ga sažežem; a pšenicu svezite u žitnicu moju.

31 Drugu priču kaza im govoreći: Carstvo je nebesko kao zrno gorušičino koje uzme čovek i poseje na njivi svojoj,

32 Koje je istina najmanje od sviju semena, ali kad uzraste, veće je od svega povrća, i bude drvo da ptice nebeske dolaze, i sedaju na njegovim granama.

33 Drugu priču kaza im: Carstvo je nebesko kao kvasac koji uzme žena i metne u tri kopanje brašna dok sve ne uskisne.

34 Sve ovo u pričama govori Isus ljudima, i bez priče ništa ne govoraše im:

35 Da se zbude šta je kazao prorok govoreći: Otvoriću u pričama usta svoja, kazaću sakriveno od postanja sveta.

36 Tada ostavi Isus ljude, i dođe u kuću. I pristupiše k Njemu učenici Njegovi govoreći: Kaži nam priču o kukolju na njivi.

37 A On odgovarajući reče im: Koji seje dobro seme ono je Sin čovečiji;

38 A njiva je svet; a dobro seme sinovi su carstva, a kukolj sinovi su zla;

39 A neprijatelj koji ga je posejao jeste đavo; a žetva je posledak ovog veka; a žeteoci su anđeli.

40 Kao što se dakle kukolj sabira, i ognjem sažiže, tako će biti na kraju ovog veka.

41 Poslaće Sin čovečiji anđele svoje, i sabraće iz carstva Njegovog sve sablazni i koji čine bezakonje.

42 I baciće ih u pećognjenu: onde će biti plač i škrgut zuba.

43 Tada će se pravednici zasjati kao sunce u carstvu Oca svog. Ko ima uši da čuje neka čuje.

44 Još je carstvo nebesko kao blago sakriveno u polju, koje našavši čovek sakri i od radosti zato otide i sve što ima prodade i kupi polje ono.

45 Još je carstvo nebesko kao čovek trgovac koji traži dobar biser,

46 Pa kad nađe jedno mnogoceno zrno bisera, otide i prodade sve što imaše i kupi ga.

47 Još je carstvo nebesko kao mreža koja se baci u more i zagrabi od svake ruke ribe;

48 Koja kad se napuni, izvukoše je na kraj, i sedavši, izbraše dobre u sudove, a zle baciše napolje.

49 Tako će biti na poletku veka: izići će anđeli i odlučiće zle od pravednih.

50 I baciće ih u pećognjenu: onde će biti plač i škrgut zuba.

51 Reče im Isus: Razumeste li ovo? Rekoše Mu: Da, Gospode.

52 A On im reče: Zato je svaki književnik koji se naučio carstvu nebeskom kao domaćin koji iznosi iz kleti svoje novo i staro.

53 I kad svrši Isus priče ove, otide odande.

54 I došavši na postojbinu svoju, učaše ih po zbornicama njihovim tako da Mu se divljahu, i govorahu: Otkud ovome premudrost ova i moći?

55 Nije li ovo drvodeljin sin? Ne zove li se mati njegova Marija, i braća njegova Jakov, i Josija, i Simon, i Juda?

56 I sestre njegove nisu li sve kod nas? Otkud njemu ovo sve?

57 I sablažnjavahu se o Njega. A Isus reče im: Nema proroka bez časti osim na postojbini svojoj i u domu svom.

58 I ne stvori onde čudesa mnogih za neverstvo njihovo.

   

Из произведений Сведенборга

 

Nebeske Tajne # 9917

Изучить этот эпизод

  
/ 10837  
  

9917. A po skutu mu načini čipke. Da ovo označava u krajnjim delovima gde je ono što je prirodno, vidi se iz značenja skuta plašta, što je krajnje gde je ono što je prirodno. Jer se plaštem posebno označava Božanska istina u duhovnom carstvu u njenoj unutrašnjoj formi, i u opšte [označava] duhovno carstvo (vidi br. 9825); dok se skutima koji su okolo ispod označavaju krajnje stvari ovoga carstva; a krajnje stvari duhovnga carstva su prirodne. Jer dobra i istine u nebima slede ovim redom: u najvišim ili najdubljim nebima su nebeska dobra i istine; u srednji ebima su duhovna dobra i istine, dok su u poslednjim nebima prirodna dobra i istine ( o kojem nizanju u nebima i kod čoveka, vidi šta je rečeno gore, br. 9915. A pošto su sećanja-znanja istine i dobra u spoljašnjem ili prirodnom čoveku, stoga su šipci [izatkani] bili postavljeni po skutima, jer se šipcima označavaju sećanja-znanja dobra; a među šipcima su bili zlatni zvončići, jer zvonca označavaju stvari koje pripadaju sećanjima-znanjima.

[2] Daskuti plašta označavaju krajnje delove gde je ono što je prirodno, vidi se iz odlomaka u Reči gde se pominju skuti, kao kod Isaije: Vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolu visoku i uzdignutu, i skut mu ispunjavaše crkvu (hram) (Isa. (6:1). Prijestolom na kojemu sjeđaše Gospod označava se nebo, a posebno duhovno nebo (br. 5313, 8625); skutovima ovde označavaju se Božanske istine u poslednjim ili krajnjim delovima, kao što su istine Reči u smislu slova; za koje se kaže da ispunjavaše crkvu (hram), kad ispunjavaju crkvu. Slično je označeno i skutima koji ispunjavaše hram, kao i dimom i oblakom koji ispunjavahu šator, kao i hram, što se više puta pominje u Reči. (Da se dimom tamo označava Božanska istina u poslenjim delovima kao što je u smislu slova Reči, vidi br. 8916, 8918; a isto tako i oblakom, br. 4060, 4391, 5922, 6343.)

[3] Kada je žena koja je patila od tečenja krvi, bila isceljena dodirnuvši skut haljine Gospodove (Matt. (9:20, 22); kao i u opšte svi koji su se dotakli skuta njegove haljine da su bili isceljeni (Matt. (14:36; Marko 6:56), označavalo je da je zdravlje izašlo iz Božanskoga krajnjeg ili poslednjeg; jerda postoji sila i moć u poslednjim delovima dobra i istine koji su od Božanskog, može se videti gore (br. 9836); i da su tamo davani odgovori (br. 9905).

Kod Mateje: Isus reče Farisejima da sva djela svoja čine da ih ljudi vide; raširuju svoje filakterije (amajlije), i grade velike skute na haljinama svojim (Matt. (23:5). Ovde se jasno vidi da se skutima plašta označavaju spoljašnje stvari koje se pokazuju pogledu, i da širenje njihovo označava činiti dela izvana, tako dase pokažu ili vide.

[4] Kod Jeremije: Jerusalim je grijehom zgriješio, nečistota (kćeri Sionske] bijaše u skutima njezinim (Plač 1:8-9). Nečistota u skutima označava [nečistotu] u delima i u rečima, stoga u krajnjim [stvarima]; jer krajnje ili poslednje stvari vuku svoju suštinu od unutrašnjih; pa stoga kada su unutrašnje nečiste, i krajnje su nečiste tako isto, iako se čistota možda ne pokazuje pred ljudima; iz razloga što ljudi gledaju na spoljašnju formu, pa stoga ne vide unutrašnju. Ali ove nečistote koje su u unutrašnjoj formi, pokazuju se pred anđelima, a u drugom životu otkrivaju se pred svakim, jer s ada spoljašnje stvari oduzimaju; stoga postaje jasno kakav su bila dela u njihovoj suštini.

[5] Kod Nahuma: I otkriću (uzgrnuću, podignuću) ti skute tvoje na lice, i pokazaću narodima golotinju tvoju (Nahum 3:5). Otkriti skute na lice označava ukloniti spoljašnje stvari tako dase pokažu unutrašnje; jer na razne načine spoljašnje stvari prirodnog čoveka sakrivaju unutrašnje stvari, a to su licemerstvo, obmane, laži, mržnje, osvete, preljube, i druge slične stvari; pa stoga, kada se oduzmu spoljašnje stvari, unutrašnje se pokažu u svojoj nečistiti i prljavštini.

[6] Kod Jeremije: Ali li reći ćeš u srcu svom: za što me to zadesi? za mnoštvo bezakonja tvojega uzgrnuće ti skute tvoje i obuće ti se skinuti. Za to ću ti ja uzgrnuti skute na lice da se vidi sramota tvoja. Preljube tvoje, rzanje tvoje, sramota kurvarstva tvojega po humovima, po poljima, gadove tvoje vidio sam (Jer. 13:22, 25-26); govoreći o gadovima Jerusalima; uzgrnuti skute na lice označava oduzeti spoljašnje stvari koje pokrivaju, tako da se unutrašnje mogu videti; jer čovek je sposoban da krivotvori (patvori) ono što je dobro, časno, i iskreno, radi ugleda, časti, i dobitka, kad skriva u sebi zla i obmane raznih vrsta. Pošto se skutima označavaju spoljašnje stvari, stoga se pominju i pete, jer pete označavaju najniže stvari u prirodnom (br. 259, 4938, 4940-4951). Iz svega ovoga se sada može videti da se skutovima ogrtača označavaju dobra i istine u poslednjim ili spoljašnjim [delovima], koji su u prirodnom svetu.

  
/ 10837  
  

Из произведений Сведенборга

 

Nebeske Tajne # 259

Изучить этот эпизод

  
/ 10837  
  

259. Da peta označava ono što je najniže u prirodnom ili telesnom ne može se znati ako se ne zna kako su pradrevni ljudi mislili o raznim stvarima u čoveku. Oni su govorili o nebeskim i duhovnim stvarima kao o glavi i licu; a ono što dolazi od ovih, ljubav prema bližnjemu i milostivost, to su smatrali grudima; prirodne stvari nogama; a najniže prirodne i telesne petom; nisu samo o njima tako mislili; oni su ih tako i nazivali. A najniže stvari u razumu, što su samo reči, bile su označene onako kako se to pokazuje iz Jakovljevog prorokovanja o Danu, jednom od njegovih sinova:

Dan će biti zmija na putu i guja na stazi, koja ujeda konja za kičicu, te pada konj nauznako. (Knjiga Postanja 49:17)

Tako i kod Davida:

Nepravde peta mojih će me opkoliti. (Psalam 49:5).

Slično je označeno onim što se kaže za Jakova kada je izlazio iz utrobe.

A poslije izađe brat mu držeći za petu Ezava; i nadješe mu ime Jakov. A bješe Izaku šezdeset godina kad ih rodi Rebeka. (Knjiga Postanja 25:26)

Jer ime Jakov dolazi od pete, zato što je Jevrejska crkva, koja se označava Jakovom, bila povredila petu. Naime, zmija može samo da povredi najniže prirodne stvari, a ne, ukoliko nije posebna vrsta kao vipera, unutrašnje prirodne stvari u čoveku, a još manje duhovne stvari; ali najmanje od svega nebeske stvari, koje Gospod održava i pohranjuje u čoveku bez njegovoga znanja. To što On tako pohranjuje, u Reči se naziva ostacima ili relikvijama. U onome što sledi, po Božanskoj milosti, biće govora o tome kako je zmija razarala najniže prirodne stvari u ljudima pre Potopa uz pomoć čulnog i ljubavi prema sebi, kako je to radila kod Jevreja preko čulnih stvari, predaje i sitnica, i kroz ljubav prema sebi i prema svetu; i kako je to uradila danas i kako to još uvek radi pomoću onoga što se opaža čulima, pomoću nauka i filozofije.

  
/ 10837