A Bíblia

 

Osija 13:8

Estude

       

8 Srešću ih kao medvedica kojoj uzmu medvediće, i rastrgaću im sve srce njihovo i izješću ih onde kao lav; zverje poljsko raskinuće ih.

Das Obras de Swedenborg

 

True Christianity # 21

Estudar Esta Passagem

  
/ 853  
  

21. 3. The underlying divine reality is intrinsic reality, and is also an intrinsic capacity to become manifest. Jehovah God is intrinsic reality because from eternity to eternity he is the I Am, the Absolute, and the first and only thing from which comes everything that exists and to which everything owes its existence. Because of this and nothing else he is the Beginning and the End, the First and the Last, and the Alpha and the Omega.

One cannot say that his underlying reality comes from himself, because coming from himself implies before and after, and therefore time, and time cannot apply to the infinite underlying reality that is described as existing from eternity. Coming from also either implies another god who is the real god, and then you have a god from a god; or it implies that God formed himself. In either case God would not be uncreated or infinite, because he would have boundaries and limitations that were imposed either by himself or by some other god.

From the fact that God is the intrinsic underlying reality, it follows that God is love in itself, wisdom in itself, and life in itself. It also follows that God is the Absolute from which all things come and to which all things are connected so that they may exist. God is God because he is life in itself, as the Lord's words in John 5:26 make clear. Likewise in Isaiah: "I, Jehovah, am the maker of all things. I alone stretch out the heavens. I extend the earth by myself"(Isaiah 44:24); and he alone is God, and there is no God except him (Isaiah 45:14, 21; see also Hosea 13:4).

God is not only the intrinsic underlying reality but is also an intrinsic capacity to become manifest. For unless the underlying reality is capable of manifesting, it is nothing. It is equally true that the capacity to become manifest is nothing without the underlying reality. Neither one can exist without the other. The same is true for substance unless it takes a form. A substance without a form has no properties or attributes, and something that has no quality is in fact nothing.

I speak specifically here of underlying reality and capacity to become manifest, not of essence and actual manifestation, because the relationship between underlying reality and essence is the relationship between something that comes before and something that comes afterward; the same goes for the capacity to become manifest and actual manifestation. What comes before is more universal than what comes afterward. The underlying divine reality has the attributes of infinity and eternity, but the divine essence and manifestation have the attributes of divine love and divine wisdom, and through them, omnipotence and omnipresence, which I will get to when it is their turn.

  
/ 853  
  

Thanks to the Swedenborg Foundation for the permission to use this translation.

A Bíblia

 

Ponovljeni Zakon 32

Estude

   

1 Slušaj, nebo, govoriću; i zemlja neka čuje govor usta mojih.

2 Neka se spusti kao dažd nauka moja, i neka padne kao rosa govor moj, kao sitan dažd na mladu travu i kao krupan dažd na odraslu travu.

3 Jer ću javljati ime Gospodnje; veličajte Boga našeg.

4 Delo je te Stene savršeno, jer su svi putevi Njegovi pravda; Bog je veran, bez nepravde; pravedan je i istinit.

5 Oni se pokvariše prema Njemu; njihovo nevaljalstvo nije nevaljalstvo sinova Njegovih; to je rod zao i pokvaren.

6 Tako li vraćate Gospodu, narode ludi i bezumni? Nije li On Otac tvoj koji te je zadobio? On te je načinio i stvorio.

7 Opomeni se nekadašnjih dana, pogledajte godine svakog veka; pitaj oca svog i on će ti javiti, starije svoje i kazaće ti.

8 Kad Višnji razdade nasledstvo narodima, kad razdeli sinove Adamove, postavi međe narodima po broju sinova Izrailjevih.

9 Jer je deo Gospodnji narod Njegov, Jakov je uže nasledstva Njegovog.

10 Nađe ga u zemlji pustoj, na mestu strašnom gde buči pustoš; vodi ga unaokolo, uči ga i čuva kao zenicu oka svog.

11 Kao što orao izmamljuje orliće svoje, diže se nad ptićima svojim, širi krila svoja, uzima ih i nosi na krilima svojim,

12 Tako ga Gospod vođaše, i s njim ne beše tuđeg boga;

13 Vođaše ga na visine zemaljske da jede rod poljski, i davaše mu da sisa med iz stene i ulje iz tvrdog kamena,

14 Maslo od krava i mleko od ovaca s pretilinom od jaganjaca i ovnova vasanskih i jaraca, sa srcem zrna pšeničnih; i pio si vino, krv od grožđa.

15 Ali se Izrailj ugoji, pa se stade ritati; utio si, udebljao i zasalio; pa ostavi Boga koji ga je stvorio, i prezre stenu spasenja svog.

16 Na revnost razdražiše Ga tuđim bogovima, gadovima razgneviše Ga.

17 Prinosiše žrtve đavolima, ne Bogu, bogovima, kojih nisu znali, novim, koji iz bliza dođoše, kojih se nisu strašili oci vaši.

18 Stenu koja te je rodila zaboravio si; zaboravio si Boga Stvoritelja svog.

19 Kad to vide Gospod, razgnevi se na sinove svoje i na kćeri svoje,

20 I reče: Sakriću od njih lice svoje, videću kakav će im biti posledak, jer su rod pokvaren, sinovi u kojima nema vere.

21 Oni me razdražiše na revnost onim što nije Bog, razgneviše svojim taštinama; i ja ću njih razdražiti na revnost onim koji nije narod, narodom ludim razljutiću ih.

22 Jer se oganj razgoreo u gnevu mom, i goreće do najdubljeg pakla; spaliće zemlju i rod njen, i popaliće temelje brdima.

23 Zgrnuću na njih zla, strele svoje pobacaću na njih.

24 Glad će ih cediti, vrućice i ljuti pomori proždiraće ih; i zube zverske poslaću na njih i jed zmija zemaljskih.

25 Spolja će ih ubijati mač, a po kletima strah, i momka i devojku, dete na sisi i sedog čoveka.

26 Rekao bih: Rasejaću ih po svim uglovima zemaljskim, učiniću da nestane spomen njihov između ljudi,

27 Da mi nije do mržnje neprijateljeve, da se ne bi neprijatelji njihovi poneli i rekli: Ruka se naša uzvisila, a nije Gospod učinio sve ovo.

28 Jer su narod koji propada sa svojih namera, i nema u njih razuma.

29 Kamo da su pametni, da razumeju ovo, i gledaju na kraj svoj!

30 Kako bi jedan gonio hiljadu a dvojica terala deset hiljada, da ih nije stena njihova prodala i Gospod ih predao?

31 Jer stena njihova nije kao naša Stena; neprijatelji naši neka budu sudije.

32 Jer je čokot njihov od čokota sodomskog i iz polja gomorskog; grožđe je njihovo grožđe otrovno, puca su mu gorka.

33 Vino je njihovo otrov zmajevski, i ljuti jed aspidin.

34 Nije li to sakriveno kod mene, zapečaćeno u riznicama mojim?

35 Moja je osveta i plata, u svoje vreme popuznuće noga njihova, jer je blizu dan propasti njihove, i ide brzo šta će ih zadesiti.

36 Sudiće Gospod narodu svom, i žao će mu biti sluga Njegovih, kad vidi da je prošla snaga i da nema ništa ni od uhvaćenog ni od ostavljenog.

37 I reći će: Gde su bogovi njihovi? Stena u koju se uzdaše?

38 Koji salo od žrtava njegovih jedoše i piše vino od naliva njihovih. Neka ustanu i pomognu vam, i neka vam budu zaklon.

39 Vidite sada da sam ja, ja sam, i da nema Boga osim mene. Ja ubijam i oživljujem, ranim i isceljujem, i nema nikoga ko bi izbavio iz moje ruke.

40 Jer podižem k nebu ruku svoju i kažem: Ja sam živ doveka.

41 Ako naoštrim sjajni mač svoj i uzmem u ruku sud, učiniću osvetu na neprijateljima svojim i vratiću onima koji mrze na me.

42 Opojiću strele svoje krvlju, i mač će se moj najesti mesa, krvlju isečenih i zarobljenih, kad počnem osvetu na neprijateljima.

43 Veselite se narodi s narodom Njegovim, jer će pokajati krv sluga svojih, i osvetiće se neprijateljima svojim, i očistiće zemlju svoju i narod svoj.

44 I dođe Mojsije i izgovori sve reči pesme ove narodu, on i Isus, sin Navin.

45 A kad izgovori Mojsije sve reči ove svemu Izrailju,

46 Reče im: Privijte srce svoje k svim rečima koje vam ja danas zasvedočavam, i kazujte ih sinovima svojim da bi držali sve reči ovog zakona i tvorili ih.

47 Jer nije prazna reč da za nju ne marite, nego je život vaš; i tom ćete rečju produžiti dane svoje na zemlji, u koju idete preko Jordana da je nasledite.

48 U isti dan reče Gospod Mojsiju govoreći:

49 Iziđi na ovu goru avarimsku, na goru Navav, koja je u zemlji moavskoj prema Jerihonu, i vidi zemlju hanansku koju dajem sinovima Izrailjevim u državu.

50 I umri na gori na koju iziđeš, i priberi s k rodu svom, kao što je umro Aron, brat tvoj na gori Oru i pribrao se k rodu svom.

51 Jer mi zgrešiste među sinovima Izrailjevim na vodi od svađe u Kadisu u pustinji Sinu, što me ne proslaviste među sinovima Izrailjevim.

52 Pred sobom ćeš videti zemlju, ali nećeš u nju ući, u zemlju koju dajem sinovima Izrailjevim.