De Bijbel

 

Izlazak 34

Studie

   

1 I reče Gospod Mojsiju: Isteši sebi dve ploče od kamena kao što su bile prve, da napišem na tim pločama reči koje su bile na prvim pločama, koje si razbio.

2 I budi gotov za sutra da rano izađeš na goru Sinajsku, i staneš preda me na vrh gore.

3 Ali neka niko ne ide s tobom, i niko neka se ne pokaže na svoj gori, ni ovce ni goveda da ne pasu blizu gore.

4 I istesa Mojsije dve ploče od kamena kao što su bile prve, i ustavši rano izađe na goru Sinajsku, kao što mu zapovedi Gospod, i uze u ruku svoju dve ploče kamene.

5 A Gospod siđe u oblaku, i stade onde s njim, i povika po imenu: Gospod.

6 Jer prolazeći Gospod ispred njega vikaše: Gospod, Gospod, Bog milostiv, žalostiv, spor na gnev i obilan milosrđem i istinom.

7 Koji čuva milost hiljadama, prašta bezakonja i nepravde i grehe, koji ne pravda krivoga, i pohodi grehe otačke na sinovima i na unucima do trećeg i četvrtog kolena.

8 A Mojsije brže savi glavu do zemlje i pokloni se,

9 I reče: Ako sam našao milost pred Tobom, Gospode, neka ide Gospod posred nas, jer je narod tvrdovrat: i oprosti nam bezakonje naše i greh naš, i uzmi nas za nasledstvo.

10 A On reče: Evo postavljam zavet; pred celim narodom tvojim učiniću čudesa, koja nisu učinjena nigde na zemlji ni u kome narodu, i videćete delo Gospodnje sav narod, među kojim si, jer će biti strašno šta ću ja učiniti s tobom.

11 Drži šta ti danas zapovedam; evo, ja ću izagnati ispred tebe Amoreje i Hananeje i Heteje i Ferezeje i Jeveje i Jevuseje.

12 Čuvaj se da ne hvataš vere s onima koji žive u zemlji u koju ćeš doći, da ti ne budu zamka usred tebe.

13 Nego oltare njihove oborite, i likove njihove izlomite, i gajeve njihove isecite.

14 Jer ne valja da se klanjaš drugom Bogu: jer se Gospod zove revnitelj, Bog je revnitelj.

15 Nemoj hvatati vere s onima koji žive u onoj zemlji, da ne bi čineći preljubu za bogovima svojim i prinoseći žrtvu bogovima svojim pozvali te, i ti jeo žrtve njihove.

16 I da ne bi kćerima njihovim ženio sinove svoje, i da ne bi kćeri njihove čineći preljubu za bogovima svojim učinile da sinovi tvoji čine preljubu za bogovima njihovim.

17 Livene bogove ne gradi sebi.

18 Praznik presnih hlebova drži; sedam dana jedi presne hlebove, kao što sam ti zapovedio, na vreme, meseca Aviva, jer si tog meseca izašao iz Misira.

19 Sve što otvara matericu moje je, i svako muško u stoci tvojoj što otvara matericu, goveče ili sitna stoka.

20 Ali magare koje otvori matericu otkupi jagnjetom ili jaretom; ako li ga ne bi otkupio, slomi mu vrat; i svakog prvenca između sinova svojih otkupi; i da se niko ne pokaže prazan preda mnom.

21 Šest dana radi, a u sedmi dan počini, i od oranja i od žetve počini.

22 Praznuj praznik sedmica, prvina žetve pšenične, i praznik berbe na svršetku godine.

23 Tri puta u godini da se svako muško između vas pokaže pred Gospodom Bogom Izrailjevim.

24 Jer ću izagnati narode ispred tebe, i međe tvoje raširiću, i niko neće poželeti zemlje tvoje, kad staneš dolaziti da se pokažeš pred Gospodom Bogom svojim tri puta u godini.

25 Nemoj prinositi krv od žrtve moje uz hlebove kisele, i da ne prenoći do jutra žrtva praznika pashe.

26 Prvine od prvog roda zemlje svoje donesi u kuću Gospoda Boga svog; nemoj kuvati jare u mleku majke njegove.

27 I reče Gospod Mojsiju: Napiši sebi te reči; jer po tim rečima učinih zavet s tobom i s Izrailjem.

28 I Mojsije osta onde kod Gospoda četrdeset dana i četrdeset noći, hleba ne jedući ni vode pijući; i napisa Gospod na ploče reči zaveta, deset reči.

29 I kad Mojsije silažaše s gore Sinajske, i držaše u ruci dve ploče svedočanstva silazeći s gore, ne znaše da mu koža na licu posta svetla dokle govoraše s njim.

30 I vide Aron i svi sinovi Izrailjevi Mojsija, a to mu se svetli koža na licu, i ne smeše pristupiti k njemu.

31 Ali ih zovnu Mojsije, i vratiše se k njemu Aron i svi glavari u zboru, i govori s njima Mojsije.

32 Potom pristupiše svi sinovi Izrailjevi, i zapovedi im sve što mu kaza Gospod na gori Sinajskoj.

33 A kad im Mojsije izgovori, zastre lice svoje pokrivalom.

34 Ali kad Mojsije dolažaše pred Gospoda da s Njim govori, skidaše pokrivalo dokle ne bi izašao; a izašavši kazivaše sinovima Izrailjevim šta mu se zapovedaše.

35 Tada viđahu sinovi Izrailjevi lice Mojsijevo, gde se svetli koža na licu njegovom, te Mojsije opet zastiraše pokrivalom lice svoje dokle ne bi opet ušao da govori s Njim.

   

Van Swedenborgs Werken

 

Nebeske Tajne #4925

Bestudeer deze passage

  
/ 10837  
  

4925. I gle izađe njegov brat. Da ovo označava istinu od dobra, vidi se iz značenja brata, što je srodna vrsta dobra (br. 3815, 4267), stoga istina od dobra; istina od dobra je istina iz dobra, ili vera iz ljubavi prema bližnjem. Ovde se, u unutrašnjem smislu, govori o prvorođenstvu (primogenituri) onih koji su preporođeni od Gospoda, stoga, o preporađanju u crkvi. Od drenih vremena postoji raspra, šta je je prvi rođeno, da li dobro ljubavi prema bližnjem ili istina vere; i pošto se dobro ne pokazuje dok se čovek preporađa i postaje crkva, nego je prikriveno u nutrinji čoveka, a pokazuje se samo u nekm osećanju koje ne deluje na čula spoljašnjeg ili prirodnog čoveka, sve dok nije nanovo rođen, dok se istina pokazuje zato što ulazi preko čula da bi se čuvala u memoriji spoljašnjeg ili prirodnog čoveka, stoga mnogi ljudi padaju u zabludu misleći da je istina prvorođena i na kraju, da je istina suština crkve i to toliko, da se veruje da istina, koju oni nazivaju verom, ona ima moć da spasi bez dobra ljubavi ka bližnjemu.

2. Od ove jedne zablude, pojavile su se mnoge druge, koje su zarazile ne samo dokrtrine, nego i život. Kao, na primer, da bez obzira kako čovek živi, ako ima veru, on je spasen; da se čak i najgori ljudi primaju u nebo ako su u času smrti ispovedali stvari koje pripadaju veri; i da se svako prima u nebo po čistoj milosti, kakav god da mu je bio život. Kao posledica držanja ove doktrine, oni na kraju ne znaju šta je ljubav prema bližnjemu, niti se trude da znaju; i na kraju, ne veruju da ima nešto što je nebo ili pakao. Razlog je tome to, što vera bez ljubavi ka bližnjem, ili istina bez dobra, ništa ne uči; a što se više udaljava od dobra, to čini čovka glupljim. Jer Gospod utiče (uliva se) i daje inteligenciju i mudrost kroz dobro, to jest, daje viši umni pogled, a i opažanje o tome da li je nešto tako ili nije.

3. Sve ovo pokazuje kakav je slučaj sa prvorođenstvom – da ono pripada dobru u stvarnosti, dok pripada istini samo po izgledu. To je, dakle, ono št je opisano u unutrašnjem smislu Tamarinm rađanjem dva sina, crvenim koncem koji je primalja stavila na ruku vidi br. 4922); i sa izađe prvi, što znači prvenstvo (br. 4923); sa povuče ruku označava se prikrivanje njegove moći, kao što je gore pokazano; sa njegovim bratom koji izađe prvi, označava se istina; sa kako prodre? označava se prividno odvajanje istine od dobra; s njegovim bratom koji izađe posle označava se dobro koje je u stvarnosti prvo; sa crvenim koncem na ruci označava se piznavanje da je dobro prvo (važnije, superiornije) ; jer se dobro ne priznaje da je prvo sve dok se čovek ne preporodi, jer tada postupa od dobra i od njega gleda na istinu i na to kakva je.

4. Ovo s tvari sadržane u unutrašnjem smislu, koji uči kakav je slučaj s dobrom i istinom u čoveku koji se nanovo rađa, naime, da je dobro u stvarnosti prvo (po savršenstvu i superornosti?), a istina je to samo po izgledu; i da prvo ne izgleda da je prvo dok se čovek nanovo rađa, ali se pokazuje kao takvo onda kada je već nanovo rođen. Ali ovo ne treba ovde više objašnjavati, jer su ove stvari bile objašnjene i ranije (vidi br. 3324, 3325, 3494, 3325, 3494, 3539, 3548, 3556, 3570, 3576, 3603, 3701, 4243, 4244, 4247, 4337).

Da je od drevnih vremena raspra čemu pripada primogenitura, da li dobru ili istini, odnosno da li ljubavi ka bližnjemu ili veri, bilo je gore pokazano (br. 2435).

5. Kako je Gospod, u najvišem smislu, Prvorođeni, stoga je i ljubav ka Njemu i ljubav ka bližnjemu (su prvorođeni), stoga je bilo zakonom zapoveđeno, u reprezentativnoj crkvi, da svaki prvenac prpadne Jehovi, kao što čitamo kod Mojsija: Posveti mi sve to je prvenac, što otvara utrobu kod sinova Izraljevih, u čoveka kao i u živinčetam, neka je Moje. ( Izlazak 13:2). Odvajaćeš Jehovi sve što otvra matericu, i od stoke tvoje što otvara matericu, što je muško, da bude Jehovi ( 13:12). Što god otvara matericu između svakoga tijela koje prinose Jehovi; između ljudi i između stoke, tvoje da bude; ali prvenac čovječiji neka se otkupljuje; i prvenac nečiste stoke neka se otkupljuje (Brojevi 18:15). Jer je moj svaki prvenac; od onoga dana kada pobih sve prvence u zemlji Egipatskoj, posvetih sebi svakoga prvenca u Izrailju od čovjeka do živinčeta; moji će biti; ja sam Jehova. (Brojevi 3:13).

6. Pošto je prvenac sve što otvori matericu, zato gde se prvenac reč pominje, kaže se i što otvara utrobu, kako bi se istaklo dobro. Da ovo označava dobro, vidi se iz pojedinosti u unutrašnjem smislu, posebno iz onoga što je izneseno o Tamarinim sinovima – da je Zara otvorio matericu rukom, čime je predstavljeno dobro, što se vidi iz crvenga konca na njegovoj ruci (br. 4922): Osim toga, utroba za koju se kaže da se otvara, to je gde su dobro i istina, sledstveno, crkva (br. 4918); a otvoriti utrobu je dati moć da bi se istina rodila.

7. Pošto je Gospod jedini Prvorođeni; jer On je dobro samo, i od Njegovog dobra je sva istina, stoga da bi Jakov, koji nije bio prvenac, mogao da Ga predstavlja, njemu je bilo dopušteno da kupi prvorođenstvo (prvenaštvo) od Isava njegovoga brata; ali pošto ovo nije bilo dovoljno, on je nazvan i Izrailjem, kako bi ovo ime predstavljalo dobro od istine; jer je Izrailj u reprezentativnom smislu dobro do kojega se dolazi preko istine (br. 3654, 4286, 4598).

  
/ 10837  
  

Van Swedenborgs Werken

 

Nebeske Tajne #2455

Bestudeer deze passage

  
/ 10837  
  

2455. I posta stub soli (slan kamen): da ovo označava da je sve dobro istine bilo opustošeno, može se videti iz značenja stuba, i iz značenja soli. Stub, u izvorno eziku, izražen je rečju koja označava stajanje uspravno, a ne rečju koja označava podignuti stub za bogoštovanje, ili za znak, ili kao svedoka, tako da je ovde stubom soli označeno da je istina, označena Lotobom ženom, bila opustošena, vidi br. 2454. Za istinu se kaže da je opustošena kad u njoj više nema dobra. Samo pustošenje označeno je solju. Kako većina izraza u Reči imaju dvostruko značenje, jedno pravo, i njegovo suprotno, kao što je slučaj i sa solju. U pravom (pozitivbnom) smislu, ona označava osećanje istine, a u obrnutom smislu pustošenje osećanja istine, to jest, dobra u istini; da so označava osećanje istine, vidi Izlazak 30:35; Levitska 2:13; Mateja 5:13; marko 9:49. 50; Luka 14:34, 35: Da ona označava postošenje (opusošeno) osećanje istine, ili dobra u istini, vidi se iz sledećih odlomaka: - kod Mojsija: Zemlju ovu opaliću suporom i solju, gdje se ne sije niti što niče niti što na njoj raste kaka biljka, kao gdje je propala Sodoma i Gomora, Adama i Sebojim (Zak. Ponovljeni 29:23), gde je sumpor pustošenje dobra, a so pustošenje istine; da je ovde označeno pustošenje, jasno je iz svakog pojedinog izraza.

Kod Sofonije: Moab će biti kao Sodoma i sinovi Amonovi kao Gomora, mjesto koprivama, i slanica (jama od soli, za so), i vječna pustoš (Sofonija 2:9), gde mesto koprivama označava dobro opustošeno, a slanica istinu opustošenu, a gde se mesto koprivama odnosi na Sodomu, kojom je označeno zlo, ili opustošeno dobro; a slanica (jama soli) se odnosi na Gomoru, kojom je označena obmana, ili opustošea istina, kao što je već pokazano; da se ovde radi o pustošenju, očito je, jer se to (mesto) naziva večnom pustoši.

Kod Jeremije: Da je proklet čovjek koji se uzda u čovjeka i koji stavlja tijelo sebi za mišicu, jer će biti kao vrijes u pustinji, koji ne osjeća kad dođe dobro, nego stoji u pustinji, na suhim mjestima u zemlji slanoj i u kojoj se ne živi Jeremija 17:5, 6), gde suha mjesta označavaju opustošena dobra, a slana zemlja opustošene istine.

Kod Davida: On pretvara rijeke u pustinju, i izvore vodene u suhotu, rodnu zemlju u slanu pustaru, za nevaljalstvo onijh koji žive u njoj (Psalam 107:33, 34), de se rodom zemljom pretvorenom u slanu pustaru označava pustošenje dobra istine.

Kod Jezikilja: A bare njegove i glibovi ne će biti zdravi, nego će ostati slani Jezekilj 47:11. Biti pretvoren u so, označava pustošenje, a gradovi označavaju doktrine istina (kao što je pokazano u br. 402, 2268, 2428, 2451). Pa su stoga u stara vremena zasijavali solju gradove koje su se razarali, i kako bi sprečili njihovu obnovu; vidi Sudije 9:45. To je bilo četvrto stanje crkve koje je pretstavljeno Lotom, a koje se sastoji u pustošenju istine u odnosu na dobro.

  
/ 10837