Библија

 

Postanak 31

Студија

   

1 Uto Jakov dozna kako Labanovi sinovi govore: "Sve dobro našega oca uze Jakov; i od onoga što bi moralo pripasti našem ocu namaknuo je sve ono bogatstvo."

2 A opazi Jakov i na Labanovu licu da se on ne drži prema njemu kao prije.

3 Tada Jahve reče Jakovu: "Vrati se u zemlju svojih otaca, u svoj zavičaj, i ja ću biti s tobom!"

4 Jakov onda pozove Rahelu i Leu u polje, k svome stadu,

5 pa im reče: "Ja vidim na licu vašega oca da se on ne drži prema meni kao prije; ali Bog oca moga sa mnom je bio.

6 I same znate da sam vašega oca služio koliko sam god mogao;

7 pa ipak je vaš otac mene varao, deset mi je puta plaću mijenjao. Ali Bog nije dopuštao da mi nanese štetu.

8 Ako bi on rekao: 'Svaka šarena neka bude tebi za naplatu', onda bi cijelo stado mladilo šarene; ako bi opet rekao: 'Prugasti neka budu tebi za plaću', onda bi cijelo stado mladilo prugaste.

9 Tako je Bog uzimao blago od vašeg oca pa ga meni davao.

10 Jednom, kad se stado oplođivalo, nenadano vidjeh u snu da su jarci u stadu, dok su se parili, bili prugasti, mjestimično bijeli i šareni.

11 Još u snu anđeo Božji mene zovne: 'Jakove!' 'Evo me!' rekoh.

12 A on nastavi: 'Primijeti dobro da su jarci u stadu što se pare prugasti, mjestimično bijeli i šareni. Ja sam, naime, vidio sve što ti je Laban činio.

13 Ja sam Bog koji ti se ukazao u Betelu, gdje si uljem pomazao stup i gdje si mi učinio zavjet. Sad ustaj i idi iz ove zemlje; vrati se u svoj zavičaj!'"

14 Nato mu Rahela i Lea odgovore: "Zar još imamo baštinskog dijela u svome očinskom domu?

15 Zar nas otac nije smatrao tuđinkama? TÓa on je nas prodao, a onda je pojeo novac što ga je za nas dobio!

16 Sve bogatstvo što je Bog oduzeo našem ocu zbilja je naše i djece naše. Zato izvrši sve što ti je Bog rekao!"

17 Nato Jakov naprti na deve svoju djecu i svoje žene;

18 pred sobom potjera sve svoje blago, sva svoja dobra što ih je stekao, stoku što ju je namaknuo u Padan Aramu: krenu u zemlju kanaansku, k svome ocu Izaku.

19 Laban bijaše otišao da striže svoje ovce, pa Rahela prisvoji kućne kumire koji su pripadali njezinu ocu.

20 Jakov zavara Aramejca Labana tako da nije ni slutio da će bježati.

21 I pobjegne sa svim što je bilo njegovo. Ubrzo prijeđe Eufrat i upravi put prema brdu Gileadu.

22 Trećeg dana obavijeste Labana da je Jakov pobjegao.

23 On povede sa sobom svoje rođake te je za Jakovom išao u potjeru sedam dana hoda; stiže ga na brdu Gileadu.

24 Ali se Bog ukaza Aramejcu Labanu, noću u snu, te mu reče. "Pazi da protiv Jakova ne poduzimlješ ništa, ni dobro ni zlo!"

25 Uto Laban stigne Jakova. Jakov bijaše postavio svoj šator na Glavici, a Laban se utabori na brdu Gileadu.

26 Onda Laban reče Jakovu: "Što si to htio zavaravajući me i odvodeći mi kćeri kao zarobljenice na maču?

27 Zašto si potajno pobjegao, u bludnju me zaveo i nisi me obavijestio? Otpratio bih te s veseljem i pjesmom, uz bubnje i lire.

28 Nisi mi dopustio ni da izljubim svoje kćeri i svoju unučad! Zbilja si ludo postupio.

29 U mojoj je ruci da s tobom loše postupim. Ali Bog tvoga oca noćas mi reče: 'Pazi da protiv Jakova ne poduzmeš ništa, ni dobro ni zlo!'

30 Sada dobro, otišao si jer si čeznuo za svojim očinskim domom; ali zašto si mi kumire pokrao?"

31 Jakov odgovori Labanu: "Strepio sam od pomisli da bi mi mogao silom oteti svoje kćeri.

32 A kumire svoje u koga nađeš, onaj neka pogine! Ovdje pred našom braćom kaži što je tvoga pri meni i nosi!" Jakov nije znao da ih je Rahela prisvojila.

33 Tako Laban uđe u šator Jakovljev, pa u šator Lein, onda u šator dviju sluškinja, ali ništa ne nađe. Izišavši iz Leina šatora, uđe u šator Rahelin.

34 A Rahela bijaše uzela kumire i stavila ih u sjedalo svoje deve, a onda na njih sjela. Laban je premetao po svemu šatoru, ali ih ne nađe.

35 Ona je, naime, rekla svome ocu: "Neka se moj gospodar ne ljuti što ne mogu pred njim ustati jer imam ono što je red kod žena." I tako je pretraživao, ali kumira nije našao.

36 Sad se Jakov ražesti i zađe u prepirku s Labanom. Otvoreno Jakov reče Labanu: "Kakvo je moje zlodjelo, koja li je moja krivnja da me progoniš?

37 Eto si premetnuo sve moje stvari, pa kakav si predmet našao od svega svog kućanstva? Položi ga tu pred moj i svoj rod pa neka oni budu suci među nama dvojicom.

38 Za ovih dvadeset godina što sam ih s tobom proveo ni tvoje ovce ni tvoje koze nisu se jalovile niti sam ja jeo ovnova iz tvoga stada.

39 Ono što bi zvijer razdrla, tebi nisam donosio, nego bih od svoga gubitak nadoknadio. Ti si to od mene tražio, bilo da je nestalo danju ili da je nestalo noću.

40 Često sam danju skapavao od žeđi, a obnoć od studeni. San je bježao od mojih očiju.

41 Od ovih dvadeset godina što sam ih proveo u tvojoj kući četrnaest sam ti godina služio za tvoje dvije kćeri, a šest godina za tvoju stoku, jer si mi mijenjao zaradu deset puta.

42 Da sa mnom nije bio Bog moga oca, Bog Abrahamov, Strah Izakov, otpravio bi me praznih ruku. Ali je Bog gledao moju nevolju i trud mojih ruku te je sinoć dosudio."

43 Nato Laban odgovori Jakovu: "Kćeri su moje Kćeri; djeca su moja djeca; stada su moja stada, sve što gledaš moje je. Ali što danas mogu učiniti ovim svojim kćerima ili djeci koju su rodile?

44 Pa dobro, hajde da ti i ja napravimo ugovor, tako da bude svjedok između mene i tebe."

45 Nato Jakov uzme jedan kamen pa ga uspravi kao stup,

46 a onda reče svojim ljudima: "Skupite kamenja!" Tako oni nakupe kamenja i nabace gomilu. Tu su na gomili blagovali.

47 Laban je nazva "Jegar sahaduta", a Jakov je nazva "Gal-ed".

48 Onda Laban izjavi: "Neka ova gomila danas bude svjedok između mene i tebe!" Stoga je nazvana Gal-ed,

49 ali i Mispa, jer je rekao. "Neka Jahve bude na vidu i tebi i meni kad jedan drugog ne budemo gledali.

50 Ako budeš loše postupao prema mojim kćerima, ili ako uzmeš druge žene uz moje kćeri, sve da nitko drugi ne bude s nama, znaj da će Bog biti svjedok između mene i tebe."

51 Potom Laban reče Jakovu: "Ovdje je, evo, gomila; ovdje je stup koji sam uspravio između sebe i tebe:

52 ova gomila i ovaj stup neka budu jamac da ja u zloj namjeri neću ići na te iza ove gomile i da ti nećeš ići na me iza ove gomile i ovog stupa.

53 Neka Bog Abrahamov i Bog Nahorov budu naši suci!" Jakov se zakune Bogom - Strahom svoga oca Izaka.

54 Poslije toga Jakov prinese žrtvu na Glavici i pozva svoje ljude da blaguju. Poslije objeda proveli su noć na Glavici.

55 Ranim se jutrom Laban digne, izljubi svoje sinove i svoje kćeri te ih blagoslovi; onda se zaputi natrag u svoje mjesto.

   

Из Сведенборгових дела

 

Arcana Coelestia # 4094

Проучите овај одломак

  
/ 10837  
  

4094. And return unto the land of thy nativity. That this signifies conjunction with the Divine good of truth, is evident from the signification of “returning to the land,” as being to betake Himself nearer to good Divine (n. 4069); and from the signification of “nativity,” as being truth (n. 4070). From this it is manifest that by “returning to the land of his nativity,” is signified conjunction with the Divine good of truth.

  
/ 10837  
  

Thanks to the Swedenborg Foundation for the permission to use this translation.

Из Сведенборгових дела

 

Arcana Coelestia # 3705

Проучите овај одломак

  
/ 10837  
  

3705. The land whereon thou liest, to thee will I give it. That this signifies the good in which He was, that it was from what was His own, is evident from the signification of “land,” as being here the good of the natural, concerning which in what follows; from the signification of “whereon thou liest,” as being that in which He was; and from the signification of “giving it to thee,” as being from what was His own; concerning which also in what follows. That the “land” signifies the good of the natural which will hereafter be represented by Jacob, is because by the “land of Canaan” is signified the Lord’s kingdom (see n. 1413, 1437, 1585, 1607, 1866); and because it signifies the Lord’s kingdom, it also in the supreme sense signifies the Lord (see n. 3038); for the Lord is the all in all of His kingdom, and whatever there is not from Him, and does not look to Him, is not of His kingdom. The Lord’s kingdom is also signified in the Word by “heaven and earth” (n. 1733, 1850, 2117, 2118); but in this case its interior is signified by “heaven,” and its exterior by “earth” (n. 82, 1411, 1733, 3355); consequently in the supreme sense “heaven” signifies the Lord as to His Divine rational, and “earth” as to his Divine natural; here therefore “the land whereon thou liest” signifies the good of the natural, in which He was and which was to be represented by Jacob. That “Jacob” denotes the Lord as to the Divine natural has already been frequently stated.

[2] Moreover, that the signification of “land” is various, see above (n. 620, 636, 1067, 2571, 3368, 3379); and this for the reason that Canaan, which is called the “holy land,” signifies the Lord’s kingdom in general; and when mention is made of “heaven” together with “land” (or “earth”), then, as before said, “heaven” signifies what is interior, and “earth” what is exterior; and consequently it also signifies the Lord’s kingdom on earth, that is, the church; and therefore it also signifies the man who is a kingdom of the Lord, or who is a church. Thus in such a man “heaven” signifies what is interior, and “earth” what is exterior; or what is the same, “heaven” signifies the rational, and “earth” the natural; for the rational is interior with man, and the natural exterior. And as “earth” has these significations, it also signifies that which makes man a kingdom of the Lord, namely, the good of love which is from the Divine; from all which it is evident how various are the significations of “earth” (or “land”) in the Word.

[3] That “to thee will I give it” signifies that it was from what was His own, may be seen from the signification of “giving,” in the Word, when it is predicated of the Lord; for as before shown, the Lord is Divine good and also Divine truth; and the former is what is called “Father,” and the latter “Son”; and whereas Divine good is of Himself, consequently His own, it follows that by “giving to thee,” when said by Jehovah, and predicated of the Lord, is signified that it is from what is His own. This shows what is signified in the internal sense by what the Lord so often said, that the Father “gave” to Him, that is, that He Himself gave to Himself; as in John:

Father, glorify Thy Son, that Thy Son also may glorify Thee; even as Thou gavest Him authority over all flesh; that whatsoever Thou hast given Him, to them He should give eternal life. I have glorified Thee on the earth; I have accomplished the work which Thou gavest Me to do. I have manifested Thy name unto the men whom Thou gavest Me out of the world; Thine they were, and Thou gavest them Me. Now they have known that all things whatsoever Thou hast given Me are from Thee; for the words which Thou gavest Me I have given them. I pray for them whom Thou hast given Me, for they are Thine; and all things that are Mine are Thine, and Thine are Mine (John 17:1-10); where by the Father “having given” is signified that they were from Divine good which was His; thus from what was His own.

[4] From all this it is evident how deep an arcanum lies concealed in each word that the Lord spoke; also how much the sense of the letter differs from the internal sense, and still more from the supreme sense. The reason why the Lord so spoke, was that man, who at that time was in total ignorance of any Divine truth, might still in his own way apprehend the Word, and thus receive it; and the angels in their way; for they knew that Jehovah and He were one, and that the “Father” signified the Divine good; hence also they knew that when He said that the Father “gave” to Him, it was that He Himself gave to Himself, and that thus it was from what was His own.

  
/ 10837  
  

Thanks to the Swedenborg Foundation for the permission to use this translation.