Библия

 

Postanak 35

Учиться

   

1 Bog reče Jakovu: "Ustani, idi gore u Betel te ondje ostani! Načini ondje žrtvenik Bogu koji ti se objavio kad si bježao od svoga brata Ezava!"

2 I Jakov reče svojoj obitelji i svima koji bijahu s njime: "Odbacite tuđe kumire koji se nalaze u vašoj sredini; očistite se i preobucite.

3 Idemo gore u Betel; ondje ću načiniti žrtvenik Bogu, koji me uslišao kad sam bio u nevolji i sa mnom bio na putu kojim sam hodio."

4 Oni predaju Jakovu sve tuđe kumire što su ih imali i naušnice što su bile o njihovim ušima, pa ih Jakov zakopa pod hrast kod Šekema.

5 Kad su se zaputili, strah od Boga spopadne okolišna mjesta, tako da nisu išli u potjeru za Jakovljevim sinovima.

6 Jakov stigne u Luz, to jest Betel, u zemlji kanaanskoj, i sav puk što je bio s njim.

7 Ondje sagradi žrtvenik i mjesto nazva El Betel, jer mu se ondje Bog objavio kad on bježaše pred svojim bratom Ezavom.

8 Tada umre Rebekina dojilja Debora te je sahraniše pod Betelom, pod hrastom, koji se otad zove "Tužni hrast".

9 Bog se opet objavi Jakovu kad je stigao iz Padan Arama, te ga blagoslovi.

10 Bog mu reče: "Ime ti je Jakov, ali se odsad nećeš zvati Jakov nego će Izrael biti tvoje Ime." Tako ga prozva Izraelom.

11 Onda mu Bog reče: "Ja sam El Šadaj - Bog Svesilni! Budi rodan i množi se! Od tebe poteći će narod, mnoštvo naroda, i kraljevi iz tvog će izaći krila.

12 Zemlju što je dadoh Abrahamu i Izaku tebi predajem; i potomstvu tvojem poslije tebe zemlju ću ovu dati."

13 A onda Bog ode od njega gore.

14 Na mjestu gdje je Bog s njim govorio Jakov uspravi stup, stup od kamena; na njemu prinese žrtvu i izli ulja.

15 A mjesto gdje mu je Bog govorio Jakov nazva Betel.

16 Potom odu iz Betela. Još bijaše malo puta do Efrate, a Rahela se nađe pri porođaju. Napali je teški trudovi.

17 Kad su joj porođajni bolovi bili najteži, reče joj babica: "Ne boj se jer ti je i ovo sin!"

18 Kad se rastavljala s dušom - jer umiraše Rahela - nadjenu sinu ime Ben Oni; ali ga otac prozva Benjamin.

19 Tako umrije Rahela. Sahrane je na putu u Efratu, to jest Betlehem.

20 A na njezinu grobu Jakov podigne spomenik - onaj što je na Rahelinu grobu do danas.

21 Izrael krenu dalje te razape svoj šator s onu stranu Migdal-Edera.

22 Dok je Izrael boravio u onom kraju, ode Ruben i legne s Bilhom, priležnicom svoga oca. Sazna za to Izrael. Izrael je imao dvanaest sinova.

23 S Leom: Rubena, koji je Jakovljev prvorođenac, Šimuna, Levija, Judu, Jisakara i Zebuluna;

24 s Rahelom: Josipa i Benjamina;

25 s Bilhom, Rahelinom sluškinjom: Dana i Naftalija;

26 sa Zilpom, sluškinjom Leinom: Gada i Ašera. To su Jakovljevi sinovi što su mu se rodili u Padan Aramu.

27 Jakov dođe k svome ocu Izaku u Mamru u Kirjat Arbu, to je Hebron - gdje su boravili Abraham i Izak kao pridošlice.

28 Kad je Izaku bilo sto i osamdeset godina, umrije.

29 Izak izdahne i umre, starac i godinama zasićen, te bude pridružen svojim precima. Sahrane ga njegovi sinovi, Ezav i Jakov.

   

Библия

 

Suci 5

Учиться

   

1 Toga dana Debora i Barak, sin Abinoamov, zapjevaše ovu pjesmu:

2 Ratoborno rasuše kose borci izraelski i dragovoljno krenu narod: blagoslivljajte Jahvu!

3 Čujte, o kraljevi! Poslušajte, knezovi! Jahvi ja pjesmu pjevam, Jahvu, Boga Izraelova, ja slavim.

4 Sa Seira kad si silazio, Jahve, pobjednički kad si kročio iz polja edomskih, sva se zemlja tresla, lila se nebesa, oblaci curkom daždjeli.

5 Brda se tresla pred tobom, o Jahve, Jahve, Bože Izraelov!

6 U dane Šamgara, sina Anatova, u dane Jaele opustješe putovi; i oni koji su putovali, obilažahu naokolo.

7 Pusta bijahu sela izraelska dok ne ustadoh ja, Debora, dok ne ustadoh kao majka Izraelu.

8 Tuđe bogove sebi izabraše, i zato im rat stade pred vrata. Za pet gradova ne bi nijednog štita! Nijednog kralja za četrdeset tisuća u Izraelu!

9 Srce moje kuca za vođe izraelske, za narod što dragovoljno u boj kreće! Blagoslivljajte Jahvu!

10 Vi koji na bijelim jašete magaricama, na sagovima sjedeći, i vi koji hodite putovima, pjevajte,

11 uz povike razdraganih pastira kod pojila. Neka se slave dobročinstva Jahvina i vladavina njegova Izraelom! I narod Jahvin siđe na vrata.

12 Probudi se, Deboro, ustani! Ustani, pjesmu zapjevaj! Hrabro! Ustani, Barače, vodi u roblje porobljivače svoje, sine Abinoamov!

13 Tad siđe na vrata Izrael, narod Jahvin pohrli junački.

14 Iz Efrajima potekoše u dolinu, za njima stiže među čete tvoje Benjamin. Iz Makira stupaju glavari, iz Zebuluna oni što nose štap zapovjednički.

15 Knezovi Jisakarovi s Deborom bjehu, a Naftali pođe s Barakom, pohrli da ga stigne u dolini. Kod Rubenovih potoka dugo se savjetuju.

16 Zašto si ostao u torovima da slušaš sred stada svirku frule? Kod Rubenovih potoka dugo se savjetuju.

17 Gilead osta s onu stranu Jordana. A zašto je Dan na stranim lađama? Zašto na obali mora Ašer sjedi, mirno prebiva u svojim zaljevima?

18 Zebulun je narod što prkosi smrti s Naftalijem, na visoravnima.

19 Došli su kraljevi, boj zametnuli, boj bili kraljevi kanaanski, u Tanaku, na vodi megidskoj, al' ni mrve srebra ne dobiše.

20 Sa nebeskih staza vojevahu, vojevahu zvijezde prot' Siseri.

21 Sve otplavi potok Kišon, potok Kišon pradavni. Gazi čvrsto, moja dušo!

22 Topot silan odjekuje: jure borci na konjima!

23 "Proklinjite Meroz," Anđeo će Jahvin, "proklinjite žitelje njegove što Jahvi nisu u pomoć pritekli, u pomoć Jahvi s junacima."

24 Blagoslovljena među ženama bila Jaela, žena Hebera Kenijca, među ženama šatora nek' je slavljena!

25 On vode zaiska, mlijeka mu ona dade, u zdjelu dragocjenu nali mu povlake.

26 Rukom lijevom za klinom segnu, a desnom za čekićem kovačkim. Udari Siseru, glavu mu razmrska, probode mu, razbi sljepoočicu.

27 Do nogu pade joj, sruši se, leže, do nogu pade joj, sruši se; i gdje pade, mrtav osta.

28 Kroz prozor motri Siserina mati, kroz prozor motri, na rešetku jÓada: "Dugo mu se kola ne vraćaju: što im je zapreg tako spor?"

29 Najmudrija zbori joj dvorkinja, sebi samoj ona odgovara:

30 "Plijen su našli pa ga dijele: po djevojku na ratnika, po djevojku i po dvije, halju-dvije za Siseru, vezen rubac za moj vrat!"

31 Tako neka ginu, Jahve, svi neprijatelji tvoji! A oni koji te ljube nek budu kao sunce kada se diže u svojemu sjaju! I zemlja bijaše mirna četrdeset godina.

   

Из произведений Сведенборга

 

Arcana Coelestia # 3833

Изучить этот эпизод

  
/ 10837  
  

3833. 'And so it was in the evening' means when the state was still obscure. This is clear from the meaning of 'the evening' as an obscure state, dealt with in 3056. Furthermore feasts held in the evening, that is, suppers, meant nothing else among the ancients who had appropriate religious observances than the introductory state which comes before an actual joining together, which is obscure compared with that state when the joining together has taken place. Indeed when a person is being introduced into truth and from this into good, everything he learns at that time is obscure. But once good is joined to him and he regards truth from the standpoint of good, everything he learns becomes clear to him, gradually and increasingly so. For he is now no longer in doubt about whether something exists or whether it is true but knows that it exists and is true.

[2] Once a person has reached this state he starts to know countless things, for he now proceeds from the good and truth which he believes and perceives. He proceeds so to speak from the central point out to the peripheral regions; and in the measure that he proceeds from such good and truth, he sees in the same measure the things round about, and gradually more and more widely since he is constantly pushing out and extending the boundaries. Thereafter he also begins from each subject situated in the space within those boundaries, and from those subjects as new centres he pushes out new peripheral regions; and so on in the spaces within these. Consequently the light of truth radiating from good increases enormously and becomes one expanse of light, for he is now bathed in the light of heaven which shines from the Lord. But to people who are prone to doubt and who question whether something exists and is true, those countless, indeed limitless things are not visible at all. To them every single one is totally obscure. Those things are scarcely seen by them as a single whole which definitely exists, only as a single whole whose very existence they are uncertain of. Such is the condition into which human wisdom and intelligence has fallen at the present day. Being able to reason cleverly whether something exists is now the mark of a wise man, and being able to reason that it does not exist is the mark of one wiser still.

[3] Take for example the question whether in the Word an internal sense exists which such people call the mystical sense. Until they believe in the existence of it they cannot know a single one of the countless things existing within that sense, so many that they fill the whole of heaven in unending variety. Take as another example one who reasons about whether Divine Providence is merely universal and does not extend to specific details. That person cannot know the countless arcana which have to do with Providence, as many in number as the occurrences in everyone's life from start to finish and in the world from its creation to its end, and even for ever. Take as yet another example one who reasons whether good can exist in anyone, seeing that the will of man is fundamentally depraved. He cannot possibly be aware of all the arcana that have to do with regeneration, nor even that a new will is implanted by the Lord and the arcana concerning this. And the same is so with everything else. From this one may recognize what obscurity surrounds such people and that they do not even see, let alone reach, the outskirts of wisdom.

  
/ 10837  
  

Thanks to the Swedenborg Society for the permission to use this translation.