La Biblia

 

Osija 13

Estudio

   

1 Kad Jefrem govoraše, beše strah; beše se uzvisio u Izrailju; ali se ogreši o Vala, te umre.

2 I sada jednako greše i grade sebi lijući od srebra svog po razumu svom likove, koji su svi delo umetničko, a oni govore za njih: Ljudi koji prinose žrtve neka celuju teoce.

3 Zato će biti kao oblak jutarnji i kao rosa koja u zoru padne, pa je nestane, kao pleva, koju odnosi vetar s gumna, i kao dim iz dimnjaka.

4 A ja sam Gospod Bog tvoj od zemlje misirske, i Boga osim mene nisi poznao, i osim mene nema ko bi spasao.

5 Ja te poznah u pustinji, u zemlji zasušenoj.

6 Imajući dobru pašu behu siti; ali čim se nasitiše, ponese se srce njihovo, zato me zaboraviše.

7 Zato ću im biti kao lav, kao ris vrebaću ih na putu.

8 Srešću ih kao medvedica kojoj uzmu medvediće, i rastrgaću im sve srce njihovo i izješću ih onde kao lav; zverje poljsko raskinuće ih.

9 Propao si, Izrailju; ali ti je pomoću meni.

10 Gde ti je car? Gde je? Neka te sačuva u svim gradovima tvojim; gde li su sudije tvoje, za koje si govorio: Daj mi cara i knezove?

11 Dadoh ti cara u gnevu svom, i uzeh ga u jarosti svojoj.

12 Svezano je bezakonje Jefremovo, ostavljen je greh njegov.

13 Bolovi kao u porodilje spopašće ga, sin je nerazuman, jer ne bi toliko vremena ostao u utrobi.

14 Od groba ću ih izbaviti, od smrti ću ih sačuvati; gde je, smrti, pomor tvoj, gde je, grobe, pogibao tvoja? Kajanje će biti sakriveno od očiju mojih.

15 Rodan će biti među braćom svojom; ali će doći istočni vetar, vetar Gospodnji, koji ide od pustinje, i usahnuće mu izvor, i studenac će mu zasušiti; on će odneti blago od svih dragih zaklada.

16 Samarija će opusteti, jer se odmetnu od Boga svog; oni će pasti od mača, deca će se njihova razmrskati i trudne žene njihove rasporiti.

   

De obras de Swedenborg

 

True Christian Religion #20

Estudiar este pasaje

  
/ 853  
  

20. (ii) THE ONE GOD IS SUBSTANCE ITSELF AND FORM ITSELF, AND ANGELS AND MEN ARE SUBSTANCES AND FORMS DERIVED FROM HIM; TO THE EXTENT THAT THEY ARE IN HIM AND HE IN THEM, SO FAR ARE THEY IMAGES AND LIKENESSES OF HIM.

Since God is Being, He is also substance, for unless being is substance, it is an imaginary entity, for substance is a subsisting entity. One who is substance must also be form, for substance without form is an imaginary entity. Both can therefore be predicated of God, but on condition that He is the sole, very and prime substance and form. It was proved in THE WISDOM OF THE ANGELS ON THE DIVINE LOVE AND THE DIVINE WISDOM (published at Amsterdam in 1763) that this form is the very form of man, that is, God is very man, and all of his attributes are infinite; and likewise that angels and men are substances and forms created and ordered so as to receive the Divine influences reaching them through heaven. In the Book of Creation they are therefore called images and likenesses of God (Genesis 1:26-27); elsewhere they are called His sons and begotten of Him. It will be proved at length in the course of this book that in so far as a man lives under Divine guidance, that is, allows himself to be led by God, so far does he become, more and more inwardly, an image of God.

[2] If the minds of men did not form the idea that God is prime substance and form, and that His form is the very form of man, they would easily fall into fantastic, ghost-like, ideas about God Himself, the origin of man and the creation of the world. They could not avoid thinking of God as the primeval nature of the universe, and consequently as its expanse, or as it were a void or nothingness. They would think of the origin of man as if it were a fortuitous concourse of atoms to make such a form; of the creation of the world as owing its substances and forms to geometric points and lines, which since they lack attributes are in themselves non-existent. In the case of such people everything relating to the church is like the river Styx or the thick darkness of Tartarus.

  
/ 853  
  

Thanks to the Swedenborg Society for the permission to use this translation.

La Biblia

 

Jeremija 5

Estudio

   

1 Prođite po ulicama jerusalimskim, i vidite sada i razberite i potražite po ulicama njegovim, hoćete li naći čoveka, ima li ko da čini što je pravo i da traži istinu, pa ću oprostiti.

2 Ako i govore: Tako da je živ Gospod! Opet se krivo kunu.

3 Gospode! Ne gledaju li oči Tvoje na istinu! Biješ ih, ali ih ne boli; satireš ih, ali neće da prime nauke, tvrđe im je lice od kamena, neće da se obrate.

4 I ja rekoh: Siromasi su, ludo rade, jer ne znaju put Gospodnji, zakon Boga svog.

5 Idem k vlasteljima, i njima ću govoriti, jer oni znaju put Gospodnji, zakon Boga svog; ali i oni izlomiše jaram, pokidaše sveze.

6 Za to će ih pobiti lav iz šume, vuk će ih večernji potrti, ris će vrebati kod gradova njihovih, ko god iziđe iz njih biće rastrgnut, jer je mnogo greha njihovih i silni su odmeti njihovi.

7 Kako ću ti oprostiti to? Sinovi tvoji ostaviše mene, i kunu se onima koji nisu bogovi. Kako ih nasitih, stadoše činiti preljubu, i u kuću kurvinu stiču se gomilom.

8 Jutrom su kad ustaju kao tovni konji, svaki rže za ženom bližnjeg svog.

9 Za to li neću pohoditi? Veli Gospod, i duša moja neće li se osvetiti takvom narodu?

10 Izađite mu na zidove i razvalite, ali nemojte sasvim zatrti, skinite mu prevornice, jer nisu Gospodnje.

11 Jer me sasvim izneveri dom Izrailjev i dom Judin, veli Gospod.

12 Udariše u bah Gospodu i rekoše: Nije tako, neće nas zlo zadesiti, i nećemo videti mača ni gladi.

13 A ti proroci otići će u vetar, i reči nema u njima, njima će biti tako.

14 Zato ovako veli Gospod Gospod nad vojskama: Kad tako govorite, evo ja ću učiniti da reči moje u ustima tvojim budu kao oganj, a ovaj narod drva, te će ih spaliti.

15 Gle, ja ću dovesti na vas narod iz daleka, dome Izrailjev, veli Gospod, narod jak, narod star, narod kome jezika nećeš znati niti ćeš razumeti šta govori;

16 Kome je tul kao grob otvoren, svi su jaki.

17 I poješće letinu tvoju i hleb tvoj, što sinovi tvoji i kćeri tvoje hteše jesti, poješće ovce tvoje i goveda tvoja, poješće vinovu lozu tvoju i smokve tvoje, i mačem će zatrti tvrde gradove tvoje u koje se uzdaš.

18 Ali ni tada, veli Gospod, neću vas sasvim zatrti.

19 Jer kad kažete: Zašto nam čini Gospod Bog naš sve ovo? Tada im reci: Kako ostaviste mene i služiste tuđim bogovima u zemlji svojoj, tako ćete služiti tuđincima u zemlji koja nije vaša.

20 Javite ovo u domu Jakovljevom, i oglasite u Judi, govoreći:

21 Čujte ovo, ludi i bezumni narode, koji imate oči, a ne vidite, koji imate uši, a ne čujete.

22 Mene li se nećete bojati? Veli Gospod; od mene li nećete drhtati? Koji postavih pesak moru za među večnom naredbom, i neće preći preko nje; ako mu i ustaju vali, neće nadjačati, ako i buče, neće je preći.

23 Ali je u naroda ovog srce uporno i nepokorno; odstupiše i otidoše.

24 Niti rekoše u srcu svom: Bojmo se Gospoda Boga svog, koji nam daje dažd rani i pozni na vreme, i čuva nam nedelje određene za žetvu.

25 Bezakonja vaša odvraćaju to, i gresi vaši odbijaju dobro od vas.

26 Jer se nalaze u narodu mom bezbožnici, koji vrebaju kao ptičari kad se pritaje, meću zamke da hvataju ljude.

27 Kao krletka puna ptica tako su kuće njihove pune prevare; zato postaše veliki i obogatiše.

28 Ugojiše se, sjaju se, mimoilaze zlo, ne čine pravde ni siročetu, i opet im je dobro, i ne daju pravice ubogima.

29 Zato li neću pohoditi? Veli Gospod, i duša moja neće li se osvetiti takvom narodu?

30 Čudo i strahota biva u zemlji.

31 Proroci prorokuju lažno, i sveštenici gospoduju preko njih, i narodu je mom to milo. A šta ćete raditi na posledak?