10216. Kad staneš brojiti sinove Izrailjeve. Da ovo označava sve stvari Crkve, vidi se iz značenja brojiti, što označava sve; i iz reprezentacije sinova Izrailjevih, jer je unutrašnji smisao Reči onaj smisao koji je poznat u nebu; tamo ne prelaze imena, kao imena Izrailja, Mojsija, Arona, i mnogih drugih, jer se ovi odnose na materijalne stvari, koje su samo radi čoveka , čija su čula vezana za svetske stvari; nego se umesto toga opažaju stvari koje se odnose na nebo i na Crkvu; jer nebeski anđeli, pošto su duhovni, shvataju imena u skladu s njihovom suštinskom prirodom, to jest, duhovno. U nebu, umesto sinova Izrailjevih, oni shvataju Crkvu, jer se u najdubljem nebu, gde je Gospod potpunije prisutan nego u nebesima ispod, pod imenima u Reči, kao što su Avraam, Isak, Jakov, Mojsije, Aron, David, Josif, Juda i Izrailj, oni razumeju, u dobrom smislu, Gospoda samog; i pošto je ovo slučaj, anđeli razumeju [da se misli na] Božansko neba i na Crkvu, koji su od Gospoda, u skladu sa nizovima stvari u Reči. Ovo je opažanje od Gospoda, koji je Reč; jer sva je inteligencija i mudrost od Gospoda, i nijedna iz nekog drugog izvora.

4060. Stoga je jasno da se rečima koje stoje pred nama označava, u unutrašnjem smislu, stanje crkve u to vreme u pogledu dobra, to jest, ljubavi ka bližnjemu i ljubavi ka Gospodu, a koji je smisao kao što sledi:

SEKCIJA 2 Ali odmah nakon nevolja dana tijeh. Ovo označava stanje crkve u odnosu na istinu vere, o čemu se govori iznad. U Reči pustošenje istine na mnogim mestima naziva se nevoljom. (Da dani označavaju stanja, može se videti gore, br. 23, 487, 488, 493, 893, 2788, 3462, 3785). Iz ovoga jasno je da se ovim rečima označava da više neće biti ni vere ni ljubavi ka bližnjemu. Jer vera vodi ljubavi ka bližnjemu, jer ona uči šta je ljubav ka bližnjemu, a ljubav ka bližnjemu je onakva kakve su istine vere; a istine vere primaju svoju suštinu i svoj život od ljubavi ka bližnjemu, kao što je bilo više puta pokazano u prethodnim poglavljima. Sunce će pomrčati i mjesec neće davati svjetlosti svoje. Ovo označava ljubav ka Gospodu, koji je sunce; i ljubav ka bližnjemu, koja je mesec. Pomračiti i ne davatio svetlosti, označava da se neće pojaviti i da će nestati. Da je sunce nebesko ljubavi, a mesec duhovno ljubavi; to jest, da je sunceljubav ka Gospodu, a mesec ljubav ka bližnjemu, koja dolazi od vere, može se videti gore, br. 1053, 1529, 1530, 2120, 2441, 2495. Razlog da je ovo značenje sunca i mjeseca, je to što se u drugom životu Gospod pojavljuje kao sunce onima u nebu koji su u ljubavi ka Njemu, i koji se nazivaju nebeskim anđelima; a kao mesec onima koji su u lubavi ka bližnjemu, a koji se naziovaju duhovnim (vidi br. 1053, 1521, 1529-1531, 3636, 3643).

Sunce imesec u SEKCIJA 3 nebima, to jest, Gospod, nikada se ne pomračuju, niti gube svetlost, nego neprekidno sijaju; niti pak ljubav ka Gospod ikada potamni kod nebeskih, niti ljubav ka bližnjemu kod duhovnih, u nebima: niti pak na zemlji kod onih s kojima su anđeli, to jest, oni koji su u ljubavi (ka Gospodu) i u ljubavi ka bližnjemu.

Međutim, koji ne vole Gospoda i bližnjega, nego vole sebe i svet, i koji neprekidno mrze (nekoga) i žele osvetu, oni na sebe navlače tamu. Taj slučaj je kao što je sa suncem na ovome svetu, koje sija neprekidno, ali se ne pokazuje kada ga prekriju oblaci (br. 2441).

SEKCIJA 4 I zvijezde će pasti s neba. Ovo označava da će nestati poznanja dobra i istine. Samo to je označeno zvijezdama kad se pomenu u Reči (br. 1808, 2849). I sile nebeske će se pokreniti. Ovo označava temelje (osnove) crkve, za koje se kaže da će se pokrenuti i potresti kada bude nestala. Jer je crkva na zemlji temelj neba, jer se uticaj (influks) dobra i istine od Gospod preko nebesa na kraju završava u dobrima i istinama koje su u čoveku crkve. Stoga, kada je čovek crkve u takvom izopačenom stanju tako da više da prima influks dobra i istine, kaže se da su se sile nebeske pokrenule (uzdrmale). Stoga se Gospod uvek stara da nešto od crkve ostane; i da kada jedna stara crkva nestane, nova se podiže.

SEKCIJA 5 I tada će se pokazati znak Sina čovječijeg na nebu. Ovo označava pojavu Božanske istine u tome vremenu; znak označava pojavljivanje; Sin čovječiji, Gospodakao Božansku istinu (vidi br. 2803, 2813, 3704). Ovo pojavljivanje ili znak bilo je ono o čemu su učenici pitali, kad su rekli, Kakav je znak Tvojega dolaska i pošljetka? (stih 3). Jer su znali iz Reči da će se Gospod pokazati onda kada bude svršetak (pošljedak); a saznali su od Samga Gospoda da će On doći ponovo , što su oni shvatili da će On ponovo doći u svet; jer još nisu znali da je Gospod dolazio kad god je crkva bila opustošena, ali ne u osobi, kao kada je na Sebe uzeo Ljudsko rođenjem i kada ga je učinio Božanskim; nego tako što bilo da se pokazivao kao Abrahamu u Mamreu, Mojsiju u grmu, Izrailjeskom narodu kod Gore Sinajske, a Jošui kad je ušao u zemlju Hanansku; ili na manje jasan način kao po nadahnuća preko kojih je dao Reč, a posle preko Reči; jer Gospod je prisutan u Reči, jer sve što je u Reči, od Njega je i o Njemu je, kao što se može videi iz onoga što je često pokazivano. Ovo poslednje pokazivanje(pojavljivanje) je ovde označeno znakom Sinačovječijega, koji je opisan u ovome stihu. SEKCIJA 6 Tada će proplakati sva plemena (narodi) na zemlji. Ovo označava da će svi koji su u dobru ljubavi i u istine vere biti ožalošćeni. Da proplakati označava ovo, može se videti kod Zaharije 13:10-14; a da plemena označavaju sve stvari u dobru od istine, ili stvari koje pripadaju ljubavi i veri, a stoga i onim (ljudima ili duhovima) koji su u njima, mož e videti gore (br. 3858, 3926). Ti se nazivaju plemenima nazemlji, jer se pod njima misli na one koji su u crkvi. Da je zemlja crkva, može e videti gore, br. 662, 1066, 1067, 1262, 1733, 1850, 2117, 2928, 3355). SEKCIJA 7 I vidjeće Sina čovječijeg kako ide na oblacima nebeskim sili i slavi velikoj. Ovo označava će tada Reč biti otkrivena u pogledu njenog unutrašnjeg smisla, u kojemu je Gospod; Sinčovječiji je Božanska istina u Njoj; sila se odnosi na dobro, a slava na istinu u Njoj. Da su ove stvari označene sa I vidjeće Sina čovječijega kako ide naoblacima nebeskim, vidi se iz predgovora osamnaestom poglavlju. Ovo je dolazak Gospodov na koji se ovde misli, a ne da će se On doslovno pokazati na oblacima. Sada sledi uspostavljanje jedne nove crkve, što se dešava onda kada je stara opustošena i odbačena. I poslaće anđele nebeske s velikijem glasom trubnijem. Ovo označava odabiranje (selekciju), ne preko vidljivih anđela, a još manje preko truba i velikoga glasa; nego preko infuksa (uticaja) svetoga dobra isvete istine od Gospoda kroz anđele; pa se stoga anđelima označava u Reči nešto od Gospoda (br. 1925, 2821, 3039); ovde se označavaju stvari koje su od Gospoda i o Gospodu. Trubom i velikim glasom označava se evangelizacija (razglašenje dobre vesti), kao što je to (značenje) i na drugim mestima u Reči. I sabraće izabrane Svoje od četiri vjetra, od kraja do kraja nebesa. Ovo označava ustanovljivanje jedne nove crkve. Izabrani su oni koji su udobru ljubavi i vere (br. 3755-3900); četiri strane (vetra) odakle će se sabrati, to su stanja dobra i istine (br. 3708); od kraja do kraja nebesa, označa unutrašnje ispoljašnje (stvari) crkve. Dakle, ovakve su one stvari koje su označene ovim Gospodovim rečima.