Biblija

 

Postanak 47

Studija

   

1 I otišavši Josif javi Faraonu i reče: Otac moj i braća moja s ovcama svojim i s govedima svojim i sa svim što imaju dođoše iz zemlje hananske, i evo ih u zemlji gesemskoj.

2 I uzevši nekolicinu braće svoje, pet ljudi, izvede ih pred Faraona.

3 A Faraon reče braći njegovoj: Kakvu radnju radite? A oni rekoše Faraonu: Pastiri su sluge tvoje, i mi i naši stari.

4 Još rekoše Faraonu: Dođosmo da živimo kao došljaci u ovoj zemlji, jer nema paše za stoku tvojih sluga, jer je velika glad u zemlji hananskoj; a sada dopusti da žive u zemlji gesemskoj sluge tvoje.

5 A Faraon reče Josifu: Otac tvoj i braća tvoja dođoše k tebi;

6 U tvojoj je vlasti zemlja misirska; na najboljem mestu u ovoj zemlji naseli oca svog i braću svoju, neka žive u zemlji gesemskoj; i ako koje znaš između njih da su vredni ljudi, postavi ih nad mojom stokom.

7 Posle dovede Josif i Jakova oca svog i izvede ga pred Faraona, i blagoslovi Jakov Faraona.

8 A Faraon reče Jakovu: Koliko ti ima godina?

9 Odgovori Jakov Faraonu: Meni ima sto i trideset godina, kako sam došljak. Malo je dana života mog i zli su bili, niti stižu vek otaca mojih, koliko su oni živeli.

10 I blagosloviv Jakov Faraona otide od Faraona.

11 A Josif naseli oca svog i braću svoju, i dade im dobro u zemlji misirskoj na najboljem mestu te zemlje, u zemlji rameskoj, kao što zapovedi Faraon.

12 I hranjaše Josif hlebom oca svog i braću svoju i sav dom oca svog do najmanjeg.

13 Ali nesta hleba u svoj zemlji, jer glad beše vrlo velika, i uzmuči se zemlja misirska i zemlja hananska od gladi.

14 I pokupi Josif sve novce što se nalažahu po zemlji misirskoj i po zemlji hananskoj za žito, koje kupovahu, i slagaše novce u kuću Faraonovu.

15 A kad nesta novca u zemlji misirskoj i u zemlji hananskoj, stadoše svi Misirci dolaziti k Josifu govoreći: Daj nam hleba; zašto da mremo kod tebe, što novaca nema?

16 A Josif im govoraše: Dajte stoku svoju, pa ću vam dati hleba za stoku, kad je nestalo novca.

17 I dovođahu stoku svoju k Josifu, i Josif im davaše hleba za konje i za ovce i za goveda i za magarce. Tako ih prehrani onu godinu hlebom za svu stoku njihovu.

18 A kad prođe ona godina, stadoše opet dolaziti k njemu druge godine govoreći: Ne možemo tajiti od gospodara svog, ali je novaca nestalo, i stoka koju imasmo u našeg je gospodara; i nije ostalo ništa da donesemo gospodaru svom osim telesa naših i njiva naših.

19 Zašto da mremo na tvoje oči? Evo i nas i naših njiva; kupi nas i njive naše za hleb, da s njivama svojim budemo robovi Faraonu, i daj žita da ostanemo živi i ne pomremo i da zemlja ne opusti.

20 Tako pokupova Josif Faraonu sve njive u Misiru, jer Misirci prodavahu svaki svoju njivu, kad glad uze jako maha među njima. I zemlja posta Faraonova.

21 A narod preseli u gradove od jednog kraja Misira do drugog.

22 Samo ne kupi svešteničke njive; jer Faraon odredi deo sveštenicima, i hranjahu se od svog dela, koji im dade Faraon, te ne prodaše svojih njiva.

23 A Josif reče narodu: Evo kupih danas vas i njive vaše Faraonu; evo vam seme, pa zasejte njive.

24 A šta bude roda, daćete peto Faraonu, a četiri dela neka budu vama za seme po njivama i za hranu vama i onima koji su po kućama vašim i za hranu deci vašoj.

25 A oni rekoše: Ti si nam život sačuvao; neka nađemo milost pred gospodarem svojim da budemo robovi Faraonu.

26 I postavi Josif zakon do današnjeg dana za njive misirske da se daje peto Faraonu; samo njive svešteničke ne postaše Faraonove.

27 A deca Izrailjeva življahu u zemlji misirskoj u kraju gesemskom, i držahu ga, i narodiše se i namnožiše se veoma.

28 I Jakov požive u zemlji misirskoj sedamnaest godina; a svega bi Jakovu sto i četrdeset i sedam godina.

29 A kad se približi vreme Izrailju da umre, dozva sina svog Josifa, i reče mu: Ako sam našao milost pred tobom, metni ruku svoju pod stegno moje, i učini mi milost i veru, nemoj me pogrepsti u Misiru;

30 Nego neka ležim kod otaca svojih; i ti me odnesi iz Misira i pogrebi me u grobu njihovom. A on reče: Učiniću kako si kazao.

31 I reče mu Jakov: Zakuni mi se. I on mu se zakle. I pokloni se Izrailj preko uzglavlja od odra svog.

   

Iz Swedenborgovih djela

 

Nebeske Tajne #6154

Proučite ovaj odlomak

  
/ 10837  
  

6154. Evo vam sjemena, pa zasijte njive. Da ovo označava dobro ljubavi ka bližnjemu i istinu vere koja je bila usađena, vidi se iz značenja sjemena, što je istina od dobra, ili što je vera od ljubavi prema bližnjemu, pa tako oba (vidi br. 1025, 3373, 3671); iz značenja sejati, što je posaditi; i iz značenja njiva, što su prijemnici (br. 6135, 6137). Ali kad se istina i dobro posade, njiva više ne označava prijemnik, nego kao i polje, označava ono što pripada crkvi (br. 566).

  
/ 10837  
  

Iz Swedenborgovih djela

 

Nebeske Tajne #3373

Proučite ovaj odlomak

  
/ 10837  
  

3373. I sjemenu tvojemu. Ovo označava istinu. Ovo se vidi iz značenja sjemena, što je istina (vidi br. 29, 255, 1025, 1310): tako označava istinu koja je od Gospodovog Božanskog, koja je tvoje sjeme. Oni koji shvataju Reč samo u smislu njenog slova, moraju da misle da sjeme označava potomstvo, a u ovome slučaju potomstvo od Jakova, jer je Reč bila među narodima (Neznabošcima), a u Reči ima toliko istorija (priča) o onima koji su sačinjavali te narode. Ali u unutrašnjem smislu, ne misli se na potomstvo od Isaka, nego na sve one koji su sinovi Gospoda, tako sinovi

Njegvog carstva ili, što je isto, koji su u dobru i istini koje su od Gospoda. A pošto su ovi seme, to sledi da su samo dobro i sama istina od Gospoda seme, jer otuda su sinovi, pa se stoga i same istine koje su od Gospoda, nazivaju sinovima carstva, kao kod Mateje:- Onaj koji sije dobro sjeme je Sin Čovječiji; polje je svijet; sjeme su sinovi carstva Mateju 13:37, 38); otuda se u opšte sinovima označavaju istine (vidi br. 489, 491, 2623). Svako 2 ko misli malo dublje, može da zna da se Avramovim, Isakovim i Jakovljevim semenom, koje se tako često pominje u Reči, a o kome se tako često kaže da će biti blagosloveno više nego ijedan drugi narod na zemljinoj kugli, da se time ne označava njihovo potomstvo, jer su oni u odnosu na druge narode bili najmanje u dobru ljubavi prema Gospodu i u ljubavi prema bližnjemu, a nisu bili ni u jednoj istini vere. Jer šta je bio Gospod, šta Njegovo carstvo, pa tako isto šta je nebo, i život posle smrti, oni to nisu znali, kako zbog toga što nisu bili voljni da znaju, a i stoga što da su to znali, oni bi to u srcu odricali , i tako bi profanisali unutrašnja dobra i istine, kao što su profanisali spoljašnja tako što su tako često otvreno bili idolopoklonici; a što je razlog da je tako malo unutrašnjih istina vidljivo u slovu Reči Staroga Zaveta. Zato što su bili takvi, Gospod za njih kaže kod Isaije: Zaslijepio je oči njihove i okamenio srca njihova, da ne vide očima, i srcem ne razumiju, i ne obrtate se da ih iscijelim (Jovan 12:40); i kad je rekao: Odgovoriše i rekoše mu: mi smo sjeme Avramovo, i nijesmo nikad robivali nikome; kako ti govoriš da ćemo se izbaviti? Na to im Isus reče: Da ste vi Avramovo sjeme, činili bi djela kaja je činio Avram. Vi ste sjeme đavolovo i čonite volju oca svojega (Jovan 8:33, 39, 44); Abrahamom se ovde označava Gospod, kao i svuda u Reči: a Jevreji nisu Njegovo seme, ili sinovi, nego seme đavolovo, i to se jasno kaže: iz toga je očito da se semenom Avramovim, Isakovim, i Jakovljevim ne označavaju Jevreji, jer je Reč svuda Božanska, nego se označavaju svi oni koji su seme Gospodovo, to jest, oni koji su u dobru i istini vere u Njega. Da samo od Gospoda potiče nebesko seme, to jest, svo dobro i istina, vidi br 433, 2904, 3195).

  
/ 10837