1992. Ja sam Bog Svemogući. Da ovo u smislu slova označava ime Avramovog Boga, pod kojim se imenom prvi put njima Jehova pretstavio, jasno je iz onoga što je u Reči rečeno o Avramu, o kući njegovoga oca, naime, da su se oni klanjali drugim bogovima. U Siriji, odakle je došao Avram, još su uvek postojali ostaci Drevne Crkve, i tamo su mnoge porodice zadržale to bogoštovanje, što se vidi po Everu koji je bio iz te zemlje, a od kojega je proistekla Hebrejska nacija, te su i oni zadržali ime Jehova, kao što je pokazano u Prvom Delu (br. 1343), kao i iz slučaja sa Valamom, koji je bio iz Sirije, i koji je prinosio žrtve i nazivao Jehovu svojim ocem. Da je Valam bio iz Sirije, može se videt iz Brojeva 23:7; da je prinosio žrtve, iz Brojeva 22:39, 40, 23:1-3, 14, 29; da je nazivao Jehovu sojim ocem, Brojevi 22:8, 13, 18, 31; 23:8, 12, 16. Ali ovo nije bio slučaj sa Terinom kućom, ocem Avramovim i Nahorovim, jer je ovo bila jedna od onih porodica, koje ne samo da su izgubile ime „Jehovino“ nego su i služile drugim bogovima, a umesto Jehovi klanjali su se Svemogućem, kojega su nazivali svojim bogom. Da su bili izgubili ime „Jehova“, vidi se iz onoga što je dodato u Prvom Delu (br. 1343). A da su služili druge bogove, kaže se otvoreno kod
Jošue: I reče Isus Navin ( ili Jošua) svemu narodu: ovako veli Jehova, Bog Izrailjev: s onu stranu rijeke živješe nekad oci vaši, Tara, otac Abramov i Nahorov, i služiše drugim bogovima; a od sada bojte se Jehove i služite mu vjerno i istinito; i povrzite bogove, kojima su služili oci vaši s onu stranu rijeke, i u Misiru, i služite Jehovu. Ali ako vam nije drago služiti Jehovi, izaberite danas koje ćete služiti, ili bogove kojima su služili oci vaši s onu stranu rijeke, ili bogove Amoreja u kojih zemlji živite; a ja i dom moj služićemo Jehovi Isus Navin 24:2, 14, 15).
Da su i Nahor, Avramov brat, i nacija koja je potekla od njega, služili druge bogove, vidi se po Lavanu Sirijcu, koji je bio u Nahorovom gradu i koji se klanjao rezanim likovima, ili terafimima, koje je Rahela odnela sa sobom (Postanje 24:10; 31:19 26 32 34). Vidi i ono što je o ovome predmetu rečeno u Prvom Delu (br. 1356).
Da su se umesto Jehovi klanjali Svemogućem, kojega su nazivali svojim bogom, jasno se vidi kod Mojsija: Ja (Jehova) javih se Avrahamu, Isaku, i Jakovu, kao Bog Svemogući; a pod Mojim imenom Jehova oni me nisu znali (Izlazak 6:3).
Iz svega ovoga se može videti da je Avram, kao i svi Neznabošci, bio idolopoklonik, i da do u ovo vreme, dok je živeo u Hananu, još nije bio izbacio iz svoga uma boga Svemogućega kojim je u smislu slova označeno ima Avramovog boga – i da se pod ovim imenom Gospod prvi put njima pretstavio (to jest pred Avramom, Isakom, i Jakovom), jasno je iz odlomaka koji su sada navedeni. Razloga što je Gospod pristao da prvi put bude pretstavljem pod imenom „Svemogući“ (El Šadaj), je u tome da Gospod nije hteo da odjednom razruši bogoštovanje koje im je bilo usađeno od detinjstva; jer bi ovo bilo kao da se iščupa koren, i da se razori celo stanje obožavanja i bogoštovanja koje je bilo duboko usađeno, a koje Gospod nikada ne lomi, nego savija. Sveto stanje bogoštovanja koje je usađeno od detinjstva, takve je prirode da ne podnosi nasilje, već samo blago i milo savijanje. Isti je slučaj i s onim Neznabošcima, koji su se u svom telesnom životu klanjali se idolima, a živeli u uzajamnoj ljubavi. Pošto je sveto stanje njihovog bogoštovanja bilo ukorenjeno od njihovog detinjstva, u drugom životu ono se ne oduzima u trenutku, nego postupno; jer se u one koji su živeli u uzajamnoj ljubavi, dobra i istine vere mogu usaditi lako, i oni ih primaju s radošću; jer je ljubav ka bližnjemu plodno tlo. A takav je slučaj bio s Avramom, Isakom, i Jakovom, tako da je Gospod dozvolio da zadrže ime „Boga Svemogućeg“, tako da im je rekao da je On „Bog Svemogući“; to je bilo značenje imena. Neki prevodioci Šadaj prevode sa „Svemogućim“; drugi sa „Gromovnik“, ali je pravo značenje „Iskušivač“ (Onaj koji iskušava) ili „Kušač“, „Dobročinitelj posle iskušenja“ ili „probe“, što je jasno iz Knjige o Jovu koja pominje često „Šadaj“–a, jer je Jov bio u iskušenjima; kao što se može videti iz sledećih odlomaka:
Blago čoveku kojega bog kara; i za to ne odbacuj karanja svemogućeg (Jov 5:17).
Nesretnome treba milost prijatelja, ali je on ostavio strah svemobućega (Jov 6:14).
Ipak bih govorio sa svemogućim, i rad sam s Bogo ravdati se (Jov 13:3).
Digao je ruku svoju na Boga, i osilio se pred Svemogućim (Jov 25:25).
Vide li očima svojim pogibao svoju, piju li gnjev svemogućega? (Jov 21:20).
Svemoguć je, ne možemo ga stignuti, velike je sile, ali sudom i pravdm nikoga ne muči (Jov 37:23).
Isto i kod Joila:
Jaoh, dana! Jer je blizu dan Jehovin, i doći će kao pogibao od svemogućega. (Joilo 1:15. Isto se može videti i iz same reči Šadaj (Shaddai), koja označava pustošenje, pa tako i iskušenje, jer iskušenje je vrsta pustošenja. Ali ovo ime potiče od nacija u Siriji, gde se ne zove „Elohim Šadaj“ nego „El Šadaj“, a kod Joba prosto „Šadaj“, dok se „El“ i „Bog“ imenuju odvojeno. Pošto posle iskušenja uvek dolazi uteha, ti su narodi pripisivali i dobro koje je proizlazilo od iskušenja, istome Šadaju (kao kod Jova 22:17, 23, 25, 26); kao što su mu pripisivali i razumevanje istine, koje je dolazilo od iskušenja (poglavlje 32:8; 33:4). i pošto je tako Šadaj bio poštovan kao bog istine – jer pustošenje, iskušavanje kažnjavanje i karanje, dolaze ne od dobra nego od istine – i pošto se Gospod pod tim imenom pretstavio Avrahamu, Isaku i Jakovu, to ime je zadržano i kod Proroka; kod njih, pod Šadaj“ je misli na istinu. Kao kod Jezikilja:
I čuh huku krila njihovijeh kad iđahu kao da bješe huka velike vode, kao glas svemogućega, i kao graja u okolu; i kad stajahu, spuštahu krila (Jezekilj 1:24).
Opet: I slava Gospodnja podiže se s heruvima na prag od doma, i napuni se dom olblaka, i trijem se napuni slave Jehovine. I lupa krila heruvima čujaše se do spoljašnjeg trijema kao glas Boga svemogućega kad govori (Jezekilj 10:4? 10:5).
Ovde „Jehova“ označava dobro, a „Šadaj“ istinu. U unutrašnjem smislu Reči, „krila“na sličan način označavaju ono što pripada istini. Osim toga, i Isak i Jakov pominju Boga Svemogućega u sličnom smislu, to jest, kao onoga koji iskušava, i koji izbavlja od iskušenja, a posle toga udeljuje nagrade. Kada je Jakov bežao ispred Isava, Isak mu je rekao: Neka te Bog svemogući blagoslovi, i načini te plodnim i da te umnoži Postanje 28:3. Kad su sinovi Jakovljevi krenuli da idu u Egipat da kupe žito, i kada su se tako mnogo bojali Josipa, Jakov im je rekao: A Bog svemogući da vam da da nađete milost u onoga čovjeka, da vam pusti brata vašega drugoga i Venijamina; ako li ostanem bez djece, neka ostanem bez djeca (Postanje 43:14). Jakov, koji se tada zvao Izrael, kada je blagosiljao Josipa, koji je bio u zlima iskušenja više nego njegova bača, i koji je iz njih bio izbavljen, reče: Od silnoga Boga oca tvojega koji će ti pomagati, i od svemogućega, koji će te blagosloviti blagslovima ozgo s neba, blagoslovima ozdo iz bezdana, blagoslovima od dojaka i od materice (Postanje 49:25). Sve ovo pokazuje zašto je Gospod prvo bio voljan da bude pretstavljen bogom Šadajem kojemu se Avram klanjao, i zašto je rekao „Ja sam Bog Šadaj“; i zašto je posle na sličan način rekao Jakovu „ja sam Bog Šadaj: budi plodan i umnoži se“ (Postanje 35:11); a razlog je bio i to što u onome što se pre događalo, radilo se o iskušenjima u unutrašnjem smislu. Klanjanje Šadaju kod tih naroda dolazilo je od činjenice da, kao što je to bilo kod jednog naroda o kome će se, po
Božanskoj milosti Gospodovoj, govoriti u onome što sledi, kao i kod onih koji su pripadali Drevnoj Crkvi, oni su čuli duhove koji su ih prvo karali a posle tešili. Duhovi koji su ih karali, videli su se s leve strane, ispod ruke, U tim prilikama bili su prisutni i anđeli, kod glave, koji su upravljali duhovima i koji su ublažavali karanje. A sve što su duhovi rekli odnosilo se na Božansko, nazivajući duha koji je karao „Šadaj“; a pošto je isti duh kasnije tešio, oni su ga nazivali „bog Šadaj“. U to vreme ljudi su , kao i Jevreji, zato što nisu razumevali unutrašnji smisao, ti su ljudi bili u religijskom verovanju da svo zlo, pa tako i svako iskušenje, kao i svako dobro i sva uteha, dolaze od Boga; ali da nije tako, može da se vidi iz Prvoga Dela (br. 245, 592, 696, 1093, 1874, 1875).