1
Job progovori i reče:
2
"Koliko se takvih naslušah besjeda, kako ste mi svi vi mučni tješioci!
3
Ima li kraja tim riječima ispraznim? Što te goni da mi tako odgovaraš?
4
I ja bih mogao k'o vi govoriti da vam je duša na mjestu duše moje; i ja bih vas mog'o zasuti riječima i nad sudbom vašom tako kimat' glavom;
5
i ja bih mogao ustima vas hrabrit', i ne bih žalio trud svojih usana.
6
Al' ako govorim, patnja se ne blaži, ako li zašutim, zar će me minuti?
7
Zlopakost me sada shrvala posvema, čitava se rulja oborila na me.
8
Ustao je proti meni da svjedoči i u lice mi se baca klevetama.
9
Jarošću me svojom razdire i goni, škrgućuć' zubima obara se na me. Moji protivnici sijeku me očima,
10
prijeteći, na mene usta razvaljuju, po obrazima me sramotno ćuškaju, u čoporu svi tad navaljuju na me.
11
Da, zloćudnicima Bog me predao, u ruke opakih on me izručio.
12
Mirno življah dok On ne zadrma mnome, za šiju me ščepa da bi me slomio.
13
Uze me za biljeg i strijelama osu, nemilosrdno mi bubrege probode i mojom žuči zemlju žednu natopi.
14
Na tijelu mi ranu do rane otvara, kao bijesan ratnik nasrće na mene.
15
Tijelo sam golo u kostrijet zašio, zario sam čelo svoje u prašinu.
16
Zapalilo mi se sve lice od suza, sjena tamna preko vjeđa mi je pala.
17
A nema nasilja na rukama mojim, molitva je moja bila uvijek čista.
18
O zemljo, krvi moje nemoj sakriti i kriku mom ne daj nigdje da počine.
19
Odsad na nebu imam ja svjedoka, u visini gore moj stoji branitelj.
20
Moja vika moj je odvjetnik kod Boga dok se ispred njega suze moje liju:
21
o, da me obrani u parbi mojoj s Bogom ko što smrtnik brani svojega bližnjega.
22
No životu mom su odbrojena ljeta, na put bez povratka meni je krenuti.
