48. MEMORABILIA.
Iznad rečenom će sada biti nadodano ovo duhovno iskustvo.
Jednom sam razgovarao sa dva anđela, jednim iz istočnog neba i drugim iz južnog. Kada su percipirali da sam meditirao o tajnama mudrosti koje su uključene u ljubav, zapitali su da li sam išta znao o školama mudrosti u njihovom svijetu. Na moj odgovor kako još nisam, oni rekoše: ‘Postoji nekoliko njih gdje se oni, koji ljube istine iz duhovnog osjećaja, ili istine zato što su istine i sredstva uz pomoć kojih se postiže mudrost, na određen znak zajedno susreću, i raspravljaju te odlučuju o stvarima koje zahtjevaju više od obične pažnje.’ Oni su me onda uzeli za ruku govoreći: ‘Pođi sa nama, i vidjet ćeš i čuti, jer danas je bio dan znak za sastajanje.’ Bio sam vođen preko ravnice do brežuljka, u čijem podnožju se nalazila avenija palminog drveća koja se protezala sve do vrha. Zašli smo u tu aveniju i popeli se, i na vrhu ili vrhuncu brežuljka je bio šumarak pod čijim stablima je zemlja bila podignuta tako da formira određenu arenu, sa glatkim podijom od malog obojanog kamenja. Oko njega su u kvadratno raspoređena bila sjedišta na kojima su sjedili ljubitelji mudrosti, a u centru arene je bio stol na kojem je bio položen zapečaćen papir.
[2] Oni koji su tamo sjedili su nas pozvali posjesti se na i dalje neokupirana mjesta, ali sam ja odgovorio: ‘Ovdje su me doveli dva anđela da bi vidio i čuo a ne da bi sjedio.’ Dva anđela su onda odšetala do stola na sredini podija, te su, otvarajući pečat na papiru, pročitali onima koji su sjedili tajne mudrosti koje su bile zapisane na papiru a koje su oni sada trebali raspravljati i otkriti. Ove su bile zapisane od strane anđela trećeg neba i položene na stol. One su se sastojale od tri teme, od kojih je prva bila, Što predstavlja Božja slika a što naličje Božje po kojima je čovjek bio stvoren? Druga je bila, Zašto čovjek prilikom rođenja nema nikakvo znanje o bilo kojoj ljubavi, dok su zvijeri i ptice, bile one plemenite ili podle, rođene u znanju o svim njihovim ljubavima? Treća je bila, Što predstavlja drvo života, što drvo poznanja dobra i zla, a što jedenje njihovih plodova? Ispod toga je bilo zapisano: ‘Vaše odgovore na ova tri pitanja kombinirajte u jedan, zapišite ga na novi komad papira i zatim odložite na stol, i mi ćemo ga pogledati. Ako vaša odluka bude dobro odmjerena i pravedna, svaki od vas će biti nagrađen sa nagradom mudrosti.’ Pročitavši ove riječi dva anđela su se povukla te su bila odnešena u svoje vlastito nebo. Nakon toga su oni na sjedištima započeli raspravljati i razmatrati prijedloge koji su bili postavljeni pred njih. Govorili su po redu, najprije oni koji su sjedili na sjeveru, onda oni na zapadu, zatim oni na jugu, i konačno oni na istoku. Započeli su sa prvom temom rasprave, naime, ‘Što predstavlja Božja slika a što naličje Božje po kojima je čovjek bio stvoren? Najprije su pred svima bile pročitane ove riječi iz Knjige Postanka:
‘Bog reče, Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična:… Tako Bog na svoju vlastitu sliku stvori čovjeka, na sliku Božju On ga stvori.’ Postanak 1:26, 27.
‘U dan kad je Bog stvorio čovjeka, na Svoju sliku ga je stvorio.’ Postanak 5:1.
[3] Oni koji su sjedili na sjevernoj strani su govorili prvi, i rekoše: 'Slika Božja i naličje Božje su dva života koja je Bog dahnuo u čovjeka, koja su život volje i život razumijevanja; jer stoji zapisano:
'Jehova Bog je u njegove nosnice dahnuo dah života, i čovjek je postao živa duša.' Postanak 2:7.
Čini se kako ove riječi znače da je u njega bila dahnuta volja za dobrom i percepcija istine, i tako duša života; a pošto je život u njega bio dahnut od strane Boga, sličnost i naličje predstavljaju integritet ljubavi i mudrosti, te pravde i prosudbe u njemu.' Oni koji su sjedili na zapadu su se složili sa ovim mišljenjem, ali sa ovim dodatkom, da je stanje integriteta nadahnuto u njega od strane Boga pri stvaranju od tada uvijek i neprestano od strane Boga nadahnuto u čovjeka; ali da je u
[4] čovjeku kao u primatelju, i čovjek je, kao primatelj, slika i naličje Boga. Nakon toga, treći po redu, oni koji su sjedili na jugu, rekoše: 'Slika Božja i naličje Božje su dvije različite stvari, ali su u čovjeku ujedinjene pri stvaranju; i mi vidimo, kao pomoću određenog unutarnjeg svjetla, da se slika Božja može uništiti od strane čovjeka; ali ne naličje Božje. Ovo se vidi na osnovu činjenice da je Adam zadržao naličje Božje nakon što je izgubio sliku, jer rečeno je nakon izopćenja:
'Evo, čovjek je postao kao jedan od nas, znajući dobro i zlo.' Postanak 3:22;
i kasnije se on naziva naličjem Božjim, a ne slikom Božjom, Postanak 5:1. Ali ostavimo našim prijateljima koji sjede na istoku, i prema tome su u višem svjetlu, da kažu što je točno slika Božja, a što naličje Božje.'
[5] Onda nakon tišine, ustadoše oni što su sjedili na istoku; i gledajući u Gospoda zauzeše svoja sjedišta te rekoše: 'Slika Božja je primatelj Boga; a pošto je Bog sâma Ljubav i sâma Mudrost, slika Božja je posljedica primanja ljubavi i mudrosti od Boga u čovjeku. Drugačije rečeno, naličje Božje je savršena sličnost i potpuni privid kao da ljubav i mudrost jesu u čovjeku i tome su posljedično u potpunosti njegovi vlastiti; jer on onda osjeća baš kao da voli sam od sebe i da je mudar sam od sebe; dok on ni jednu od ovih stvari ne čini sam od sebe, već od Boga. Bog jedini ljubi iz Sebe i mudar je iz Sebe, pošto je Bog sâma Ljubav i sâma Mudrost. Sličnost ili privid da su ljubav i mudrost, ili dobrota i istina, u čovjeku kao njegovi vlastiti ga čini čovjekom, i omogućava mu sjediniti se sa Bogom, i tako živjeti zauvijek. Otud slijedi da je čovjek čovjek pošto je sposoban željeti dobro i razumjeti istinu, u potpunosti kao sam od sebe, a ipak znati i vjerovati da su dobro i istina od Boga; jer kako ovo zna i vjeruje, Bog u njega usađuje Svoju sliku. Bilo bi drugačije ako bi vjerovao da su ljubav i mudrost njegovi a ne od Boga.'
[6] Izgovorivši ove riječi, a nadahnuti gorljivošću prema istini, nastavili su kako slijedi: 'Kako čovjek može primiti ikakvu ljubav i mudrost, zadržati ih te ih predati dalje ako to ne osjeća kao svoje vlastito? Kako može biti sjedinjenja sa Bogom posredstvom ljubavi i mudrosti ako na čovjekovoj strani nema nečeg razmjernog da bi ostvarilo sjedinjenje? Jer bez razmjernosti nikakvo sjedinjenje nije moguće. Što je nužno za sjedinjenje je da čovjek treba voljeti Boga i činiti stvari koje su od Boga kao sam od sebe, a ipak vjerovati da to čini od Boga. Štoviše, kako čovjek može živjeti vječno ako nije sjedinjen sa vječnim Bogom? I posljedično tome kako
[7] čovjek može biti čovjek ako u sebi nema tu sličnost? 'Svi su se složili sa ovim riječima i rekoše: 'Neka naš zaključak bude izvučen u skladu sa ovim osjećajima.' To su oni učinili kako slijedi: 'Čovjek je primatelj Boga, a primatelj Boga je slika Božja; a pošto je Bog sâma Ljubav i sâma Mudrost, čovjek je primatelj ovih, a primatelj postaje naličje Božje u onoj mjeri u kojoj Ga prima. Nadalje, čovjek je naličje Božje pošto u sebi osjeća da su stvari koje su u njemu od Boga poput njegovih vlastitih. Ipak on je slika Božja od tog naličja jedino u onoj mjeri u kojoj priznaje da ljubav i mudrost, ili dobro i istina u njemu nisu njegovi vlastiti, i posljedično nisu od njega samog, već da su jedino u Bogu, i posljedično tome od Boga.'
[8] Nakon toga su prešli na drugi predmet razmatranja: Zašto čovjek prilikom rođenja nema nikakvo znanje o bilo kojoj ljubavi, dok su zvijeri i ptice, bile one plemenite ili podle, rođene u znanju o svim njihovim ljubavima? Oni su zatim najprije potvrdili istinu ove tvrdnje putem različitih razmatranja. Onda su kao primjer naveli slučaj čovjeka koji je rođen bez ikakvog znanja, čak bez znanja u svezi bračne ljubavi. Zatim su napravili istraživanje i od istražitelja otkrili kako malo dijete po prirođenom znanju ne pozna čak ni grudi svoje majke, već da to nauči od svoje majke ili dojilje na način da ga se postavi na grudi; te da ono jedino zna kako sisati nakon što je to naučilo neprestanim sisanjem na grudima svoje majke. Nakon toga ne zna kako hodati, ili kako praviti artikulirane zvukove na bilo kojem ljudskom jeziku, ili čak kako izraziti svoje osjećaje kao što to čine zvijeri. Štoviše, ne zna ni koja hrana je za njega prikladna, kao što to znaju zvijeri, već hvata sve što mu se nađe na putu, čisto ili nečisto, i stavlja u svoja usta. Istražitelji su također rekli da bez poduke čovjek ne zna apsolutno ništa o seksualnoj ljubavi; te da čak ni djevojke i mladići nemaju takvo znanje ukoliko ga instrukcijom ne dobiju od drugih. Ukratko, čovjek se rađa tjelesan poput crva, a takav i ostaje, ukoliko od drugih ne stekne znanje, razumijevanje i mudrost.
[9] Nakon toga su dokazali kako su zvijeri, i plemenite i opake, kao i životinje na Zemlji, ptice nebeske, gmazovi, ribe i insekti, rođeni sa svim znanjem o ljubavima njihova života, znanjem u svezi njihove prehrane, prebivališta, seksualne ljubavi, propagiranja njihove vrste i podizanja njihovih mladih. Ove stvari su dokazali uz pomoć prekrasnih stvari iz svoga sjećanja o onome što su vidjeli, čuli ili pročitali u prirodnom svijetu gdje su prethodno živjeli, i gdje ne postoje reprezentacije već stvarne zvijeri. Kada je istina ove tvrdnje bila na ovaj način dokazana, oni su svoje umove okrenuli ka istraživanju i otkrivanju razloga uz pomoć kojih bi mogli riješiti i objasniti ovu tajnu. Svi oni rekoše kako sve ove stvari može jedino prouzročiti Božanska Mudrost, sa ciljem da bi čovjek mogao biti čovjek i da bi zvijer mogla biti zvijer; i da je na taj način čovjekovo nesavršenstvo prilikom njegovog rođenja u stvari njegovo savršenstvo, dok je savršenstvo zvijeri pri njihovom rođenju, u stvari njihovo nesavršenstvo.
[10] Zatim su oni na sjeveru najprije izrazili svoja gledišta, i rekoše: 'Čovjek je rođen bez znanja tako da bi bio sposoban steći svo znanje. Ako bi, međutim, bio rođen sa znanjem on ne bi bio sposoban steći nikakvo drugo znanje pored onog koje mu je prirođeno, i prema tome ne bi bio u stanju sebi pripojiti nikakvo znanje. Ovo su ilustrirali uz pomoć sljedeće usporedbe.' Čovjek je pri svom rođenju najprije poput zemlje u koju nikakvo sjeme nije bilo posijano, ali koja može primiti svakojako sjemenje, prouzročiti njihov rast i donijeti plod. Zvijeri su pak s druge strane poput zemlje u koju je svo sjemenje već posađeno i koja je prekrivena sa poljskom travom i travama. Ova zemlja ne prima više ni jedno drugo sjeme osim onog koje je već bilo posijano; a ako bi kojim slučajem primila neko drugo sjeme ono bi bilo ugušeno. Iz tog razloga čovjeku trebaju mnoge godine da dosegne zrelost, i tijekom tog vremena se može kultivirati poput zemlje, i donositi, tako reći, svaku vrstu žita, cvijeća i drveća. Zvijer, međutim, doseže zrelost u samo nekoliko godina, tijekom kojih ne može biti kultivirana da bi proizvela bilo što osim onog što joj je bilo prirođeno.'
[11] Sljedeći su govorili oni na zapadnoj strani, i rekoše: 'Čovjek se ne rađa sa znanjem, poput zvijeri, već pri rođenju dobija sposobnost i sklonost, sposobnost saznavanja i sklonost ljubiti; i to ne samo ljubiti štogod ima veze sa njim samim i svijetom, već također i sve ono što se odnosi prema Bogu i nebu. Posljedično tome, čovjek je pri rođenju organizam, koji najprije živi jedan nesiguran način života, koristeći se vanjskim ali ne i unutarnjim osjetilima, sa ciljem da bi mogao živjeti jedan život stalno rastuće potpunosti, te postati najprije prirodan, onda racionalan, i konačno duhovan čovjek. Ovo ne bi bilo moguće ako bi mu, kao u slučaju zvijeri, njegovo znanje i njegove ljubavi bile prirođene. Jer takvo znanje i ljubav bi ograničili njegov napredak, dok prirođene sposobnosti i naklonosti ne postavljaju nikakva ograničenja, i tako se čovjek može usavršavati u znanju, inteligenciji, i mudrosti do u vječnost.'
[12] Oni na južnoj strani su preuzeli predmet rasprave te rekoše: ‘Čovjeku je nemoguće da sam od sebe stekne ikakvo znanje, već ga mora zadobiti od drugih, pošto njemu ni jedno znanje nije prirođeno. Štoviše, kako sam od sebe ne može steći nikakvo znanje, on isto tako ne može steći nikakvu ljubav, jer tamo gdje nema znanja nema ni ljubavi, pošto su znanje i ljubav nerazdvojivi drugovi. Oni se ne mogu više razdvojiti nego volja i razumijevanje, ili osjećaj i misao, ili pak supstanca i forma. Prema tome, kako čovjek zadobija znanje od drugih, ljubav mu se pridružuje poput pratioca. Univerzalna ljubav kojom se pridružuje je ljubav prema znanju, a nakon toga ljubav prema razumijevanju i mudrosti.
[13] Čovjek jedini, ali ne i zvijeri, ima ove ljubavi, i one u njega utječu od Boga. Mi se sa našim prijateljima na zapadnoj strani također slažemo da čovjek nije rođen u nikakvoj ljubavi, i posljedično tome, sa nikakvim znanjem, već da se rađa jedino sa sklonošću da ljubi, i posljedično tome sa sposobnošću primanja znanja, i to zaista ne od sebe samog, već od drugih, to jest, kroz druge: ‘kroz druge’ pošto ni ovi nisu ništa stekli sami od sebe, već izvorno od Boga. Mi se također slažemo sa našim prijateljima na sjevernoj strani da je čovjek, pri rođenju, poput zemlje u kojoj ni jedno sjeme nije bilo posijano, ali u koju može biti posađeno svakojako sjemenje, i dobro i loše. Iz tog razloga je čovjek bio nazvan homo od humus, ‘zemlja’ te Adam od Adama, što također znači ‘zemlja’. Mi ovome međutim dodajemo da su zvijeri rođene sa svakojakim prirodnim ljubavima, i posljedično tome sa svim znanjima koja im pripadaju. Pa ipak na osnovu ovog znanja oni nisu u stanju primjenjivati nikakvu sposobnost spoznaje, razmišljanja, razumijevanja, niti postaju mudre; već su od strane svoje ljubavi prisiljene skoro kao slijepi ljudi koje ulicama vode njihovi psi, pošto su one slijepe po pitanju intelektualnog vida; ili radije, one su poput mjesečara, koji u svemu djeluje naslijepo, i čije mentalne sposobnosti u potpunosti spavaju. ’
[14] Posljednji su progovorili oni na istoku, i rekoše: ‘Mi se slažemo sa izjavama naše braće, naime, da čovjek sam od sebe ne zna ništa, već jedino od drugih i kroz druge, sa ciljem kako bi mogao shvatiti i priznati da svo njegovo znanje, inteligencija i mudrost dolaze od Boga; u suprotnom čovjek ne bi mogao biti rođen i začet od Boga, te postati Njegovom slikom i naličjem. Jer on postaje Božjom slikom kako priznaje i vjeruje da su svo dobro ljubavi i dobročinstva i sva istina mudrosti i vjere koje je primio te nastavlja primati, od Boga, i da ništa od svega toga nije od njega samog; a on je naličje Božje u tome da u sebi primjetno percipira ove stvari kao da jesu njegove. On tako osjeća pošto nije rođen sa znanjem, već ga zadobija; a što čovjek zadobija njemu izgleda kao da pripada njemu samome. Bog mu dodjeljuje ovaj osjećaj kako bi mogao biti čovjek a ne zvijer. Pošto posredstvom njega želi, razmišlja, ljubi, zna, razumije i postaje mudar kao sam od sebe, on zadobija znanje, uzvisuje ga do inteligencije te ga, korištenjem, pretvara u mudrost. Na ovaj način Bog sjedinjuje čovjeka sa Sobom i čovjek sebe sjedinjuje sa Bogom. Ovo bi bilo nemoguće da Bog nije osigurao da čovjek bude rođen u potpunom neznanju. ’
[15] Nakon ove izjave su svi žudjeli za time da se iz izraženih gledišta izvuče zaključak, što je bilo učinjeno kako slijedi: ‘Čovjek je rođen bez znanja kako bi mogao steći svo znanje, napredovati do inteligencije i odatle do mudrosti. On pri rođenju nema nikakvu ljubav da bi posredstvom inteligentnog korištenja znanja mogao steći svu ljubav; a posebice da bi mogao steći Božju ljubav posredstvom ljubavi prema bližnjemu, i na taj način se mogao sjediniti sa Bogom, i posljedično postati čovjek i živjeti zauvijek. ’
[16] Nakon toga su uzeli papir i pročitali treći predmet istraživanja, koji je bio: Što predstavlja drvo života, što drvo poznanja dobra i zla, a što jedenje njihovih plodova? Kako je ovo neuobičajeno teška tema, svi su zahtjevali kako nju trebaju objasniti oni na istoku, pošto su oni na istoku u plamenom svjetlu koje je mudrost ljubavi. Ovu mudrost predstavlja vrt Edenski, u kojeg su bila posađena ova dva stabla. Oni su odgovorili: ‘Izrazit ćemo naša stajališta, ali kako čovjek ne izvodi ništa od sebe već od Boga, govorit ćemo od Njega, ali ipak kao od sebe samih.’ Oni su onda govorili kako slijedi: ‘Stablo predstavlja čovjeka, a njegovi plodovi dobro života. Otud je drvetom života predstavljen čovjek koji živi od Boga; a pošto ljubav i mudrost, i dobročinstvo i vjera, ili dobro i istina, čine Božji život u čovjeku, stablom života je predstavljen čovjek koji te kvalitete ima od Boga, i koji posljedično tome ima vječni život. Isto je predstavljeno sa stablom života sa kojeg će biti dozvoljeno jesti. Apokalipsa 2:7; i 22:2, 14.
[17] Stablom poznanja dobra i zla je predstavljen čovjek koji vjeruje kako živi sam od sebe, a ne od Boga; stoga da su ljubav i mudrost, dobročinstvo i vjera, to jest, dobro i istina, u čovjeku kao njegovi vlastiti, a ne Božji. On to vjeruje pošto misli i želi, govori i djeluje prividno kao sam od sebe; a pošto čovjek putem takvog vjerovanja sebe uvjeri da je bog, zmija je prema tome rekla:
‘Bog zna da će u dan kad sa njega jedete, vaše oči biti otvorene, i bit ćete kao Bog, poznavajući dobro i zlo.’ Postanak 3:5.
[18] Jedenjem sa tih stabala je predstavljeno primanje i pripijanje; jedenjem sa stabla života, primanje vječnog života, a jedenjem sa stabla poznanja dobra i zla, primanje vječne smrti ili prokletstvo. Zmija predstavlja vraga s obzirom na ljubav prema sebi i ponos spram vlastite inteligencije. Ljubav prema sebi je vlasnik tog stabla, i ljudi koji su u ponosu te ljubavi su takva stabla. Oni koji vjeruju kako je Adam bio mudar i činio dobro sam od sebe, te da se nalazio u stanju integriteta, su dakle u velikoj zabludi, s obzirom da je Adam osobno bio izopćen (baš) zbog tog vjerovanja; jer baš to predstavlja jedenje sa stabla poznanja dobra i zla. Iz ovog razloga je propao iz stanja integriteta kojeg je uživao dok je vjerovao kako je bio mudar i činio dobro od Boga, a ne sam od sebe; jer baš to predstavlja jedenje sa stabla života. Gospod jedini je, kada je bio u svijetu, bio mudar i činio dobro Sam od Sebe, pošto je u Njemu bilo sâmo Božanstvo, i bilo je Njegovo od rođenja; On je prema tome također Svojom vlastitom silom postao Iskupitelj i Spasitelj. ’
[19] Na osnovu ovih argumenata su došli do ovog zaključka: ‘Stablo života, i stablo poznanja dobra i zla, i jedenje sa njih označavaju da je Bog u čovjeku njegov život, a Njegovo prisustvo donosi nebo i vječni život; ali za čovjeka je smrtonosno ukorijenjeno vjerovanje kako njegov život nije Bog već sam čovjek, i to donosi pakao i vječnu smrt, što je naznačeno prokletstvom. ’
[20] Nakon ovog su pogledali u papir kojeg su anđeli ostavili na stolu, i pročitali što je bilo napisano kao postskriptum: ‘Sjedinite ova tri u jedan opći zaključak.’ Kada su ih sjedinili ugledaše kako ovi formiraju skladan slijed kojeg su izrazili na sljedeći način: ‘Čovjek je tako bio stvoren da bi od Boga mogao primiti ljubav i mudrost, pa ipak uz potpun privid kao da su oni njegovi vlastiti, i to zbog primitka i sjedinjenja; i stoga se čovjek ne rađa sa nikakvom ljubavi, niti ikakvim znanjem, on čak nema ni sposobnost ljubiti i sam od sebe postati mudar. Prema tome, ako pripiše sve dobro ljubavi i svu istinu mudrosti Bogu, on postaje živ čovjek; ali ako ih pripiše sebi, on postaje mrtav čovjek.’ Ovo su napisali na novi komad papira i ostavili na stolu; i iznenada su se u blistavom oblaku pojavili anđeli, i odnijeli papir u nebo. Kada je tamo bio pročitan oni koji su sjedili na stolicama su začuli riječi odobravanja. Odmah se pojavio jedan koji je kao doletio sa neba, imao je dva krila oko njegovih stopala i dva oko njegovih sljepoočnica, donoseći nagrade koje su se sastojale od odora, kapa i lovorovih vijenaca. Kada se spustio dao je onima koji su sjedili na sjevernoj strani odore opalne boje, onima na zapadnoj odore grimizne boje, onima na južnoj kape koje su na svojim rubovima bile ukrašene zlatnim trakama i biserjem, a na vrhu lijeve strane iskićene sa dijamantima brušenim u obliku cvijeća; ali onima na istoku je dao lovorove vijence sa rubinima i safirima među lišćem. Onda, odlikovani sa ovim nagradama, svi oni radosno odoše kući napuštajući školu mudrosti.
