¹ Kako mrakom zastrije Gospod u svom gnjevu Kćer sionsku. S neba na zemlju baci slavu Izraelovu! I ne sjeti se podnožja svoga u dan gnjeva svojega!

² Bez milosti Gospod satrije sve stanove Jakovljeve, u svom gnjevu razori tvrđave kćeri Judine; sa zemljom je sravnio i prokleo kraljevstvo i njegove knezove.

³ U rasplamtjelom gnjevu svojem razbi svu snagu Izraelovu, povuče svoju desnicu pred neprijateljem; u Jakovu raspiri plamen ognjeni koji sve uokolo proždire.

⁴ Nategao je luk k'o neprijatelj, kao dušman ispružio desnicu, ubijajući sve što mu drago bijaše. Na šator Kćeri sionske sasu k'o oganj gnjev svoj jarosni.

⁵ K'o neprijatelj Gospod bijaše: razorio je Izraela, razorio sve dvore njegove, porušio njegove utvrde, umnožio kćeri Judinoj uzdisaje i jecaje.

⁶ Kao vrtu razvali mu sjenicu, razori mjesto sastanka. Baci Jahve u zaborav svetkovine i subote na Sionu; u gnjevu svojem prezre kralja i svećenika.

⁷ Svoj oltar je Gospod odbacio, zgadilo mu se Svetište njegovo. U ruke neprijatelja je predao bedeme svoje i dvorove. Bučili su u Domu Jahvinu, kao u dan blagdanji.

⁸ Jahve naumi razvaliti zidove Kćeri sionske. Nape uže mjerničko, ne ustegnu ruku od rušenja. Predziđe, zidine zavi u tugu: oronuše zajedno.

⁹ Vrata njina utonuše u zemlju, on im je razbio zasune; kralj i knezovi su među pucima, Zakona nema! Ni u prorokÄa više se ne nalaze viđenja Jahvina.

¹⁰ Starješine Kćeri sionske na zemlji sjede i šute, posiplju glavu prašinom, kostrijet pripasuju. K zemlji glave obaraju djevice jeruzalemske.

¹¹ Iščilješe mi oči od suza, utroba moja ustreptala, jetra mi se na zemlju prosula zbog sloma kćeri naroda mojega, jer djeca i dojenčad umiru po trgovima Grada.

¹² Govore majkama svojim: "Gdje je žito i vino?" dok obamiru kao ranjeni po trgovima Grada, dok ispuštaju dušu svoju na grudima matera svojih.

¹³ S čime da te prispodobim? Na koga si nalik, Kćeri jeruzalemska? S kime da te usporedim, kako utješim, djevice, Kćeri sionska? Jer kao more tvoja je nesreća neizmjerna. Tko će te iscijeliti?

¹⁴ Viđenja tvojih proroka bijahu varka i laž, oni nisu objavili krivnju tvoju da te od izgnanstva odvrate. Varali su te utvarama lažnim i zamamnim.

¹⁵ Nad tobom plješću rukama svi koji putem prolaze, zvižde i vrte glavom zbog Kćeri jeruzalemske: "Je li to grad na glasu ljepotom, radost svemu svijetu?"

¹⁶ Na tebe otvaraju usta svi neprijatelji tvoji, zvižde, škrguću zubima i govore: "Proždrijesmo je! To je dan za kojim čeznusmo, doživjesmo, vidjesmo!"

¹⁷ Jahve izvrši naum svoj, održa svoju riječ koju naredi u davnim danima: nemilice te razorio. Neprijatelj likuje zbog tebe, tvoj protivnik rog svoj podiže.

¹⁸ U sav glas viči Gospodu, jecaj, Kćeri sionska! Neka k'o potok teku tvoje suze danju i noću. Ne daj počinka sebi, neka se zjenica oka tvoga ne odmori.

¹⁹ Ustani, viči noću za svake promjene straže. K'o vodu izlij srce pred licem Gospodnjim, k njemu podiži ruke i traži milost za svoju nejačad koja od glada obamire po uglovima ulica.

²⁰ Pogledaj, Jahve, i vidi kome si to učinio. Zar žene da jedu porod svoj, djecu što njišu u naručju? Zar moradoše biti poklani u Svetištu Gospodnjem svećenici i proroci?

²¹ U uličnoj prašini leže djeca i starci; moje djevice i moji mladići od mača padoše. Ti ih pomori u dan gnjeva svojega, ti ih pokla nemilice.

²² Ti si, kao na dan svečani, sa svih strana sazvao užase moje. U dan gnjeva Jahvina nitko nije preživio, nitko se nije spasio. One koje sam odnjihala i odgojila neprijatelj moj sve je istrijebio.

¹ Ja sam čovjek što upozna bijedu pod šibom gnjeva njegova.

² Mene je odveo i natjerao da hodam u tmini i bez svjetlosti.

³ I upravo mene bije i udara bez prestanka njegova ruka.

⁴ Iscijedio je moje meso, kožu moju, polomio kosti moje.

⁵ Načinio mi jaram, glavu obrubio tegobama.

⁶ Pustio me da živim u tminama kao mrtvaci vječiti.

⁷ Zazidao me, i ja ne mogu izaći, otežao je moje okove.

⁸ Kada sam vikao i zapomagao, molitvu je moju odbijao.

⁹ Zazidao mi ceste tesanim kamenom, zakrčio je putove moje.

¹⁰ Meni on bijaše medvjed koji vreba, lav u zasjedi.

¹¹ U bespuća me vodio, razdirao, ostavljao me da umirem.

¹² Napinjao je luk svoj i gađao me kao metu za svoje strelice.

¹³ U slabine mi sasuo strelice, sinove svoga tobolca.

¹⁴ Postao sam smiješan svome narodu, rugalica svakidašnja.

¹⁵ Gorčinom me hranio, pelinom me napajao.

¹⁶ Puštao me da zube kršim kamen grizući, zakapao me u pepeo.

¹⁷ Duši je mojoj oduzet mir i više ne znam što je sreća!

¹⁸ Rekoh: Dotrajao je život moj i nada koja mi od Jahve dolazi.

¹⁹ Spomeni se bijede moje i stradanja, pelina i otrova!

²⁰ Bez prestanka na to misli i sahne duša u meni.

²¹ To nosim u srcu i gojim nadu u sebi.

²² Dobrota Jahvina nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo.

²³ Oni se obnavljaju svako jutro: tvoja je vjernost velika!

²⁴ "Jahve je dio moj", veli mi duša, "i zato se u nj pouzdajem."

²⁵ Dobar je Jahve onom koji se u nj pouzdaje, duši koja ga traži.

²⁶ Dobro je u miru čekati spasenje Jahvino!

²⁷ Dobro je čovjeku da nosi jaram za svoje mladosti.

²⁸ Neka sjedi u samoći i šuti, jer mu On to nametnu;

²⁹ neka usne priljubi uz prašinu, možda još ima nade!

³⁰ Neka pruži obraz onome koji ga bije, neka se zasiti porugom.

³¹ Jer Gospod ne odbacuje nikoga zauvijek:

³² jer ako i rastuži, on se smiluje po svojoj velikoj ljubavi.

³³ Jer samo nerado on ponižava i rascvili sinove čovjeka.

³⁴ Kad se gaze nogama svi zemaljski sužnjevi,

³⁵ kad se izvrće pravica čovjeku pred licem Svevišnjeg,

³⁶ kad se krivica nanosi čovjeku u parnici, zar Gospod ne vidi?

³⁷ Tko je rekao nešto i zbilo se? Nije li Gospod to zapovjedio?

³⁸ Ne dolazi li iz usta Svevišnjega i dobro i zlo?

³⁹ Na što se tuže živi ljudi? Svatko na svoj grijeh.

⁴⁰ Ispitajmo, pretražimo pute svoje i vratimo se Jahvi.

⁴¹ Dignimo svoje srce i ruke svoje k Bogu koji je na nebesima.

⁴² Da, mi smo se odmetali, bili nepokorni, a ti, ti nisi praštao!

⁴³ Obastrt gnjevom svojim, gonio si nas, ubijao i nisi štedio.

⁴⁴ Oblakom si se obastro da molitva ne prodre do tebe.

⁴⁵ Načinio si od nas smeće i odmet među narodima.

⁴⁶ Razjapili usta na nas svi neprijatelji naši.

⁴⁷ Užas i jama bila nam sudbina, propast i zator!

⁴⁸ Potoci suza teku iz očiju mojih zbog propasti Kćeri naroda mojega.

⁴⁹ Moje oči liju suze bez prestanka, jer prestanka nema

⁵⁰ dok ne pogleda i ne vidi Jahve s nebesa.

⁵¹ Moje mi oko bol zadaje zbog kćeri svih mojega grada.

⁵² Uporno me k'o pticu progone svi što me mrze, a bez razloga.

⁵³ U jamu baciše moj život i zatrpaše je kamenjem.

⁵⁴ Voda mi dođe preko glave, rekoh sam sebi: "Pogiboh!"

⁵⁵ I tada zazvah ime tvoje, Jahve, iz najdublje jame.

⁵⁶ Ti oču moj glas: "Ne začepljuj uši svoje na vapaje moje."

⁵⁷ Bliz meni bijaše u dan vapaja mog, govoraše: "Ne boj se!"

⁵⁸ Ti si, Gospode, izborio pravdu za dušu moju, ti si život moj izbavio.

⁵⁹ Ti, Jahve, vidje kako me tlače, dosudi mi pravdu.

⁶⁰ Ti vidje svu osvetu njinu, sve podvale protiv mene.

⁶¹ Čuo si, Jahve, podrugivanje njihovo, sve podvale protiv mene.

⁶² Usne protivnika mojih i misli njine protiv mene su cio dan.

⁶³ Kad sjede, kad ustaju, pogledaj samo: ja sam im pjesma-rugalica.

⁶⁴ Vrati im, Jahve, milo za drago, po djelu ruku njihovih.

⁶⁵ Učini da srca im otvrdnu, udari ih prokletstvom svojim.

⁶⁶ Goni ih gnjevno i sve ih istrijebi pod nebesima svojim, Jahve!