Nebeske Tajne #0

By Emanuel Swedenborg

Study this Passage

/ 10837  
  

Naslov originala: Arcana Coelestia, Emanuel Svedenborg

Prevod sa engleskog, Risto Rundo, Beograd 2014

PREDGOVOR

Od svoje šesnaeste godine čvrsto verujem u učenja koja su preko Emanuela Svedenborga data svetu. Njegova misija je bila da uči ljude da slušaju svoj unutrašnji glas radije nego li mišljenja i rasprave. Posle godina usrdnog proučavanja Biblije pitam se da li za moju veru, koja je obratila moju tamu u svetlost, dugujem više Svedenborgu nego što sam to do sada mislila. Odajem duboko priznanje Emanuelu Svedenborgu za bogatije tumačenje Biblije, za dublje razumevanje značenja hrišćanstva i za dragoceno osećanje Božanskog prisustva u svetu. Često pokušavam da se setim osećanja koja su me navela da prihvatim Svedenborgovo tumačenje hrišćanstva radije nego li ono koje mi je nudio moj otac; no, bez uspeha. To je bilo isto ono što je navelo Jozefa Konrada da ide da vidi more. Kao i on, i ja sam takoreći iskočila iz svoga društva i tradicije – a ostalo je ono što sam postala.

Svedenborgova teološka učenja sadržana su u debelim tomovima. Zbir svega, sveopšta teologija, nalazi se u njegovom magnum opusu, Istinskoj hrišćanskoj religiji. No, njegovo središnje učenje je jednostavno. Sastoji se od tri glavne ideje:

- Bog je Božanska ljubav.

- Bog je Božanska mudrost.

- Bog je Moć u primeni.

Ove ideje su kao talasi okeana koji zapljuskuju svaki zaliv i luku uvek novom snagom volje, vere i energije. Svedenborg daje novu stvarnost našim pojmovima o Bogu i zagrobnom životu, pojmovima koje smo primili od vekova nedokazane vere. Ta nova stvarnost je zapanjujuća i uzbudljiva kao anđeoski glasovi koji su najavili Gospodovo rođenje. Svedenborg nam donosi sveže svedočanstvo koje podržava našu nadu da će veo biti skinut sa očiju koje ne vide, da će tvrde uši živnuti i da će neme usne progovoriti. A to je potrebno jer živimo u dobu tužne ravnodušnosti prema svemu što se odnosi na veru i u dobu koje nema strpljenja za napor da se zakoni života objasne duhovnim terminima.

Zaista slepe su jedino oči koje neće da vide istinu – oni ljudi koji zatvaraju oči pred duhovnom vizijom. Samo za njih tama je neopoziva.

Oni koji ispituju tamu s ljubavlju i poverenjem kao bakljom, nalaze da je ona (tama) dobra. Slepi ljudi koji imaju oči (unutrašnje, prim. prev.) znaju da žive u duhovnom svetu koji je neshvatljivo lepši nego li materijalni svet pred kojim za njih stoji veo. Vidici koje oni posmatraju nikada ne blede. Cveće koje gledaju je besmrtno cveće koje raste u Božjem vrtu. Svedenborgova poruka je kao stena koju je Mojsije otvorio, iz koje je potekla slatka životvorna voda, obilje istina za one koji su gladni i žedni na svom hodočasničkom putu kroz doba materijalizma i sebičnosti.

Učenja koja je izložio Svedenborg vode ljude divnim putem u Božji grad svetlosti. Hodam njegovim suncem obasjanim putevima istine, pijem čistu vodu znanja, a oči moga duha su otvorene te upoznajem radost vida koji pobeđuje tamu i kruži nebom. U jedno sam sigurna: ne treba žaliti bilo kakav napor da se donese uteha ograničenim i stradajućim ljudskim bićima u ovom tamnom i prema sebi okrenutom dobu; a Svedenborgova poruka znači mi mnogo!

Ona je obojila, učinila stvarnom i objedinila moju misao o budućem životu; ona je uzvisila moje ideje o ljubavi, istini i korisnom radu; i bila mi je najjači podstrek da prevaziđem svoja ograničenja. Atmosfera koju Svedenborg stvara potpuno me apsorbuje. Svaka njegova i najmanja fraza nešto mi znači. Ima neka izuzetno smirujuća i blagotvorna moć u Svedenborgovim mislima za osobe moga temperamenta. Kada bih samo mogla da odašiljem iz sebe ono duhovno prosvetljenje koje sam primala kada sam svojim prstima čitala Nebo i pakao. . . Od tada svakoga dana „istražujem nauk“ i nalazim da je istinit.

Kada bi ljudi počeli s malo strpljenja da čitaju Svedenborgove knjige, ubrzo bi ih čitali iz čiste radosti. Našli bi toliko toga o Nebu što bi im bilo drago i dovoljno toga što bi im pokazalo da je duša svuda, i dovoljno dokaza da su ljubav i Bog tako povezani da ne možemo znati bilo šta o jednom a da ne znamo nešto o drugom. Njegova knjiga Božanska ljubav i mudrost je izvor života, u čijoj blizini sam uvek srećna. U njoj nalazim odmor od bučnog ludila spoljnog sveta s puno reči a malo značenja i s delima male vrednosti. Umačem prste u ovu veliku reku svetlosti koja je viša od svih zvezda, dublja od tišine u koju sam utonula. Samo je ona velika dok je sve ostalo malo, delimično. Kada bih samo bila u stanju da na druge prenesem polovinu misli i plemenitih osećanja koja su pohranjena u Svedenborgovim spisima, pomogla bih ljudima mnogo više nego što sam to mogla do sada na bilo koji drugi način. Kakva bi to bila radost meni kada bih postala oruđe kojim se Svedenborgova poruka daje svetu, duhovno gluvom i slepom...

Svakome ko je čitao njegova dela otvorenog uma nameće se zaključak da je Svedenborg opisivao svet koji je njemu bio tako stvaran kao što je nama ovaj svet u kome živimo. A činjenica je da je to sistem savršenog reda i da se u njemu svaki deo slaže sa svakim drugim delom. Vidi se da se isti zakoni odnose kako na sastav duhovnih oblasti tako i na tumačenje Biblije i na ljudski um. Ako čitalac veruje u (mogućnost) otkrivenja, naći će u samoj Bibliji uverljive dokaze za Svedenborgova učenja.

Potpunost, homogenost i univerzalna prilagodljivost načela jesu tri karakteristike njegove filozofije. Kao što list raste iz grančice ili kao što telo zavisi od uma, tako je i svaki deo njegovog sistema povezan sa svim drugim delovima. Kroz sve svoje spise Svedenborg naučava da se svaka istinska religija odnosi na život i da je život religije činiti dobro.

Pored toga, on nam kaže da Reč – Zakon života – ima ponoću, svetost i silu u doslovnom smislu, kao i u našim delima. Svaka parabola, svako saglasje u Reči zahtevaju od nas da ih primenimo na život u svemu što je suštinsko za zdravlje, prosvetljenje i oslobođenje čovečanstva. To znači da treba težiti da Duh prevedemo u dela. Ako mislimo da je to nemoguće, kako možemo da se nazivamo učenicima Onoga ko je umro na krstu da bismo mi imali život, i to život u obilju?

Zahvalna sam Svedenborgu za bogatije tumačenje Biblije, za dublje razumevanje značenja hrišćanstva i za dragoceno osećanje Božanskog prisustva u svetu. Teolozi se oduvek trude da sažmu u stalan oblik čovekove trenutne utiske o Bogu oslanjajući se pri tom na uvek izmičuće i promenljive aspekte Njegove Reči. Mnoge protivrečnosti pokazale su se u doslovnom smislu Biblije, a prema tome, i pogrešna shvatanja o Božjoj prirodi i Njegovoj svrsi.

Svedenborgov genije je tumačio sakralni simbolizam Biblije onako kao što je Josif tumačio Faraonove snove u zemlji u kojoj je bio sluga.

Teolozi njegovog vremena zatamnili su svoja razmišljanja s mnogo reči a malo pravog znanja. Dok su oni stajali bespomoćni pred zavesama Svetinje, Svedenborg ih je razmaknuo svojim dubokim pogledom i otkrio Svetinju nad Svetinjama u njenoj punoj slavi. Divne istine o Božanskom čoveštvu bile su izvrnute, razdvojene i iseckane da se više nisu mogle prepoznati, a Gospod se izgubio u mrtvim narečjima. Svedenborg je povezao razbacane i polomljene delove, dao im prirodan oblik i značenje te tako uspostavio „novu zajednicu s Bogom u Hristu“. Svedenborg nije bio onaj koji razara nego onaj koji božanski nadahnuto tumači. Bio je prorok poslat od Boga. Njegova prva i poslednja misao koja se provlači kroz njegove spise jeste da pokaže kako se u Bibliji, kada se pravo čita i tumači, nalazi najistinitiji i najplemenitiji mogući pojam o Bogu.

Većina ljudskih umova je tako sazdana da sadrži jednu tajnu odaju gde se čuvaju teološki pojmovi, a njihovo središte je ideja o Bogu. Ako je ta ideja neistinita i okrutna, sve što sledi logično prima nešto od takve ideje. Jer, ono što je najviše, isto tako je i najdublje, i to je sama suština svakog verovanja i misli i ustanove koja iz toga proističe. Ova suština, kao duša, oblikuje se u sliku same sebe u svemu u šta ulazi; i kako se spušta u planove svakodnevnog života, zarobljava istine u čovekovom umu unoseći okrutnost i zabludu. Verovanja čiji su plod uobražene ekselencije podstiču nabožna osećanja i ceremonije, čija svrha nije dobro čovečanstva i koja postaju zamena za pravedan i koristan život. Takva verovanja zatamnjuju moral i od njega čine oruđe nekog vrhovnog bića kome se ljudi klanjaju s divljenjem, ali koje je u stvarnosti odvratno dobrim i mudrim ljudima.

Lutajuća ideja o jednom nevidljivom Bogu, izjavljuje Svedenborg, nije ničim određena; stoga se ona gubi i nestaje. Ideja o Bogu kao duhu, kad se veruje da je duh eter ili vetar, jeste prazna ideja; ali ideja o Bogu kao Čoveku je prava ideja; jer Bog je Božanska ljubav i Božanska mudrost, sa svim osobinama koje idu uz to, a subjekat svih tih (osobina) je čovek, a ne eter ili vetar.

Vođen svetlošću Božanske Reči, Svedenborg je video Jedinstvo Boga u Osobi i u Suštini, Isusa Hrista kao Boga u čoveštvu koje je na sebe uzeo u svetu, a Svetoga duha kao Beskrajnu moć koja čini dobro i usrećuje (čoveka). Jehova je izveo najveći čin u zemaljskoj istoriji blago i neprimetno kada je izlio svoje svetlo na ljudski um i na prirodu. Naime, nepogrešivi dokaz Božanstva su njegove tihost i nesebičnost.

Kada se Gospod učinio „konačnim“ i postao malo dete, nije bilo slavlja osim svetlosti na brežuljcima, gde su pastiri čuli kako anđeli pevaju, i zvezde na istoku. Nije bilo ni traga svetske veličine ili pompe. Nije bilo čak ni čoveka savršenog oblika i stasa. Samo odojče u jaslama. Izgledalo je kao svako drugo dete. Njegov rast, umni i telesni, bio je običan, i kada sledimo istoriju Njegovog života, nalazimo Ga kao čoveka u društvu drugih ljudi, kako zaslužuje dnevni hleb kao i oni i hoda obalom i putevima po bregovima kao i oni. I pored toga, bio je Emanuel, Bog s nama. Ova istina je središte celog hrišćanskog nauka i ako se ona ne sagleda jasno, Sveto pismo se ne može razumski pojmiti. Samo tako može se s radošću klanjati jednom Bogu.

Kada je radost nadahnuta ovakvim shvatanjem Gospoda, to je onda kao sunce s trostrukom glavom toplote, svetlosti i delovanja. To je kao zadovoljstvo s kojim posmatramo srećnu ravnotežu duše, uma i tela u lepom ljudskom stvoru, ili kao savršen rad semena koje se razvija u cvet i cveta koji daje sočan plod. Kako je ovaj pojam zdrav i lagan i sposoban da se složi s prirodom svih stvari!

A kakvog je to napora koštalo Svedenborga da posadi ovaj pojam tako da bi mogao rasti i doneti cvet! Nove misli o Jednosti Boga koje je Svedenborg ponudio da bi zamenio stari (pojam) jesu neocenjive, jer pomažu da napravimo razliku između stvarnog božanstva i odbojnih privida kojima je čovekov um, vođen strastima, antropomorfnim idejama i pogrešnim čitanjem Reči, zastro Njegov pravi lik. Njegova knjiga Istinska hrišćanska religija pokazuje kako je Svedenborg išao za tim da nehrišćanske pojmove oplemeni. Čujte šta kaže:

Bog je svemoguć jer svu moć ima od Samoga Sebe dok drugi imaju moć od Njega. Njegova moć i Njegova volja su jedno, a zato što On hoće samo ono što je dobro, dakle, On može da čini samo dobro. U duhovnom svetu niko ne može da radi ništa što je protivno Njegovoj volji; to oni (duhovi) dobijaju od Boga, čija su moć i volja jedno. Bog je samo dobro; stoga, kada On čini dobro, On je u Sebi, i ne može da ide izvan Sebe. Iz ovoga je očigledno da Njegova svemoć proističe i deluje unutar sfere u kojoj se prostire dobro, a ono je beskonačno...

U naše vreme preovlađuje mišljenje da je Božja svemoć kao neograničena moć kralja koji može da radi šta god hoće, da proglasi krivoga nevinim, da proglasi bezvernika vernikom, da uzdigne nekog bezvrednog i bez zasluga iznad vrednog i zaslužnog; i još, da može pod bilo kojim izgovorm lišiti svoje podanike njihovih dobara, osuditi ih na smrt i slično. Zbog ove besmislice uvukle su se u crkvu obmane, neistine, podele i njihovi izdanci sve u odnosu na Božansku svemoć, i još im nije kraj, tako da se mogu brojati kao kante vode izvađene iz okeana, ili kao otrovne zmije koje se sunčaju i množe u pustinjama Arabije. Šta treba više nego dve reči, svemoć i vera, da bi se po svetu prosulo onoliko priča i sitničarenja i nagađanja koliko je opažanja u čulima čovekovog tela? A to je stoga što je iz svega toga razum izagnan, pa onda neka se kaže u čemu je čovekova misao savršenija od misli ptice koja leti iznad njegove glave?

Zaista, Svedenborgova učenja kao da nas uzdižu na vrh planine, gde u vazduhu nema mržnje i s koje se može videti da prirodu Božanskog Bića čine ljubav, mudrost i korisno delovanje, i da se Njegov odnos nikada ne manja ni prema kome. Iz svih Svedenborgovih knjiga sija slika Večne ljubavi, koja grli svako ljudsko biće i spasava ga da ne padne dublje u greh.

Religija se određuje kao nauk o našim odnosima prema Bogu i našoj ljudskoj sabraći, kao i o onome što dugujemo sami sebi; dok se hrišćanstvo, ako se ispravno shvati, određuje kao nauk ljubavi. Kada je Gospod boravio na zemlji vidljiv smrtnicima, izjavio je da od dve zapovesti, od kojih je prva ljubav prema Bogu a druga ljubav prema bližnjemu, zavise i zakon i proroci. I pored toga, dve hiljade godina takozvani vernici ponavljaju Bog je ljubav a da pri tom ne opažaju svet istina koje su sadržane u ove dve moćne reči niti su svesni njihove pokretačke snage. Ljubav kao nauk ponovo je zasjala kao središte i život, kao lepota i čuvar svega tek onda kada se Svedenborg oslobodio logičarskog cepidlačenja koji se naziva XVIII vekom. On je protumačio ceo svet ljudskih iskustava kao ljubav – stanja ljubavi – delovanja, sile, i funkcije ljubavi – kao konstruktivne i ohrabrujuće diktate ljubavi. Pored toga, vidovnjak je otkrio da je ljubav isto što i samo Božansko, da se Gospod uliva u duhove anđela i ljudi; da je materijalni svet Božja ljubav svedena na oblike koji služe životu i da Reč Božja, ako se pravo razume, otkriva punoću i divote Njegove ljubavi prema svoj ljudskoj deci. Tako je konačno slabašni zrak, putujući kroz beskonačnost počev od Božanske duše, dotakao gluvi i slepi ljuski um i, gle! Drugi dolazak Gospodov bio je svršen čin.

Svedenborgov um širio se u višu svetlost polako i uz doboku patnju. Teološki sistemi njegovog vremena uglavnom su bile rasprave, duga cepidlačenja nalik pećinama gde se ćovek mogao lako izgubiti da nikada ne nađe izlaza. Svedenborg je morao da nove odrednice definiše značajnim rečima kao što su istina, duša, volja, stanje, vera i da da nova značenja mnogim rečima ne bi li preveo višu duhovnu misao u običan jezik. Za ljubav je morao da nađe novi vokabular, a to je bilo kao da je učio drugi jezik. Iz svoga srca i iz srca Neba napisao je u Istinskoj hrišćanskoj religiji:

Ljubav, koja je u suštini dobro, slična je toploti sunca koje oplođava i deluje na plodnom tlu, na voćke i žitna polja; i tamo gde deluje, kao da stvara Raj, Jehovin vrt i zemlju kanansku; a čar njegove istine je kao svetlost sunca u proleće i kao svetlost koja se uliva u kristalnu posudu s lepim cvećem, iz kojega se, kada se cvetovi otvore, širi miomiris.

Možda nikada niko nije kao on podnosio duševni pritisak gvozdenih rešetki ljudske puti bez utešnog prisustva njemu slične inteligencije, koja bi olakšala taj teret. Dao je život da nešto nauči i da nešto uradi s tom ogromnom riznicom znanja! Prirodno je da mu je bilo drago kada je više svetlosti i više mogućnosti ulazilo u njegove teške dane; no, pitam se, da li se on ikada na zemlji osećao kao kod svoje kuće posle svog prosvetljenja. Samo jedno ovakvo saznanje licem u lice daje stvarnost svemu, jer izvire iz života, a Svedenborgovo živo svedočenja bacaće laganu ali stalnu svetlost na tamnu „pozadinu“ iskustva naše duše, nadahnjujući uvek novom svetlošću naše besmrtne duše.

Svedenborgove knjige su neiscrpan izvor zadovoljstva svima koji žive životom uma. Uranjam ruke u obimne Brajove tomove koji sadrže njegova učenja, pa ih onda vadim pune tajni duhovnoga sveta.

Helen Keler (sa engleskog preveo Risto Rundo)

/ 10837