Die Bibel

 

Postanak 8

Lernen

   

1 A Bog se opomenu Noja i svih zveri i sve stoke što behu s njim u kovčegu; i posla Bog vetar na zemlju da uzbije vodu.

2 I zatvoriše se izvori bezdanu i ustave nebeske, i dažd s neba prestade.

3 I stade voda opadati na zemlji, i jednako opadaše posle sto pedeset dana;

4 Te se ustavi kovčeg sedmog meseca dana sedamnaestog na planini Araratu.

5 I voda opadaše sve većma do desetog meseca; i prvog dana desetog meseca pokazaše se vrhovi od brda.

6 A posle četrdeset dana otvori Noje prozor na kovčegu, koji beše načinio;

7 I ispusti gavrana, koji jednako odletaše i doletaše dokle ne presahnu voda na zemlji.

8 Pa pusti i golubicu da bi video je li opala voda sa zemlje.

9 A golubica ne našavši gde bi stala nogom svojom vrati se k njemu u kovčeg, jer još beše voda po svoj zemlji; i Noje pruživši ruku uhvati je i uze k sebi u kovčeg.

10 I počeka još sedam dana, pa opet ispusti golubicu iz kovčega.

11 I pred veče vrati se k njemu golubica, i gle, u kljunu joj list maslinov, koji beše otkinula; tako pozna Noje da je opala voda sa zemlje.

12 Ali počeka još sedam dana, pa opet ispusti golubicu, a ona mu se više ne vrati.

13 Šest stotina prve godine veka Nojevog prvi dan prvog meseca usahnu voda na zemlji; i Noje otkri krov na kovčegu, i ugleda zemlju suvu.

14 A drugog meseca dvadeset sedmog dana beše sva zemlja suva.

15 Tada reče Bog Noju govoreći:

16 Izađi iz kovčega ti i žena tvoja i sinovi tvoji i žene sinova tvojih s tobom;

17 Sve zveri što su sa tobom od svakog tela, ptice i stoku i šta god gamiže po zemlji, izvedi sa sobom, neka se raziđu po zemlji, i neka se plode i množe na zemlji.

18 I iziđe Noje i sinovi njegovi i žena njegova i žene sinova njegovih s njim.

19 Sve zveri, sve sitne životinje, sve ptice i sve što se miče po zemlji po svojim vrstama iziđoše iz kovčega.

20 I načini Noje žrtvenik Gospodu, i uze od svake čiste stoke i od svih ptica čistih, i prinese na žrtveniku žrtve paljenice.

21 I Gospod omirisa miris ugodni, i reče u srcu svom: Neću više kleti zemlje s ljudi, što je misao srca čovečijeg zla od malena; niti ću više ubijati sve što živi, kao što učinih.

22 Od sada dokle bude zemlje, neće nestajati setve ni žetve, studeni ni vrućine, leta ni zime, dana ni noći.

   

Aus Swedenborgs Werken

 

Arcana Coelestia #855

studieren Sie diesen Abschnitt

  
/ 10837  
  

855. From these things it is now evident what this verse in the internal sense signifies, namely, that the spiritual man is a holy “rest” by virtue of a new intellectual light that is derived from charity. These truths are perceived by angels in a variety so wonderful, and in an order so delightful, that could man but obtain a single such idea, there would be thousands and thousands of things in a manifold series that would enter and affect him, and in fact such things as could not possibly be described. Such is the Word of the Lord in its internal sense throughout, even when it appears in the letter to be crude history, as when it is here said that “the ark rested in the seventh month, on the seventeenth day of the month, upon the mountains of Ararat.”

  
/ 10837  
  

Thanks to the Swedenborg Foundation for the permission to use this translation.