Die Bibel

 

Postanak 30

Lernen

   

1 A Rahilja videvši gde ne rađa dece Jakovu, pozavide sestri svojoj; i reče Jakovu: Daj mi dece, ili ću umreti.

2 A Jakov se rasrdi na Rahilju, i reče: Zar sam ja a ne Bog koji ti ne da poroda?

3 A ona reče: Eto robinje moje Vale, lezi s njom, neka rodi na mojim kolenima, pa ću i ja imati dece od nje.

4 I dade mu Valu robinju svoju za ženu, i Jakov leže s njom.

5 I zatrudne Vala, i rodi Jakovu sina.

6 A Rahilja reče: Gospod mi je sudio i čuo glas moj, te mi dade sina. Zato mu nadede ime Dan.

7 I Vala robinja Rahiljina zatrudne opet, i rodi drugog sina Jakovu;

8 A Rahilja reče: Borah se žestoko sa sestrom svojom, ali odoleh. I nadede mu ime Neftalim.

9 A Lija videvši gde presta rađati uze Zelfu robinju svoju i dade je Jakovu za ženu.

10 I rodi Zelfa robinja Lijina Jakovu sina;

11 I Lija reče: Dođe četa. I nadede mu ime Gad.

12 Opet rodi Zelfa robinja Lijina drugog sina Jakovu;

13 I reče Lija: Blago meni, jer će me blaženom zvati žene. Zato mu nadede ime Asir.

14 A Ruvim iziđe u vreme žetve pšenične i nađe mandragoru u polju, i donese je Liji materi svojoj. A Rahilja reče Liji: Daj mi mandragoru sina svog.

15 A ona joj reče: Malo li ti je što si mi uzela muža? Hoćeš da mi uzmeš i mandragoru sina mog? A Rahilja joj reče: Neka noćas spava s tobom za mandragoru sina tvog.

16 I uveče kad se Jakov vraćaše iz polja, iziđe mu Lija na susret i reče: Spavaćeš kod mene, jer te kupih za mandragoru sina svog. I spava kod nje onu noć.

17 A Bog usliši Liju, te ona zatrudne, i rodi Jakovu petog sina.

18 I reče Lija: Gospod mi dade platu moju što dadoh robinju svoju mužu svom. I nadede mu ime Isahar.

19 I zatrudne Lija opet, i rodi Jakovu šestog sina;

20 I reče Lija: Dariva me Gospod darom dobrim; da ako se sada većpriljubi k meni muž moj, jer mu rodih šest sinova. Zato mu nadede ime Zavulon.

21 Najposle rodi kćer, i nadede joj ima Dina.

22 Ali se Gospod opomenu Rahilje; i uslišivši je otvori joj matericu.

23 I zatrudne, i rodi sina, i reče: Uze Bog sramotu moju.

24 I nadede mu ime Josif, govoreći: Neka mi doda Gospod još jednog sina.

25 A kad Rahilja rodi Josifa, reče Jakov Lavanu: Pusti me da idem u svoje mesto i u svoju zemlju.

26 Daj mi žene moje, za koje sam ti služio, i decu moju, da idem, jer znaš kako sam ti služio.

27 A Lavan mu reče: Nemoj, ako sam našao milost pred tobom; vidim da me je blagoslovio Gospod tebe radi.

28 I još reče: Išti koliko hoćeš plate, i ja ću ti dati.

29 A Jakov mu odgovori: Ti znaš kako sam ti služio i kakva ti je stoka postala kod mene.

30 Jer je malo bilo što si imao dokle ja ne dođoh; ali se umnoži veoma, jer te Gospod blagoslovi kad ja dođoh. Pa kad ću i ja tako sebi kuću kućiti?

31 I reče mu Lavan: Šta hoćeš da ti dam? A Jakov odgovori: Ne treba ništa da mi daš; nego ću ti opet pasti stoku i čuvati, ako ćeš mi učiti ovo:

32 Da zađem danas po svoj stoci tvojoj, i odlučim sve što je šareno i s belegom, i sve što je crno između ovaca, i šta je s belegom i šareno između koza, pa šta posle bude tako, ono da mi je plata.

33 Tako će mi se posle posvedočiti pravda moja pred tobom kad dođeš da vidiš zaslugu moju: Šta god ne bude šareno ni s belegom ni crno između ovaca i koza u mene, biće kradeno.

34 A Lavan reče: Eto, neka bude kako si kazao.

35 I odluči Lavan isti dan jarce s belegom i šarene i sve koze s belegom i šarene, i sve na čem beše šta belo, i sve crno između ovaca, i predade sinovima svojim.

36 I ostavi daljine tri dana hoda između sebe i Jakova. I Jakov pasaše ostalu stoku Lavanovu.

37 I uze Jakov zelenih prutova topolovih i leskovih i kestenovih, i naguli ih do beline koja beše na prutovima.

38 I metaše naguljene prutove pred stoku u žlebove i korita kad dolažaše stoka da pije, da bi se upaljivala kad dođe da pije.

39 I upaljivaše se stoka gledajući u prutove, i šta se mlađaše beše s belegom, prutasto i šareno.

40 I Jakov odlučivaše mlad, i obraćaše stado Lavanovo da gleda u šarene i u sve crne; a svoje stado odvajaše i ne obraćaše ga prema stadu Lavanovom.

41 I kad se god upaljivaše stoka rana, metaše Jakov prutove u korita pred oči stoci da bi se upaljivala gledajući u prutove;

42 A kad se upaljivaše pozna stoka, ne metaše; tako pozne bivahu Lavanove a rane Jakovljeve.

43 I tako se taj čovek obogati vrlo, te imaše mnogo stoke i sluga i sluškinja i kamila i magaraca.

   

Aus Swedenborgs Werken

 

Arcana Coelestia #3915

studieren Sie diesen Abschnitt

  
/ 10837  
  

3915. 'And let her bear [a child] upon my knees' means acknowledgement by the affection for interior truth, in which affection the joining begins. This is clear from the meaning of 'bearing' as acknowledging in action as well as in faith, dealt with above in 3905, and from the meaning of 'the knees' or the thighs as things which belong to conjugial love, dealt with in 3021, and so to things to do with the joining of the truth of faith to the good of love, since this joining of truth and good is the fundamental marriage in the Lord's kingdom. Thus 'bearing upon my knees' means an acknowledgement of interior truth represented by 'Rachel'. The custom among the ancients of acknowledging as legitimate sons and daughters those who, with the consent of the wife, were borne by servant-girls, and who were born upon their [wives'] knees so that they would be acknowledged as such, was a custom that derived from the Ancient Church whose worship consisted in religious practices which were representatives and meaningful signs of celestial and spiritual things. Since 'bearing' meant the acknowledgement of truth, and 'knees' conjugial love, and so the joining of good and truth from affection, such a practice was followed in that Church when a wife was childless, to prevent her representing the dead who do not rise again to life, in accordance with what was stated just above in 3908.

[2] These words mean in the internal sense a second degree of affirmation or acknowledgement resulting from affection, for affection has to be present in acknowledgement or affirmation if the joining together is to be effected. Indeed all conjunction is effected by means of affection, for without affection truths do not have any life. For example, knowing the truths that the neighbour ought to be loved, and that charity consists in that love, and spiritual life in charity, is no more than knowledge if affection is not present, that is, if there is no desire in the heart for any of this. Without affection these truths have no life, and no matter how well a person knows them he still does not love the neighbour but himself more than the neighbour, and is leading a natural life, not a spiritual one. In his case natural affection has dominion over spiritual affection, and as long as natural affection predominates a person is called 'dead', for the life he has in him is the reverse of heavenly life - heavenly life being true life.

  
/ 10837  
  

Thanks to the Swedenborg Society for the permission to use this translation.