Bible

 

Zaharija 1

Studie

1 Osmog meseca druge godine Darijeve, dođe reč Gospodnja proroku Zahariji, sinu Varahije sina Idovog govoreći:

2 Gospod se vrlo razgnevi na oce vaše.

3 Zato im reci: Ovako veli Gospod nad vojskama: Vratite se k meni, govori Gospod nad vojskama, i ja ću se vratiti k vama, veli Gospod nad vojskama.

4 Ne budite kao oci vaši, kojima vikahu pređašnji proroci govoreći: Ovako veli Gospod nad vojskama: Vratite se sa zlih puteva svojih i od zlih dela svojih; ali ne poslušaše niti paziše na me, govori Gospod.

5 Oci vaši gde su? I ti proroci žive li doveka?

6 Ali reči moje i uredbe moje koje zapovedah slugama svojim prorocima ne stigoše li oce vaše? Te se oni obratiše i rekoše: Kako Gospod nad vojskama beše namislio učiniti nam prema putevima našim i po delima našim, tako nam učini.

7 Dvadeset četvrtog dana jedanaestog meseca, a to je mesec Savat, druge godine Darijeve, dođe reč Gospodnja proroku Zahariji sinu Varahije sina Idovog govoreći:

8 Videh noću, a to čovek jahaše na konju riđem, i stajaše među mirtama koje behu u dolu, a za njim behu konji riđi, šareni i beli.

9 I rekoh: Šta je ovo, gospodaru moj? A anđeo koji govoraše sa mnom reče mi: Ja ću ti pokazati šta je ovo.

10 Tada čovek koji stajaše među mirtama progovori i reče: Ovo su koje posla Gospod da obilaze zemlju.

11 I oni progovoriše anđelu Gospodnjem koji stajaše među mirtama, i rekoše: Mi obiđosmo zemlju, i gle, sva zemlja počiva i mirna je.

12 Tada anđeo Gospodnji odgovori i reče: Gospode nad vojskama, kad ćeš se većsmilovati Jerusalimu i gradovima Judinim, na koje se gneviš većsedamdeset godina?

13 A Gospod odgovori anđelu koji govoraše sa mnom, dobrim rečima, milim rečima.

14 I reče mi anđeo koji govoraše sa mnom: Viči i reci: Ovako veli Gospod nad vojskama: Revnujem za Jerusalim i za Sion veoma.

15 I gnevim se silno na narode bezbrižne, jer se malo razgnevih, a oni pomogoše na zlo.

16 Zato ovako veli Gospod: Obratih se k Jerusalimu milošću, dom će se moj opet sazidati u njemu, govori Gospod nad vojskama, i uže će se zategnuti preko Jerusalima.

17 Još viči i reci: Ovako veli Gospod nad vojskama: Opet će gradovi moji obilovati dobrom, i Gospod će opet utešiti Sion i opet će izabrati Jerusalim.

18 Tada podigoh oči svoje i videh, i gle, četiri roga.

19 I rekoh anđelu koji govoraše sa mnom: Šta je to? A on mi reče: To su rogovi koji razmetnuše Judu, Izrailja i Jerusalim.

20 Potom pokaza mi Gospod četiri kovača.

21 I rekoh: Šta su ti došli da rade? A on odgovori i reče: Ono su rogovi koji razmetnuše Judu da niko ne podiže glave; a ovi dođoše da ih uplaše, da odbiju rogove narodima, koji podigoše rog na zemlju Judinu da je razmetnu.

Ze Swedenborgových děl

 

Apocalypse Revealed # 216

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 962  
  

216. "'Be zealous, therefore, and repent.'" This symbolically means, in order for this goal to come about from an affection for truth and an aversion to falsity.

The text here says, "Be zealous," because it said in verse 15 above, "Would that you were cold or hot," and the meaning here is for the angel to be hot; for zeal is a spiritual heat, and spiritual heat is an affection of love, here the affection of a love of truth. Moreover, someone who acts from an affection of the love of truth acts also from an aversion to falsity. Consequently this is the symbolic meaning of the command to repent.

In the Word, when zeal or jealousness is applied to the Lord, it symbolizes both love and anger - love in John 2:17, Psalms 69:9, Isaiah 37:32; 63:15, Ezekiel 39:25, Zechariah 1:14; 8:2, anger in Deuteronomy 32:16, 21, Psalms 79:5-6, Ezekiel 8:3, 5; 16:42; 23:25, Zephaniah 1:18; 3:8.

In the Lord's case, however, zeal or jealousness is not anger. It only seems as though it were in outward appearances. Inwardly it is love. It seems in outward appearances as though it were anger because the Lord appears to be angry when He admonishes a person, especially when the person is being punished by his evil, which love permits in order that his evil may be removed. The case is entirely like that of a parent. If he loves his children, he allows them to be chastised in order to remove their evils.

It is apparent from this why Jehovah declares Himself to be a jealous God (Deuteronomy 4:24; 5:9-10; 6:14-15).

  
/ 962  
  

Many thanks to the General Church of the New Jerusalem, and to Rev. N.B. Rogers, translator, for the permission to use this translation.