Bible

 

Jeremijine tužbalice 2

Studie

   

1 Kako obastre Gospod oblakom u gnevu svom kćer sionsku! Svrže s neba na zemlju slavu Izrailjevu, i ne opomenu se podnožja nogu svojih u dan gneva svog!

2 Gospod potre nemilice sve stanove Jakovljeve, razvali u gnevu svom gradove kćeri Judine, i na zemlju obori, oskvrni carstvo i knezove njegove.

3 Odbi u žestokom gnevu sav rog Izrailju, obrati natrag desnicu svoju od neprijatelja, i raspali se na Jakova kao oganj plameni, koji proždire sve oko sebe.

4 Nateže luk svoj kao neprijatelj, podiže desnicu svoju kao protivnik, i pobi sve što beše drago očima; na šator kćeri sionske prosu kao oganj gnev svoj.

5 Gospod posta kao neprijatelj; potre Izrailja, potre sve dvore njegove, raskopa sve gradove njegove, i umnoži kćeri Judinoj žalost i jad.

6 Razvali mu ogradu kao vrtu; potre mesto sastancima njegovim; Gospod vrže u zaborav na Sionu praznike i subotu, i u žestini gneva svog odbaci cara i sveštenika.

7 Odbaci Gospod oltar svoj, omrze na svetinju svoju, predade u ruke neprijateljima zidove dvora sionskih; stade ih vika u domu Gospodnjem kao na praznik.

8 Gospod naumi da raskopa zid kćeri sionske, rasteže uže, i ne odvrati ruke svoje da ne zatre, i ojadi opkop i zid, iznemogoše skupa.

9 Utonuše u zemlju vrata njena, polomi i potre prevornice njene; car njen i knezovi njeni među narodima su; zakona nema, i proroci njeni ne dobijaju utvare od Gospoda.

10 Starešine kćeri sionske sede na zemlji i ćute, posule su prahom glavu i pripasale kostret; oborile su k zemlji glave svoje devojke jerusalimske.

11 Iščileše mi oči od suza, utroba se moja uskolebala, prosipa se na zemlju jetra moja od pogibli kćeri naroda mog, jer deca i koja sisaju obamiru na ulicama gradskim.

12 Govore materama svojim: Gde je žito i vino? Obamiru kao ranjenici na ulicama gradskim, i ispuštaju dušu svoju u naručju matera svojih.

13 Koga ću ti uzeti za svedoka? S čim ću te izjednačiti, kćeri jerusalimska? Kakvu ću ti priliku naći, da te utešim, devojko, kćeri sionska? Jer je nesreća tvoja velika kao more, ko će te isceliti?

14 Proroci tvoji prorokovaše ti laž i bezumlje, i ne otkrivaše bezakonja tvog da bi odvratili ropstvo tvoje; nego ti kazivaše utvare lažne i koje će te prognati.

15 Pljeskaju rukama nad tobom svi koji prolaze, zvižde i mašu glavom za kćerju jerusalimskom: To li je grad, za koji govorahu da je prava lepota, radost svoj zemlji?

16 Razvaljuju usta na te svi neprijatelji tvoji, zvižde i škrguću zubima govoreći: Proždresmo; ovo je doista dan koji čekasmo; dočekasmo, videsmo.

17 Učini Gospod šta naumi, ispuni reč svoju, koju kaza odavna; razori nemilice i razveseli tobom neprijatelja, podiže rog protivnicima tvojim.

18 Viče srce njihovo ka Gospodu: Zide kćeri sionske, prolivaj potokom suze dan i noć, ne daj sebi mira, i zenica oka tvog da ne staje.

19 Ustani, viči obnoć, u početku straže, prolivaj srce svoje kao vodu pred Gospodom, podiži k Njemu ruke svoje za dušu dece svoje koja obamiru od gladi na uglovima svojih ulica.

20 Pogledaj, Gospode, i vidi, kome si ovako učinio. Eda li žene jedu porod svoj, decu koju nose u naručju? Eda li se ubija u svetinji Gospodnjoj sveštenik i prorok?

21 Leže na zemlji po ulicama deca i starci, devojke moje i mladići moji padoše od mača, pobio si ih u dan gneva svog i poklao ne žaleći.

22 Sazvao si kao na praznik strahote moje od svuda, i u dan gneva Gospodnjeg niko ne uteče niti osta. Koje na ruku nosih i othranih, njih mi neprijatelj moj pobi.

   

Ze Swedenborgových děl

 

Nebeske Tajne # 4779

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

4779. I veza kostrijet oko sebe (oko bedara, slabina, pojasa). Da ovo označava žalost zbog uništenog dobra, vidi se iz značenja vezati kostrijet oko sebe, što predstavlja žaljenje za uništenim dobrom. Jer pojas (slabine) označava bračnu ljubav, a otuda i nebesku i duhovnu ljubav (br. 3021), 3294, 4277, 4280, 4575), i po korespondenciji; jer ljudsko telo korespondira Velikom Čoveku, kao što je pokazano na kraju prethodnih poglavlja – tako da pojas (bedara) korespondira onima u Velikom Čoveku ili nebu, koji su u pravoj bračnoj ljubavi; a pošto je bračna ljubav osnova svih ljubavi, stoga se pojasem označava u opšem sva nebeska i duhovna ljubav. Od toga je potekao obred oblačenja kostrteti (pojas od kamilje dlake?) oko pojasa (bedara) kada se žali za nekim izgubljenim dobrom, jer svako dobro pripada ljubavi.

2. Da su se oblačili u kostret u znak žalosti, može se videti u istorijskim i prorčkim delovima Reči, kao kod Amosa: I pretvoriće praznike vaše u žalost i sve pjesme vaše u plač, i metnuću kostrijet oko svih bedara, i učiniću da svaka glava oćelavi i da bude žalost kao za jedincem, i kraj će joj biti kao gorak dan Amos 8:10. Staviti kostrijet oko pojasa (bedara) označava žaljenje zbog zatrtog dobra; oko pojasa, bedara označava sva dobra ljubavi.

Kod Jone: Ninivljani povjerovaše Boga, i oglasiše post, i obukoše se u kostrijet od najvećega do najmanjega. Jer kad dođe ta riječ do cara Ninivskoga, on usta sa svojega prijestola, i skide sa sebe svoje odijelo, i obuče se u kostrijet, i sjede u pepeo. I proglasi se i kaza se po Ninivi po zapovijesti carevoj i knezova njegovijeh govoreći: ljudi i stoka, goveda i ovce, da ne okuse ništa, ni da pasu ni da piju vode. Nego i ljudi i stoka da se pokriju kostrijeću, i da prozivaju Boga jako, i da se vrati svaki sa svoga zloga puta i od nepravde koja mu je u ruci. (Jona 3:5. 8). Ovo je doista znak koji predstavlja žaljenje zbog zla zbog kojega je Niniva trebala da nestane; to znači, žaljenje zbog uništeg dobra.

3. Kod Jezikilja: I povikaće za tobom iza glasa i zaridati gorko, i posuće prahom glave svoje i po pepelu će se valjati. I za tobom će se načiniti ćelavi, i pripasaće kostrijet, i plakaće za tobom gorko iz srca, i gorko ć idati. (Jezekilj 27:30? 27:31). Ovo se kaže o Tiru, gde pojedinosti predstavljaju žaljenje za obmanama i zlima, to jest, za zatrtim istinama i dobrima. Plakaće i gorko ridati označava plač zbog obmana odnosno zatrte istine (br. 2240); Posuće prahom glave svoje označava biti proklet zbog zla (br. 278); valjati se po pepelu označava biti proklet zbog obmana; načiniti se ćelavim označava žaljenje zbog toga što prirodni čovek nema istine (br. 3301); opasati se kostrijetom označava žaljenje jer nema dobra. Slično kod Jeremije: Kćeri naroda mojega, pripaši kostrijet i valjaj se u pepelu, žali kao za sinom jedincem i ridaj gorko, jer će brzo doći na te zatirač. (Jeremija 6:26).

Opet: Starješine kćeri Sionske sjede na zemlji i muče, posule su prahom glavu i pripasale kostrijet, i oborile su k zemlji glave svoje djevojke Jerusalimske. (Plač 2:10) Ovde ima sličnih reprezentativa u skladu s vrstama dobra i istine koji su bili zatrti, kao gore; 4. Kod Isaije: Otide u dom u Dibon, na visine, da plače: Moab će ridati za Nebonom i za Medabom, sve će mu glave biti ćelave, svaka brada oskubena. Po ulicama će njegovijem pripasivati kostrijet, na krovovima njegovijem i na ulicama njegovijem sve će ridati lijući suze. (Izaija 15:2, 3). Moab označava one koji preljubočine dobra (br. 2468). Žalost zbog preljubočinjenja koje je označeno Moabom, opisuje se takvim stvarima koje korespondiraju zlu ove vrste; pa se stoga iste reči pojavljuju kod Jeremije: Jer će sve glave biti ćelave i sve brade obrijane, i sve ruke izrezane, i oko bedara kostrijet. Na svijem krovovima Moabovijem i po ulicama njegovijem biće samo plač, jer ću razbiti Moaba kao sud na kom nema miline, govori Jehova. (Jeremija 48:37, 38).

5. A kad ču car Ezekija, razdrije haljne svoje, i veza oko sebe kostrijet, pa otide u dom Jehovin (Isaija 37:1; 2 o Carevima 19:1). Ovo je bilo stoga što je govorio protivu Jehove, cara, i Jerusalima, zbog čega je bila žalost; da je to bilo protivu istine, označeno je razdiranjem haljine (br. 4763); a da je bilo protivu dobra, označeno je oblačenjem kostrijeti. Jer gde se u Reči govori o istini, govori se i o dobru, zbog nebeskoga braka, koji postoji između dobra i istine u svakoj pojedinosti; kao i kod Davida: Ti si promijenio plač moj na radost, skide s mene vreću, i opasa me veseljem (Psalam 30:11). Radost (igra) ovde označava istine; veselje se kaže za dobra, kao i u drugim odlomcima u Reči; stoga skinuti vreću označava prekinuti žaljenje za uništenim dobrom.

6. U drugoj knjizi Samuilovoj: Reče David Joabu i narodu koji bješe s njim: Razdrite haljine svoje i obucite se u kostrijet zbog žalosti za Abnerom 2. Samuelova 3:31.

Ovo je bilo stoga zlo jez zlo delo bilo počinjeno protivu onoga što je istinito i dobro, pa je stoga David naložio da razderu svoje haljine i da se obuku u kostrijet. A kad Ahab ču riječi te, razdrije haljine svoje, i priveza kostrtijet oko tijela svojega, i pošćaše, i spavaše u kostrijeti, i hodijaše polagano (1 o Carevima 21:7).

7. . Da se vreća od kostreti kaže za uništeno dobro, vidi se i iz Otkrovenja: Kad otvori šesti pečat, gle, velika trešnja, i sunce postade crno kao kostrijet, a mjesec posta kao krv Otkrivenju 6:12. Trešnja (zemljotres) označava promenu stanja crkve u pogledu dobra i istine (br. 3355); sunce označava dobro ljubavi (br. 1529, 1530, 2441, 2495, 4060, 4300, 4696), pa se stoga vreća od kostreti povezuje s uništenjem ovih; mjesec označava istinu vere (1529, 1530, 2126, 2120, 2495, 4060), što se odnosi na krv, jer krv je krivotvorena istina i profanisana (br. 4735).

8. Pošto biti obučen u kostret i valjati se po pepelu označava žalost zbog zala i obmana, stoga to predstavlja i poniznost i pokajanje; jer glavna stvar poniznosti je priznati po sebi čovek je samo zlo i obmana. Isto važi i za pokajanje, koje se izvodi samo poniznošću, i to preko ispovesti srca, da je čovek takav po prirodi. Da je oblačenje kostreti bio znak poniznosti, može se videti u 1 Knjizi o Carevma 21:27-29; a znak pokajanja, kod Mateje 11:2; Luke 10:13; ali da su to samo bili reprezentativi, samo opšte stvari koje pripadaju telu, a ne neka unutrašnja stvar koja ide od srca, jasno je iz Isaije: Taki li je post koji izabrah da čovjek muči dušu svoju jedan dan? da stavija glavu svoju kao sita i da stere poda se kostrijet i pepeo? To li ćeš zvati post i dan ugodan Jehovi? A nije li ovo post što izabrah da razvežeš sveze bezbožnosti, da razdriješš remene od bremena, da otpustiš potlačene, i da izlomite svaki jaram? Nije li da prelamaš hljeb svoj gladnome, i siromahe prognane da uvedeš u kuću? kad vidiš gola da ga odjeneš, i da se ne kriješ od svojega tijela? (Isaija 58:5-7.

  
/ 10837