Bible

 

Sudije 2

Studie

   

1 I dođe anđeo Gospodnji od Galgala u Vokim i reče: Izveo sam vas iz Misira i doveo vas u zemlju za koju sam se zakleo ocima vašim; i rekoh: Neću pokvariti zavet svoj s vama doveka.

2 A vi ne hvatajte veru sa stanovnicima te zemlje, oltare njihove raskopajte. Ali ne poslušaste glas moj. Šta ste to učinili?

3 Zato i ja rekoh: Neću ih odagnati ispred vas, nego će vam biti kao trnje, i bogovi njihovi biće vam zamka.

4 A kad izgovori anđeo Gospodnji ove reči svim sinovima Izrailjevim, narod podiže glas svoj i plaka.

5 Zato prozvaše ono mesto Vokim; i onde prinesoše žrtve Gospodu.

6 A Isus raspusti narod, i raziđoše se sinovi Izrailjevi svaki na svoje nasledstvo, da naslede zemlju.

7 I služi narod Gospodu svega veka Isusovog i svega veka starešina koji živeše dugo iza Isusa koje behu videle sva velika dela Gospodnja što učini Izrailju.

8 Ali umre Isus sin Navin sluga Gospodnji, kad mu beše sto i deset godina.

9 I pogreboše ga u međama nasledstva njegovog u Tamnat-Aresu u gori Jefremovoj sa severa gori Gasu.

10 I sav onaj naraštaj pribra se k ocima svojim, i nasta drugi naraštaj iza njih, koji ne poznavaše Gospoda ni dela koja je učinio Izrailju.

11 I sinovi Izrailjevi, činiše što je zlo pred Gospodom, i služiše Valima.

12 I ostaviše Gospoda Boga otaca svojih, koji ih je izveo iz zemlje misirske, i pođoše za drugim bogovima između bogova onih naroda koji behu oko njih, i klanjaše im se, i razgneviše Gospoda.

13 I ostaviše Gospoda, i služiše Valu i Astarotama.

14 I razgnevi se Gospod na Izrailja, i dade ih u ruke ljudima koji ih plenjahu, i prodade ih u ruke neprijateljima njihovim unaokolo, i ne mogaše se više držati pred neprijateljima svojim.

15 Kud god polažahu, ruka Gospodnja beše protiv njih na zlo, kao što beše rekao Gospod i kao što im se beše zakleo Gospod; i behu u velikoj nevolji.

16 Tada im Gospod podizaše sudije, koji ih izbavljahu iz ruku onih što ih plenjahu.

17 Ali ni sudija svojih ne slušaše, nego činiše preljubu za drugim bogovima, i klanjaše im se; brzo zađoše s puta kojim idoše oci njihovi slušajući zapovesti Gospodnje; oni ne činiše tako.

18 I kad im Gospod podizaše sudije, beše Gospod sa svakim sudijom, i izbavljaše ih iz ruku neprijatelja njihovih svega veka sudijinog; jer se sažali Gospod radi njihovog uzdisanja na one koji im krivo činjahu i koji ih cveljahu.

19 A kad sudija umre, oni se vraćahu opet i bivahu gori od otaca svojih idući za bogovima drugim i služeći im i klanjajući im se; ne ostavljahu se dela svojih niti puteva svojih opakih.

20 Zato se raspali gnev Gospodnji na Izrailja, i reče: Kad je taj narod prestupio moj zavet koji sam zapovedi ocima njihovim, i ne poslušaše glas moj,

21 Ni ja neću više nijednoga goniti ispred njih između naroda koje ostavi Isus kad umre,

22 Da njima kušam Izrailja hoće li se držati puta Gospodnjeg hodeći po njemu, kao što su se držali oci njihovi, ili neće.

23 I Gospod ostavi te narode i ne izagna ih odmah ne predavši ih u ruke Isusu.

   

Ze Swedenborgových děl

 

Nebeske Tajne # 921

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

921. I načini Noje žrtvenik (oltar) Jehovi. Da to predstavlja Gospoda, jasno je iz onoga što je već rečeno. Svi obredi Drevne crkve predstavljali su Gospoda, isto kao i obredi Jevrejske crkve. Ali glavni reprezentativ u kasnija vremena bio je oltar, kao i žrtve paljenice, što su bile čiste životinje i čiste ptice, koje su bile predstave već prema svom značenju; čiste životinje su predstavljale dobro ljubavi k bližnjemu, a čiste ptice istine vere. Kada su ljudi Drevne crkve prinosili (žrtve), to je značilo da prinose dobra i istine kao darove Gospodu. Od svega što mu se ponudi, Gospod prima samo takve darove. Ali potomstvo, kako kod Neznabožaca tako i kod Jevreja, izokrenulo je ove stvari, ne znajući da one imaju ovakva značenja, tako da je njihovo bogoštovanje bilo samo spoljno. Da je glavni reprezentativ Gospoda bio oltar, jasno je iz toga što su čak i neznabošci imali oltare pre drugih obreda, pre nego li je načinjen kovčeg i pre nego li je bio sagrađen hram. To se vidi po tome što je Avram, kada je stigao na brdo istočno od Vetilja, podigao oltar i prizvao ime Jehovino (Knjiga Postanja 12:8); i kasnije, kad mu je bilo naloženo da prinese Isaka kao žrtvu paljenicu na oltaru Postanje 22:2, 9). Isto tako, Jakov je podigao oltar u Lucu ili Vetilju Postanje 35:6, 7); i Mojsije je podigao oltar na brdu Sinaju i prineo žrtvu (Knjiga izlaska 24:4-6). Sve je to bilo pre nego što su ustanovljene žrtve kod Jevreja, pre nego su kod Jevreja bile prinošene žrtve i pre nego li je napravljen kovčeg nad kojim se obavljalo bogosluženje kasnije u pustinji. Da su i kod neznabožaca postojali oltari, jasno je po Valamu, koji je rekao Valaku kako treba da sagradi sedam oltara i da prigotovi sedam junica i sedam ovnova (Knjiga brojeva 23:1-7, 14-18, 29, 30); kao i iz toga što je bilo zapoveđeno da se obore oltari Naroda (Ponovljeni zakoni 7:5; Knjiga sudija, II). Dakle, Božanska služba na oltarima i uz žrtve nije bila nešto novo, ustanovljeno kod Jevreja. Oltari su podizani pre nego li je čovek i pomislio o klanju volova i ovaca na njima, jer su bili podizani u spomen na nešto. Da su oltari predstavljali Gospoda i da se bogoštovanje obavljalo uz žrtve paljenice, jasno je i kod proroka, kao kod Mojsija kad je rekao Leviju, kome je pripala sveštenička služba:

Oni uče uredbama tvojim Jakova i zakonu tvojem Izrailja; i meću kad pod nozdrve tvoje i žrtvu što se nažiže na oltar tvoj (Ponovljeni zakoni 32:10)

Ovo znači sve bogoštovanje: jer učiti Jakova uredbama i Izrailja zakonu znači unutrašnje bogoštovanje; a metati kad pod nozdrve Tvoje i žrtve paljenice na Tvoj oltar označava saobrazno spoljašnje bogoštovanje.

Kod Isaije:

U to će vrijeme čovjek pogledati na tvorca svojega, i oči njegove gledaće na sveca Izrailjeva. A ne će gledati na oltare, djelo ruku svojih, niti će gledati na ono što su načinili prsti njegovi, ni na lugove ni na likove sunčane. (Izaija 17:7, 8)

Ovde ne će gledati na oltare jasno označava reprezentativno bogoštovanje koje će biti ukinuto. Ponovo:

U to će vrijeme biti oltar Gospodov po sred zemlje Egipatske, i spomenik Gospodov na međi njezinoj. (Izaija 19:19).

I ovde je jasno da oltar služi za spoljašnje bogoštovanje.

Kod Jeremije:

Odbaci Gospod oltar svoj, omrze na svetinju svoju, predade u ruke neprijateljima zidove dvora Sionskih; stade ih vika u domu Gospodovu kao na praznik. (Plač Jeremijin 2:7)

Oltar predstavlja reprezentativno bogoštovanje koje je postalo idolopokloničko.

Kod Ozije:

Što umnoži Efraim oltare da griješi, biće mu oltari na grijeh. (Osija 8:11).

Ovde se oltari odnose na reprezentativno bogoštovanje odvojeno od unutrašnjeg, a to je idolopoklonstvo. Ponovo:

I oboriće se visine Avenske, grijeh Izrailjev; trnje će i čkalj rasti po oltarima njihovijem, i govoriće gorama: Pokrijte nas, i humovima: Padnite na nas. (Osija 10:8).

Ovde oltari znače idolopokloničko bogoštovanje.

Kod Amosa:

Kad pohodim Izrailja za grijehe njegove, tada ću pohoditi i oltare Vetiljske, i odbiće se rogovi oltaru i pašće na zemlju. (Amos 3:14).

I ovde oltari predstavljaju reprezentativno bogoštovanje koje postaje idolopokloničko.

Kod Davida:

Pošlji istinu svoju i vidjelo svoje, neka me vode, i izvedu na goru tvoju i u dvorove tvoje. Onda ću pristupiti žrtveniku Božjem, k Bogu radosti i veselja svojega, i uz gusle slaviću te, Bože, Bože moj! (Psalam 43:3, 4)

Ovde oltar jasno predstavlja Gospoda. Tako je podizanje oltara u Drevnoj i u Jevrejskoj crkvi predstavljalo Gospoda. Pošto se bogoštovanje izvodilo uglavnom žrtvama paljenicama i žrtvama, a one predstavljaju reprezentativno bogoštovanje, to je očito da sam oltar označava to reprezentativno bogoštovanje.

  
/ 10837