Bible

 

Isus Navin 8

Studie

   

1 Iza toga reče Gospod Isusu: Ne boj se i ne plaši se; uzmi sa sobom sav narod što je za boj, pa ustani i idi na Gaj; evo predadoh ti u ruke cara gajskog i narod njegov i grad njegov i zemlju njegovu.

2 I učini s Gajem i carem njegovim kako si učinio s Jerihonom i njegovim carem; ali plen iz njega i stoku njegovu razgrabite za se. Namesti zasedu iza grada.

3 I usta Isus i sav narod što beše za boj, da idu na Gaj; i izabra Isus trideset hiljada junaka, i posla ih noću;

4 I zapovedi im govoreći: Gledajte vi koji ćete biti u zasedi iza grada, da ne budete vrlo daleko od grada, nego budite svi gotovi.

5 A ja i sav narod što je sa mnom primaknućemo se ka gradu; pa kad oni izađu pred nas, mi ćemo kao i pre pobeći ispred njih.

6 Te će oni poći za nama dokle ih ne odvojimo od grada, jer će reći: Beže ispred nas kao i pre. I mi ćemo bežati ispred njih.

7 Tada vi izađite iz zasede i isterajte iz grada šta bude ostalo. Jer će vam ga dati Gospod Bog vaš u ruke.

8 A kad uzmete grad, zapalite ga ognjem; po reči Gospodnjoj učinite. Eto, zapovedio sam vam.

9 Tako ih posla Isus, i oni odoše u zasedu, i stadoše između Vetilja i Gaja, sa zapada Gaju; a Isus prenoći onu noćmeđu narodom.

10 A ujutru usta Isus rano i prebroja narod, pa pođe sa starešinama Izrailjevim pred narodom na Gaj.

11 I sva vojska što beše s njim pođe i primakavši se dođoše prema gradu i stadoše u logor sa severa Gaju; a beše dolina između njih i Gaja.

12 I uze oko pet hiljada ljudi, i namesti ih u zasedu između Vetilja i Gaja, sa zapada gradu Gaju.

13 I kad se namesti sav narod, sva vojska, što beše sa severa gradu i što beše u zasedi sa zapada gradu, izađe Isus onu noćusred doline.

14 I kad to vide car gajski, ljudi u gradu pohitaše i uraniše; i izađoše onaj čas u polje pred Izrailja u boj, car i sav narod njegov. A ne znaše da ima zaseda za njim, iza grada.

15 Tada Isus i sav Izrailj, kao da ih pobiše, nagoše bežati k pustinji.

16 A oni sazvaše sav narod što beše u gradu da ih teraju. I teraše Isusa, i odvojiše se od svog grada.

17 I ne osta niko u Gaju ni u Vetilju da ne pođe za Izrailjem; i ostaviše grad otvoren, i terahu Izrailja.

18 Tada reče Gospod Isusu: Digni zastavu što ti je u ruci prema Gaju, jer ću ti ga dati u ruke. I podiže Isus zastavu što mu beše u ruci prema gradu.

19 A oni što behu u zasedi odmah ustaše sa svog mesta, i potrčaše čim on podiže ruku svoju, i uđoše u grad i uzeše ga, i brzo zapališe grad ognjem.

20 A kad se Gajani obazreše, a to dim od grada dizaše se do neba, i ne imahu kuda bežati ni tamo ni amo; a narod koji bežaše u pustinju povrati se na one koji ga terahu.

21 I Isus i sav Izrailj videvši da je zaseda njihova uzela grad i gde se diže dim od grada, vratiše se i udariše na Gajane.

22 A oni iz grada izađoše pred njih, te behu među Izrailjcima odovud i odonud, i pobiše ih tako da nijedan ne osta živ niti uteče.

23 A cara gajskog uhvatiše živog i dovedoše k Isusu.

24 A kad pobiše Izrailjci sve Gajane u polju, u pustinji, kuda ih goniše, i padoše svi od oštrog mača, te se istrebiše, onda se vratiše svi Izrailjci u Gaj, i isekoše šta još beše u njemu oštrim mačem.

25 A svih što izgiboše onaj dan, i ljudi i žena, beše dvanaest hiljada, samih Gajana.

26 I Isus ne spusti ruku svoju, koju beše podigao sa zastavom, dok ne pobiše sve stanovnike gajske.

27 Samo stoku i plen iz grada onog razgrabiše Izrailjci za se, kao što beše Gospod zapovedio Isusu.

28 I Isus spali Gaj, i obrati ga u gomilu večnu, i u pustoš do današnjeg dana.

29 A cara gajskog obesi na drvo i ostavi do večera; a o zahodu sunčanom zapovedi Isus te skidoše telo njegovo s drveta i baciše pred vrata gradska, i nabacaše na nj veliku gomilu kamenja, koja stoji i danas.

30 Tada Isus načini oltar Gospodu Bogu Izrailjevom na gori Evalu,

31 Kao što beše zapovedio Mojsije sluga Gospodnji sinovima Izrailjevim, kao što piše u knjizi zakona Mojsijevog, oltar od celog kamenja, preko kog nije prevučeno gvožđe; i prinesoše na njemu žrtve paljenice Gospodu, i prinesoše žrtve zahvalne.

32 I prepisa onde na kamenju zakon Mojsijev, koji je napisao sinovima Izrailjevim.

33 I sav Izrailj i starešine njegove i upravitelji i sudije njegove stadoše s obe strane kovčega, prema sveštenicima Levitima, koji nošahu kovčeg zaveta Gospodnjeg, i stranac i domorodac; polovina prema gori Garizinu a polovina prema gori Evalu, kao što beše zapovedio Mojsije sluga Gospodnji da blagoslovi narod Izrailjev najpre.

34 I potom pročita sve reči zakona, blagoslov i prokletstvo, sve kako je napisano u knjizi zakona.

35 Ne bi ni jedne reči od svega što je Mojsije napisao, koje ne pročita Isus pred svim zborom Izrailjevim, i ženama i decom i strancima koji iđahu među njima.

   

Komentář

 

Field

  
The Sower, by Vincent van Gogh

A "field" in the Bible usually represents the Lord's church, and more specifically the desire for good within the church. It's where good things start, take root, and grow. When you have a desire to be a good person and to do good things, the natural first questions are "What does that mean?", "What should I do?", "What can I do?". You look for ideas, concepts, direction. Once you figure out something you want to do or a change you want to make in yourself, you seek specific knowledge. If you want to volunteer at a food pantry, say, you'd need to know whom to call, when they need help, where to go, what to bring. Armed with that knowhow, you're ready to get to work. That process could be compared to food production. You start with a field -- which is that desire to be good. Then you plant seeds -- those ideas and concepts. Those seeds sprout into plants -- the specific facts and knowledge needed for the task (easily seen in the food pantry example, but also true with deeper tasks like "being more tolerant of my co-workers" or "taking more time for prayer," or "consciously being a more loving spouse"). Finally, those plants produce food -- the actual good thing that you go and do. The Writings also say that in a number of cases a "field" represents the doctrine, or teachings, of the church. This sounds markedly different. The desire for good is emotional, a drive, a wanting; doctrine is a set of ideas. But for a church to be true, its doctrine must be centered on a desire for good, and must lead people toward doing what is good. So sound doctrine is actually closely bound up with the desire for good.