2708. I življaše (nastavaše) u pustinji: da ovo označava ono što je relativno tamno, vidi se iz značenja nastavati, što je živeti, vidi br. 2451; i iz značenja pustinje, a to je nešto u čemu ima malo života (vidi br. 1927), a u sadašnjem slučaju ozna čava ono što je tamno, ali samo relativno. Ono što je relativno tamno, to je stanje duhovne crkve u odnosu prema nebeskoj crkvi, ili onima koji su nebeski. Nebeski su u osećanju dobra, duhovni u osećanju istine; nebeski imaju opažanje, a duhovni imaju diktat savesti; nebeskim se Gospod pokazuje kao sunce, a duhovnima kao mesec, vidi br. 1521, 1530, 1531, 2495; kod prvih (kod nebeskih) postoji svetlost koja daje vid a u isto vreme daje opažanje dobra i istine od Gospoda, kao svetlo dana od sunca, ali kod drugih (kod duhovnih) postoji svetlost od Gospoda koja je kao svetlost noću od meseca, pa stoga je kod ovih drugih relativno tamno. Razlog je u tome što su nebeski u ljubavi ka Gospodu, tako i u samom Njegovom životu, a duhovni su u ljubavi ka bližnjemu i u veri, pa su stoga i oni u Gospodovom životu, ali u tami (relativno). Otuda nebeski nikad ne umuju o veri i njenim istinama, jer, pošto su u opažanju istine od dobra, oni samo kažu da je nešto tako ili nije tako; a duhovni govore i umuju o istinama vere, jer oni imaju savest o tome šta je dobro od istine. Dalji razlog je to što je kod nebeskih dobro ljubavi usađeno u njihov voljni deo (volju), u kome je primarni čovekov život; ali kod duhovnih dobro ljubavi je usađeno u njihov intelektualni deo (u intelekt), u kome je čovekov sekundarni život. Otuda su duhovni relativno u tami, vidi br. 81, 202, 337, 765, 785, 784, 895, 1114-1125, 1155, 1577, 1824, 2048, 2088, 2227, 2454, 2507. Ova se relativna tama ovde nativa pustinjom. Pustinja u Reči označvaono što što nije nastanjeno i što nije obrađeno, stoga ima dvostruko značenje. Tamo gde govori o onome što je malo nastanjeno i obrađeno, ili o mestima s malo stanovnika, stada, paše, i vode, to označava ono što ima relativno malo života i svetlosti, kao što je slučaj kod onih koji su duhovni, ili sa duhovnim, u uporeenju sa nebeskim, ili s onima koji su nebeski; međutim, tamo gde govori o onome što je sasvim nenastanjeno i neobrađeno, ili o mestima gde nema stanovnika, stoke, paše, ili vode, to označava one koji su u pustošenju i u tuzi za istinom. Da pustinja označava onošto je malo nastanjeno i obrađeno, ili mesta s malo stanovnika, stoke, paše, i vode, vidi se iz sledećih odlomaka: - Kod Isaije: Pjevajte Jehovi pjesmu novu, hvalu njegovu od kraja zemlje, koji se plavbite po moru i sve što je u njemu. Pustinja i gradovi njezini, mjesta gdje stanuje Cedar, neka podignu glas, neka pjevaju koji žive po stijenama, neka klikuju svrh gora (Isaija 42:10, 11).
Kod Jezikilja: I učiniću s njima zavjet mirni, i isrtijebiću sve zvijeri zle iz zemlje, i oni će živjeti u pustinji bez straha i spavaće u šumama. I drveće će poljsko rađati svoj rod; i oni će biti u svoj zemlji bez straha (Jezekilj 34:25-27), govoreći o onima koji su duhovni.
Kod Ozeja: Ali evo, ja ću je primamiti i odvešću je u pustinju, i govoriću s njom lijepo. I daću joj vinograde njezine od toga mjesta, i ondje će pjevati kao za mladosti svoje, i kao kad je išla iz Egipat Osija 2:14, 15), govoreći o pustošenju istine i o utesi kasnije.
Kod Davida: Tiju paše po pustinjama, i humovi se opasuju radošću. Luke se osipaju stadima, i polja s zaodjevaju pšenicom, vesele se i pjevaju (Psalam 65:12, 13).
Kod Isaije: Pustinju ću obratiti u jezero vodeno, i suhu zemlju u izvore vodene. Posadiću u pustinji cedar, sitim, mirtu i maslinu; posadiću u pustoj zemlji jelu, brijest i šimšir. Da vide i poznadu, da promisle i razumiju da je to uradila ruka Jehovina, svetac Izrailjev da je to stvorio (Isaija 41:18-20), govoreći o preporađanju onih koji ne znaju istinu, ili o Narodima; i o prosvetjivanju i poučavanju onih koji tuguju; pustinja se odnosi na njih; cedar, mirta, i maslinovo drvo, označavaju dobra i istine unutrašnjeg čoveka; jela označava istine i dobra spoljašnjeg čoveka.
Kod Davida: On pretara rijeke u pustinju, i izvore vodene u suhotu. On pretvara pustinju u jezera, a suhu zemlju u izvore vodene Psalam 107:33, 35), gde je značenje slično.
Kod Isaije: Pustinja i sasušena zemlja radovaće se, veseliće se pustoš i procvjetati kao ruža. U pustinji će provreti vode i potoci u zemlji sasušenoj (Isaija 35:1, 2, 6).
Opet: Bićeš kao vrt zaliven i kao izvor kojemu voda ne presiše. I tvoji će sagraditi stare pustoline, i podignuće temelje koji će stajati od koljena do koljena (Isaija 58:11, 12).
Opet: Dokle ne izlije na nas duh s visine i pustinja postane njiva (kao Karmel), a njiva se stane uzimati za šumu (Isaija 32:15, 16); govoreći o duhovnoj crkvi koja, iako je nastanjena i obrađena, ona se naziva pustinjom u relativnom smislu, jer se kaže: Sud će stanovati u pustinji, i pravda će stanovati na njivi ; da je pustija relativno tamno stanje, vidi se iz gornjih odlomaka jer se naziva i pustinjom i šumom; da je ovo se jasno, vidi kod Jeremije: O rode! Vidite riječ Jehovinu; bijah li pustinja
Izrailju i mračna zemlja? Za što govori moj narod: gospodari smo, ne ćemo više doći k tebi? Jeremija 2:31. Da pustinja oznčava ono što je sasvim nenastanjeno i neobrađeno, ili mesta u kojima nema stanovnika, stada ovaca, paše, ili vode, i da stoga označava one koji su u pustšenju u pogledu dobra i u tugovanju za istinom, vidi se i iz Reči. Ovde pustinja ima dvostruko značenje, jer su to oni koji su kasnije reformisani, a i oni koji se ne mogu reformisati; o onima koji se mogu reformisati (u ovom slučju to su Agara i njen sin), Jeremija kaže: Ovako veli Jehova: Opominjem te se po milosti u mladosti tvojoj i po ljubavi o vjeridbi tvojoj, kad iđaše sa mnom u pustinju, po zemlji gdje se ne sije (Jeremija 2:2), govoreći o Jerusalimu, koji je ovde Drevna Crkva, koja je bila duhovna.
Kod Mojsija: Jer je dio Jehovin narod njegov, Jakov je uže našljedstva njegova. Nađe ga u zemlji pustoj, na mjestu strašnu, gdje buči pustoš; vodi ga naokolo i čuva ga kao zenicu oka (Zak. Ponovljeni 32:9, 10).
Kod Davida: Lutaše po pustinji gdje se ne živi, puta gradu naseljenome ne nahodiše (Psalam 107:4), govoreći o onima koji tuguju za istinom, i koji su reformisati.
Kod Jezikilja: I odvešću vas u pustinje tijeh naroda, i ondje ću se suditi s vama licem k licu, kako sam se sudio s ocima vašim u pustinji zemlje Egipatske Jezekilj 20:35? 20:36), govoreći na sličan način o pustošenju i tugovanju onih koji se reformišu. Putovanja i lutanja Izrailjskog naroda ne pretstavljaju ništa drugo do pustošenje i tugovanje vernih pre nego li se reformišu, a to znači njihova iskušenja, jer, kada su u duhovnim iskušenjima, oni su u pustoši i u tuzi, što se može videti iz ovih reči kod Mojsija: I u pustinji, gdje si vidio kako te je nosio Jehova, kao što čovjek nosi sina svojega, cijelijem putem sve do ovoga mjesta (Zak. Ponovljeni 1:31); i na drugome mestu: I opominji se svega puta kojim te je vodio Jehova četrdeset godina po pustinji, da bi te namučio i iskušao, hoćeš li držati zapovijesti njegove ili ne ćeš. I mučio te je i glađu morio. Ali te je opet hranio manom, za koju ti nijesi znao, da bi ti pokazao da čovjek ne živi o samom hljebu nego o svemu što izlazi iz usta Jehovinih Ponovljeni Zakon 8:2, 3). I dalje: Koji te je vodio preko one pustinje velike i strašne, gdje žive zmije vatrene i skorpije, gdje je suša i nema vode; koji ti je izveo vodu iz tvrdoga kamena; koji te je hranio u pustinji manom, da bi te namučio i iskušao, i najposlije da bi ti dobro učinio (isto poglavlje stihovi 15, 16), gde pustinja označava pustošenje i tugovanje, kao što je to kod onih koji su u iskušenjima. Njehovim putovanjim i lutanjima po pustinji četrdeset godina opisuje se svako stanje crkve koja vojuje,
kako pada zbog svoje slabosi, ali i pobeđuje Gospodom (prim. prev. crkva koja voluje, ili ecclesia militans, označava one koji vojuju protivu svoga propriuma da bi postali deo Gospodovog carstva). Ženom koja je pobegla u pustinju, kod Jovana, označeno je iskušenje crkve o kojemu je ovo napisano: A žena uteče u pustinju u kojoj imaše mjesto pripremljeno od Boga. I ženi dana biše dva krila orla velikoga da leti u pustinju na svoje mjesto, gdje će se hraniti, sakrivena od lica zmijina. I ispusti zmija za ženom iz usta svojih vodu kao rijeka, te je utopi u rijeci. I pomože zemlja ženi, i otvori zemlja usta svoja, i proždrije rijeku koji ispusti zmija iz usta svojijeh (Otkr. 12:6, 14-16). Da se pustinjom opisuje crkva koja je sasvim opustošena i oni koji su opustošeni u dobri i u istini, i koje se ne mogu reformisati, ovako je (ta crkva) opisana kod Isaije: Gle, prijetnjom svojom isušujem more, obraćam rijeke u pustinju da se usmrde ribe njihove za to što nestade vode, i mru od žeđi. Oblačim nebesa u mrak, i kostrtijet im dajem za pokrivač (Isaija 50:2, 3).
Opet: Gradovi svi tvoji opustješe; Sion opustje, Jerusalim posta pustoš (Isaija 64:10).
Kod Jeremije: Pogledah a gle, Karmel je pustinja i svi gradovi njegovi oboreni od Jehove, od žestokog gnjeva njegova Jeremija 4:26).
Opet: Pastiri mnogi kvare moj vinograd, tlače moj dio, mili moj diio obraćaju u golu pustoš. Obraćaju ga u putoš; opustošen plakaće preda mnom; sva će ta zemlja opustjeti, jer niko ne uzima na um. Na sva mjesta po pustinji doći će zatirač; jer će mač Jehovin proždrijeti od jednoga kraja zemlje do drugoga, ne će biti mira nijednom tijelu Jeremija 12:10-12).
Kod Joila: Oganj sažeže paše u pustinji, i plamen popali sva drveta u polju. I zvijerje poljsko pogleda za tobom, jer usahnuše potoci vodeni, i oganj sažeže paše u pustinji Joilo 1:19. 20).
Kod Isaije: Ko je vaseljenu obraćao u pustinju, i gradove njezine raskopavao? (Izaija 14:17), govoreći o Luciferu.
Opet: Breme pustinji na moru. Kao vihori koji prolaze na jug, tako će doći iz pustinje, zemlje strašne (Isaija 21:1), gde pustinja na moru označava opustošena znanja-reči i umovanja koja od njih dolaze. Otuda se može videti šta je označeno ovim rečima Jovana Krstitelja: Kaže Isaija: glas onoga koji viče u pustginji; popravite put Gospodu, i poravnite staze njegove (Mateja 3:3; Marko 1:3; Luka 3:4; Jovan 1:23, Isaija 40:3), naime, da je crkva u to vreme bila sasvim opustošena, tako da više nije opstalo dobra i istine, što se vidi iz toga što niko u to vreme nije znao da čovek ima jedno unutrašnje, ili da ima nešto unutrašnje u Reči, i da stoga niko nije znao da Mesija ili Hristos dolazi da ih spasi kroz večnost. Otuda se vidi no što je označeno Jovanovim rečima, a dijete rastijaše i jačaše duhom, i bijaše u pustinji dok se ne pokaza Izrailju (Luka 1:80); i njegovim besedama u pustinji Judejskoj (Mat. 3:1); i njegovim krštavanjem u pustinji (Marko 1:4); jer je on ovim prestaljao stanje crkve. Kada se zna značenje pustinje, onda se može videt zašto se Gospod često povlačio u pustinju, kao kod Mat. 4:1; 15:32 do kraja; Marko 1:12, 13, 35-40, 45; 6:31-36; Luka 4:1; 5:16, 9:10; Jovan 11:54. I iz značenja gore, može se videti zašto se Gospod često povlačio u goru, kao kod Mat. 14:23; 15:29-31; 17:1; 28:1, 17; Marko 3:13, 14; 6:46; 9:2-9; Luka 6:12, 13; 9:28; Jovan 101:15).
