Bible

 

Postanak 47

Studie

   

1 I otišavši Josif javi Faraonu i reče: Otac moj i braća moja s ovcama svojim i s govedima svojim i sa svim što imaju dođoše iz zemlje hananske, i evo ih u zemlji gesemskoj.

2 I uzevši nekolicinu braće svoje, pet ljudi, izvede ih pred Faraona.

3 A Faraon reče braći njegovoj: Kakvu radnju radite? A oni rekoše Faraonu: Pastiri su sluge tvoje, i mi i naši stari.

4 Još rekoše Faraonu: Dođosmo da živimo kao došljaci u ovoj zemlji, jer nema paše za stoku tvojih sluga, jer je velika glad u zemlji hananskoj; a sada dopusti da žive u zemlji gesemskoj sluge tvoje.

5 A Faraon reče Josifu: Otac tvoj i braća tvoja dođoše k tebi;

6 U tvojoj je vlasti zemlja misirska; na najboljem mestu u ovoj zemlji naseli oca svog i braću svoju, neka žive u zemlji gesemskoj; i ako koje znaš između njih da su vredni ljudi, postavi ih nad mojom stokom.

7 Posle dovede Josif i Jakova oca svog i izvede ga pred Faraona, i blagoslovi Jakov Faraona.

8 A Faraon reče Jakovu: Koliko ti ima godina?

9 Odgovori Jakov Faraonu: Meni ima sto i trideset godina, kako sam došljak. Malo je dana života mog i zli su bili, niti stižu vek otaca mojih, koliko su oni živeli.

10 I blagosloviv Jakov Faraona otide od Faraona.

11 A Josif naseli oca svog i braću svoju, i dade im dobro u zemlji misirskoj na najboljem mestu te zemlje, u zemlji rameskoj, kao što zapovedi Faraon.

12 I hranjaše Josif hlebom oca svog i braću svoju i sav dom oca svog do najmanjeg.

13 Ali nesta hleba u svoj zemlji, jer glad beše vrlo velika, i uzmuči se zemlja misirska i zemlja hananska od gladi.

14 I pokupi Josif sve novce što se nalažahu po zemlji misirskoj i po zemlji hananskoj za žito, koje kupovahu, i slagaše novce u kuću Faraonovu.

15 A kad nesta novca u zemlji misirskoj i u zemlji hananskoj, stadoše svi Misirci dolaziti k Josifu govoreći: Daj nam hleba; zašto da mremo kod tebe, što novaca nema?

16 A Josif im govoraše: Dajte stoku svoju, pa ću vam dati hleba za stoku, kad je nestalo novca.

17 I dovođahu stoku svoju k Josifu, i Josif im davaše hleba za konje i za ovce i za goveda i za magarce. Tako ih prehrani onu godinu hlebom za svu stoku njihovu.

18 A kad prođe ona godina, stadoše opet dolaziti k njemu druge godine govoreći: Ne možemo tajiti od gospodara svog, ali je novaca nestalo, i stoka koju imasmo u našeg je gospodara; i nije ostalo ništa da donesemo gospodaru svom osim telesa naših i njiva naših.

19 Zašto da mremo na tvoje oči? Evo i nas i naših njiva; kupi nas i njive naše za hleb, da s njivama svojim budemo robovi Faraonu, i daj žita da ostanemo živi i ne pomremo i da zemlja ne opusti.

20 Tako pokupova Josif Faraonu sve njive u Misiru, jer Misirci prodavahu svaki svoju njivu, kad glad uze jako maha među njima. I zemlja posta Faraonova.

21 A narod preseli u gradove od jednog kraja Misira do drugog.

22 Samo ne kupi svešteničke njive; jer Faraon odredi deo sveštenicima, i hranjahu se od svog dela, koji im dade Faraon, te ne prodaše svojih njiva.

23 A Josif reče narodu: Evo kupih danas vas i njive vaše Faraonu; evo vam seme, pa zasejte njive.

24 A šta bude roda, daćete peto Faraonu, a četiri dela neka budu vama za seme po njivama i za hranu vama i onima koji su po kućama vašim i za hranu deci vašoj.

25 A oni rekoše: Ti si nam život sačuvao; neka nađemo milost pred gospodarem svojim da budemo robovi Faraonu.

26 I postavi Josif zakon do današnjeg dana za njive misirske da se daje peto Faraonu; samo njive svešteničke ne postaše Faraonove.

27 A deca Izrailjeva življahu u zemlji misirskoj u kraju gesemskom, i držahu ga, i narodiše se i namnožiše se veoma.

28 I Jakov požive u zemlji misirskoj sedamnaest godina; a svega bi Jakovu sto i četrdeset i sedam godina.

29 A kad se približi vreme Izrailju da umre, dozva sina svog Josifa, i reče mu: Ako sam našao milost pred tobom, metni ruku svoju pod stegno moje, i učini mi milost i veru, nemoj me pogrepsti u Misiru;

30 Nego neka ležim kod otaca svojih; i ti me odnesi iz Misira i pogrebi me u grobu njihovom. A on reče: Učiniću kako si kazao.

31 I reče mu Jakov: Zakuni mi se. I on mu se zakle. I pokloni se Izrailj preko uzglavlja od odra svog.

   

Ze Swedenborgových děl

 

Nebeske Tajne # 6226

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

6226. Te sjede na postelji svojoj. Da ovo označava da se ovo okrenulo prema Prirodnom, jasno je iz značenja postelje, što je Prirodno (vidi br. 6188). Izraijevo sedenje na postelji označava da se duhovno dobro okrenulo prema Prirodnom, jer se Izrailj poklonio od uzglavlja odra svojega (Postanje 47:31), što označava da se duhovno dobro okrenulo prema onim stvarima koje pripadaju unutrašnjem Prirodnom (br. 6188); i na taj način, njegovim okretanjem i sedenjem na postelji označava se da se duhovno dobro okrenulo prema Prirodnom. Šta je označeno okretanjem prema unutrašnjem Prirodnom, i prema spoljašnjem, ne može se objasniti da bi se razumelo, jer malo ko zna da je Prirodno i unutrašnje i spoljašnje, i da je misao čas u jednom čas u drugom [Prirodnom]; a oni koji ovo ne znaju, ni ne razmišljaju o tome, a stoga ne mogu ni da to znanju kako treba (adekvatno), to jest, nekim iskustvom. Međutim, ovo je obična stvar kod svakoga, sa razlikama [od jedne do druge osobe], jer se misao čas uzdiže više a čas se spušta u ono što je niže; na taj 2 način čovekova misao gleda sad nagore a sad nadole. Osim toga, svako može da vidi da Izrailjevo pomeranje na uzglavlju odra i njegovo sedenje na postelji, da su to stvari tako male važnlosti da bi se pominjale u najsvetijoj Reči, što ne bi bio slučaj da ne sadrže tajne koje se mogu otkriti samo uz pomoć unutrašnjeg smisla, to jest, onoga smisla , naime, samo ako se znaju značenja reči u duhovnom smislu, to jest, u smislu u kojemu su anđeli. Jer anđeli ne misle, za razliku od ljudi, od predmeta koji pripadaju svetu i telu kao i zemlji, nego od onoga što pripada nebu; a kakva je razlika između ove dve klase predmeta, vidi se osobito od korespondencija o kojima se gvorilo na kraju nekoliko poglavlja.

  
/ 10837