Bible

 

Postanak 37

Studie

   

1 A Jakov živeše u zemlji gde mu je otac bio došljak, u zemlji hananskoj.

2 Ovo su događaji Jakovljevi. Josif kad beše momak od sedamnaest godina, pasaše stoku s braćom svojom, koju rodiše Vala i Zelfa žene oca njegovog; i donošaše Josif zle glasove o njima ocu svom.

3 A Izrailj ljubljaše Josifa najvećma izmeću svih sinova svojih, jer mu se rodio pod starost; i načini mu šarenu haljinu.

4 A braća videći gde ga otac ljubi najvećma između sve braće njegove, stadoše mrzeti na nj tako da mu ne mogahu lepu reč progovoriti.

5 Uz to usni Josif san i pripovedi braći svojoj, te oni još većma omrznu na nj.

6 Jer im reče: Da čujete san što sam snio:

7 Vezasmo snoplje u polju, pa moj snop usta i ispravi se, a vaši snopovi iđahu unaokolo i klanjahu se snopu mom.

8 Tada mu braća rekoše: Da nećeš još biti car nad nama i zapovedati nam? Stoga još većma stadoše mrzeti na nj radi snova njegovih i radi reči njegovih.

9 Posle opet usni drugi san, i pripovedi braći svojoj govoreći: Usnih opet san, a to se sunce i mesec i jedanaest zvezda klanjahu meni.

10 A pripovedi i ocu svom i braći svojoj; ali ga otac prekori i reče mu: Kakav je to san što si snio? Eda li ćemo doći ja i mati tvoja i braća tvoja da se klanjamo tebi do zemlje?

11 I zaviđahu mu braća; ali otac njegov čuvaše ove reči.

12 A kad braća njegova otidoše da pasu stoku oca svog kod Sihema,

13 Reče Izrailj Josifu: Ne pasu li braća tvoja stoku kod Sihema? Hajde da te pošaljem k njima. A on reče: Evo me.

14 A on mu reče: Idi, vidi kako su braća tvoja i kako je stoka, pa dođi da mi javiš. I opravi ga iz doline hevronske, i on otide put Sihema.

15 I čovek jedan nađe ga a on luta po polju; te ga zapita govoreći: Šta tražiš?

16 A on reče: Tražim braću svoju; kaži mi, molim te, gde su sa stokom?

17 A čovek reče: Otišli su odavde, jer čuh gde rekoše: Hajdemo u Dotaim. I otide Josif za braćom svojom, i nađe ih u Dotaimu.

18 A oni ga ugledaše iz daleka; i dok još ne dođe blizu njih, stadoše se dogovarati da ga ubiju,

19 I rekoše među sobom: Gle, evo onog što sne sanja.

20 Hajde sada da ga ubijemo i da ga bacimo u koju od ovih jama, pa ćemo kazati: Ljuta ga je zverka izjela. Onda ćemo videti šta će biti od njegovih snova.

21 Ali Ruvim kad ču to, izbavi ga iz ruku njihovih rekavši: Nemojte da ga ubijemo.

22 I još im reče Ruvim: Nemojte krv prolivati; bacite ga u ovu jamu u pustinji, a ne dižite ruke na nj. A on ga htede izbaviti iz ruku njihovih i odvesti k ocu.

23 I kad Josif dođe k braći svojoj, svukoše s njega haljinu njegovu, haljinu šarenu, koju imaše na sebi.

24 I uhvativši ga baciše ga u jamu; a jama beše prazna, ne beše vode u njoj.

25 Posle sedoše da jedu. I podigavši oči ugledaše, a to gomila Ismailjaca iđaše od Galada s kamilama natovarenim mirisavog korenja i tamjana i smirne, te nošahu u Misir.

26 I reče Juda braći svojoj: Kakva će biti korist što ćemo ubiti brata svog i zatajiti krv njegovu?

27 Hajde da ga prodamo ovim Ismailjcima pa da ne dižemo ruke svoje na nj, jer nam je brat, naše je telo. I poslušaše ga braća njegova.

28 Pa kad trgovci madijanski behu pored njih, oni izvukoše i izvadiše Josifa iz jame, i prodadoše Josifa Ismailjcima za dvadeset srebrnika; i oni odvedoše Josifa u Misir.

29 A kad se Ruvim vrati k jami, a to nema Josifa u jami; tada razdre haljine svoje,

30 Pa se vrati k braći svojoj, i reče: Nema deteta; a ja kuda ću?

31 Tada uzeše haljinu Josifovu, i zaklavši jare zamočiše haljinu u krv,

32 Pa onda poslaše šarenu haljinu ocu njegovom poručivši: Nađosmo ovu haljinu, vidi je li haljina sina tvog ili nije.

33 A on je pozna i reče: Sina je mog haljina; ljuta ga je zverka izjela; Josif je doista raskinut.

34 I razdre Jakov haljine svoje, i veza kostret oko sebe, i tužaše za sinom svojim dugo vremena.

35 I svi sinovi njegovi i sve kćeri njegove ustadoše oko njega tešeći ga, ali se on ne dade utešiti, nego govoraše: S tugom ću u grob leći za sinom svojim. Pa i njegov otac plakaše za njim.

36 A Madijani prodadoše ga u Misir Petefriju, dvoraninu Faraonovom, zapovedniku stražarskom.

   

Ze Swedenborgových děl

 

Arcana Coelestia # 4696

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

4696. 'And behold, the sun and the moon' means natural good and natural truth. This is clear from the meaning of 'the sun' as celestial good, dealt with in 1529, 1530, 2120, 2441, 2495, 3636, 3643, 4060; and from the meaning of 'the moon' as spiritual good, which is truth, dealt with in 1529, 1530, 2495. In the highest sense 'the sun' means the Lord because He is seen as the sun by those in heaven who are governed by celestial love, and in the highest sense 'the moon' too means the Lord because He is seen as the moon by those in heaven who are governed by spiritual love. Also He is the source of every ray of light in heaven. Consequently the light received from the sun there is the celestial form of love, which is good, and the light received from the moon there is the spiritual form of love, which is truth. Here therefore 'the sun' means natural good and 'the moon' natural truth, since these two sources of light are used to refer to Jacob and Leah (as is evident from verse 10, where Jacob says, 'Shall we indeed come - I and your mother, and your brothers - to bow down to you to the earth?') and 'Jacob' represents natural good and 'Leah' natural truth, as shown already in various places. The Divine which comes from the Lord is in the highest sense the Divine within Him, but in the relative sense is the Divine going forth from Him. The Divine good received from Him is that which is called celestial, and the Divine truth received from Him is that which is referred to as spiritual. When the rational receives these it is in this case the good and truth of the rational that are meant; but when the natural receives them it is the good and truth of the natural that are meant. Here the good and truth of the natural are meant because the words used refer to Jacob and Leah.

  
/ 10837  
  

Thanks to the Swedenborg Society for the permission to use this translation.