Bible

 

Postanak 37

Studie

   

1 A Jakov živeše u zemlji gde mu je otac bio došljak, u zemlji hananskoj.

2 Ovo su događaji Jakovljevi. Josif kad beše momak od sedamnaest godina, pasaše stoku s braćom svojom, koju rodiše Vala i Zelfa žene oca njegovog; i donošaše Josif zle glasove o njima ocu svom.

3 A Izrailj ljubljaše Josifa najvećma izmeću svih sinova svojih, jer mu se rodio pod starost; i načini mu šarenu haljinu.

4 A braća videći gde ga otac ljubi najvećma između sve braće njegove, stadoše mrzeti na nj tako da mu ne mogahu lepu reč progovoriti.

5 Uz to usni Josif san i pripovedi braći svojoj, te oni još većma omrznu na nj.

6 Jer im reče: Da čujete san što sam snio:

7 Vezasmo snoplje u polju, pa moj snop usta i ispravi se, a vaši snopovi iđahu unaokolo i klanjahu se snopu mom.

8 Tada mu braća rekoše: Da nećeš još biti car nad nama i zapovedati nam? Stoga još većma stadoše mrzeti na nj radi snova njegovih i radi reči njegovih.

9 Posle opet usni drugi san, i pripovedi braći svojoj govoreći: Usnih opet san, a to se sunce i mesec i jedanaest zvezda klanjahu meni.

10 A pripovedi i ocu svom i braći svojoj; ali ga otac prekori i reče mu: Kakav je to san što si snio? Eda li ćemo doći ja i mati tvoja i braća tvoja da se klanjamo tebi do zemlje?

11 I zaviđahu mu braća; ali otac njegov čuvaše ove reči.

12 A kad braća njegova otidoše da pasu stoku oca svog kod Sihema,

13 Reče Izrailj Josifu: Ne pasu li braća tvoja stoku kod Sihema? Hajde da te pošaljem k njima. A on reče: Evo me.

14 A on mu reče: Idi, vidi kako su braća tvoja i kako je stoka, pa dođi da mi javiš. I opravi ga iz doline hevronske, i on otide put Sihema.

15 I čovek jedan nađe ga a on luta po polju; te ga zapita govoreći: Šta tražiš?

16 A on reče: Tražim braću svoju; kaži mi, molim te, gde su sa stokom?

17 A čovek reče: Otišli su odavde, jer čuh gde rekoše: Hajdemo u Dotaim. I otide Josif za braćom svojom, i nađe ih u Dotaimu.

18 A oni ga ugledaše iz daleka; i dok još ne dođe blizu njih, stadoše se dogovarati da ga ubiju,

19 I rekoše među sobom: Gle, evo onog što sne sanja.

20 Hajde sada da ga ubijemo i da ga bacimo u koju od ovih jama, pa ćemo kazati: Ljuta ga je zverka izjela. Onda ćemo videti šta će biti od njegovih snova.

21 Ali Ruvim kad ču to, izbavi ga iz ruku njihovih rekavši: Nemojte da ga ubijemo.

22 I još im reče Ruvim: Nemojte krv prolivati; bacite ga u ovu jamu u pustinji, a ne dižite ruke na nj. A on ga htede izbaviti iz ruku njihovih i odvesti k ocu.

23 I kad Josif dođe k braći svojoj, svukoše s njega haljinu njegovu, haljinu šarenu, koju imaše na sebi.

24 I uhvativši ga baciše ga u jamu; a jama beše prazna, ne beše vode u njoj.

25 Posle sedoše da jedu. I podigavši oči ugledaše, a to gomila Ismailjaca iđaše od Galada s kamilama natovarenim mirisavog korenja i tamjana i smirne, te nošahu u Misir.

26 I reče Juda braći svojoj: Kakva će biti korist što ćemo ubiti brata svog i zatajiti krv njegovu?

27 Hajde da ga prodamo ovim Ismailjcima pa da ne dižemo ruke svoje na nj, jer nam je brat, naše je telo. I poslušaše ga braća njegova.

28 Pa kad trgovci madijanski behu pored njih, oni izvukoše i izvadiše Josifa iz jame, i prodadoše Josifa Ismailjcima za dvadeset srebrnika; i oni odvedoše Josifa u Misir.

29 A kad se Ruvim vrati k jami, a to nema Josifa u jami; tada razdre haljine svoje,

30 Pa se vrati k braći svojoj, i reče: Nema deteta; a ja kuda ću?

31 Tada uzeše haljinu Josifovu, i zaklavši jare zamočiše haljinu u krv,

32 Pa onda poslaše šarenu haljinu ocu njegovom poručivši: Nađosmo ovu haljinu, vidi je li haljina sina tvog ili nije.

33 A on je pozna i reče: Sina je mog haljina; ljuta ga je zverka izjela; Josif je doista raskinut.

34 I razdre Jakov haljine svoje, i veza kostret oko sebe, i tužaše za sinom svojim dugo vremena.

35 I svi sinovi njegovi i sve kćeri njegove ustadoše oko njega tešeći ga, ali se on ne dade utešiti, nego govoraše: S tugom ću u grob leći za sinom svojim. Pa i njegov otac plakaše za njim.

36 A Madijani prodadoše ga u Misir Petefriju, dvoraninu Faraonovom, zapovedniku stražarskom.

   

Komentář

 

Father

  
Rudolf von Arthaber with his Children, by Friedrich von Amerling

Father in the Word means what is most interior, and in those things that are following the Lord's order, it means what is good. In the highest sense Father means the Lord Himself, the creator. In the generation of natural children it is the father who provides the soul or the most interior receptacle of life, and an internal heredity, and the mother who provides all of the substance that the soul uses to form its body, plus an external heredity. In this process the soul comes from the Lord through the father, and not from the father, since all life is from the Lord. The wise person calls the Lord his father and the church his mother because his interior loves come from the Lord, but are given form and actuality through the truths taught by the church. Those things thus brought forth are a person's spiritual "children". In the New Testament, when speaking of Jesus and the Father, what is meant is the outward manifestation with the divine itself as the soul inside. Because Jesus was born from a natural mother, He had a natural body and a natural Jewish heredity. Throughout his life as He was tempted by the hells, He slowly put off all he had from His mother and replaced it with what He had from Himself inside, the Father. In doing this he made himself one with the Father that was His inmost so He could truly say, "I and my Father are one".