Bible

 

Postanak 35

Studie

   

1 A Bog reče Jakovu: Ustani, idi gore u Vetilj i onde stani; i načini onde žrtvenik Bogu, koji ti se javio kad si bežao od Isava brata svog.

2 I Jakov reče porodici svojoj i svima koji behu s njim: Bacite tuđe bogove što su u vas, i očistite se i preobucite se;

3 Pa da se dignemo i idemo gore u Vetilj, da načinim onde žrtvenik Bogu, koji me čuo u dan nevolje moje i bio sa mnom na putu kojim sam išao.

4 I dadoše Jakovu sve bogove tuđe koji behu u njihovim rukama, i oboce, koje imahu u ušima; i Jakov ih zakopa pod hrastom kod Sihema.

5 Potom otidoše. A strah Božji dođe na gradove koji behu oko njih, te se ne digoše u poteru za sinovima Izrailjevim.

6 I Jakov i sva čeljad što beše s njim dođoše u Luz u zemlji hananskoj, a to je Vetilj.

7 I onde načini žrtvenik, i nazva ono mesto: Bog vetiljski, jer mu se onde javi Bog, kad je bežao od brata svog.

8 Tada umre Devora dojkinja Revečina, i pogreboše je ispod Vetilja pod hrastom, koji nazva Jakov Alon-Vakut.

9 I javi se Bog Jakovu opet, pošto iziđe iz Padan-Arama, i blagoslovi ga,

10 I reče mu Bog: Ime ti je Jakov; ali se odsele nećeš zvati Jakov, nego će ti Ime biti Izrailj. I nadede mu Ime Izrailj.

11 I još mu reče Bog: Ja sam Bog Svemogući; rasti i množi se; narod i mnogi će narodi postati od tebe, i carevi će izaći iz bedara tvojih.

12 I daću ti zemlju koju sam dao Avramu i Isaku, i nakon tebe semenu tvom daću zemlju ovu.

13 Potom otide od njega Bog s mesta gde mu govori.

14 A Jakov metnu spomenik na istom mestu gde mu Bog govori, spomenik od kamena, i pokropi ga kropljenjem, i preli ga uljem.

15 I Jakov prozva mesto gde mu govori Bog Vetilj.

16 I otidoše od Vetilja. A kad im osta još malo puta do Efrate, porodi se Rahilja, i beše joj težak porođaj.

17 I kad se veoma mučaše, reče joj babica: Ne boj se, imaćeš još jednog sina.

18 A kad se rastavljaše s dušom te umiraše, nazva ga Venonija; ali mu otac nadede ime Venijamin.

19 I umre Rahilja, i pogreboše je na putu koji ide u Efratu, a to je Vitlejem.

20 I metnu Jakov spomenik na grob njen. To je spomenik na grobu Rahiljinom do današnjeg dana.

21 Odatle otišavši Izrailj razape šator svoj iza kule migdol-ederske.

22 I kad Izrailj živeše u onoj zemlji, otide Ruvim i leže s Valom inočom oca svog. I to doču Izrailj. A imaše Jakov dvanaest sinova.

23 Sinovi Lijini behu: Ruvim prvenac Jakovljev, i Simeun i Levije i Juda i Isahar i Zavulon;

24 A sinovi Rahiljini: Josif i Venijamin;

25 A sinovi Vale robinje Rahiljine: Dan i Neftalim;

26 A sinovi Zelfe robinje Lijine: Gad i Asir. To su sinovi Jakovljevi, koji mu se rodiše u Padan-Aramu.

27 I Jakov dođe k Isaku ocu svom u Mamriju u Kirijat-Arvu, koje je Hevron, gde Avram i Isak behu došljaci.

28 A Isaku beše sto i osamdeset godina;

29 I onemoćav umre Isak, i bi pribran k rodu svom star i sit života; i pogreboše ga Isav i Jakov sinovi njegovi.

   

Ze Swedenborgových děl

 

Nebeske Tajne # 3255

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

3255. I bi pribran k rodu svome, označava da su se ispunile stvari koje su bile predstavljene Avramom. Jasno je iz značenja bi pribran k rodu svome, da to označava da se više neće o njemu govoriti. Jer biti pribran k rodu svome, to je otići od onih (stvari) s kojima je pre bio, i preći k svojim vlastitim (stvarima); a u ovom slučaju to označava da više neće reprezentirati (Gospoda?). Bio je običaj kod drevnih da kažu, kad neko umre, da je bio pribram k svojim ocima, ili k rodu svome, a oni su to razumeli kao da on ide svojim roditeljima, srodnicima i rođacima u drugom životu. Ovo su oni primili od Pradrevnih ljudi, koji su bili nebeski ljudi, i koji su, dok su živeli u telu, bili u isto vreme s anđelima u nebu, i tako su znali kakav je zaista slučaj, da oni koji su u istome dobru, da se nalaze i da su zajedno u drugom žiotu, a tako isto i oni koji su uistoj istini: za prve se reklo da su bili pribrani svojim očevima, a za druge, da su bili pribrani svom narodu; jer očevi označavaju dobra (vidi br. 2893); a narod označava istine (vidi br. 1259, 1260). Oni koji su pripadali Pradrevnoj Crkvi, pošto su bili u sličnom dobru, borave zajedno u nebu (vidi br. 1115). A sličabn je slučaj i s onima koji su pripadali Drevnoj Crkvi, i koji su bili u sličnoj istini, i oni borave zajedno (vidi br. 1125, 1127). Osim toga, i dok živi u telu, čovek je uvek dušom u nekom društvu duhova u drugom životu (vidi br. 1277, 2379): čovek, koji je zao, u društvu paklenih duhova, a čovek, koji je dobar, u društvu anđela; na taj način, svak u onom društvu s kojim se slaže u dobru i u istini, ili u zlu i obmani; kad umre, čovek ulazi u to isto društvo (vidi br. 687). To je ono što je kod drevnih bilo označeno sa biti pribran k rodu svome; kao što se ovde kaže za Avrama (Avrahama) kada je umro (izdahnuo), aisto tako i za Ismaila u istom poglavlju (stih 17), za Isaka (Postanje 35:29); za Jakova (Postanje 49:29, 33); za Arona (Brojevi 20:24, 26); za Mojsija (Brojevi 27:13;

31:2; Zak. Ponovljeni 32:50); i za prvi naraštaj koji se ušao u zemlju Hanansku (Sudije 2:10). Ali u unutrašnjem smislu Reči, gde se govori o bilo čijem životu koji predstavlja nešto, tada se sa bi pripran k rodu svojemu označava da se više neće o njemu govoriti, kao što je rečeno gore.

  
/ 10837