Bible

 

Postanak 35

Studie

   

1 A Bog reče Jakovu: Ustani, idi gore u Vetilj i onde stani; i načini onde žrtvenik Bogu, koji ti se javio kad si bežao od Isava brata svog.

2 I Jakov reče porodici svojoj i svima koji behu s njim: Bacite tuđe bogove što su u vas, i očistite se i preobucite se;

3 Pa da se dignemo i idemo gore u Vetilj, da načinim onde žrtvenik Bogu, koji me čuo u dan nevolje moje i bio sa mnom na putu kojim sam išao.

4 I dadoše Jakovu sve bogove tuđe koji behu u njihovim rukama, i oboce, koje imahu u ušima; i Jakov ih zakopa pod hrastom kod Sihema.

5 Potom otidoše. A strah Božji dođe na gradove koji behu oko njih, te se ne digoše u poteru za sinovima Izrailjevim.

6 I Jakov i sva čeljad što beše s njim dođoše u Luz u zemlji hananskoj, a to je Vetilj.

7 I onde načini žrtvenik, i nazva ono mesto: Bog vetiljski, jer mu se onde javi Bog, kad je bežao od brata svog.

8 Tada umre Devora dojkinja Revečina, i pogreboše je ispod Vetilja pod hrastom, koji nazva Jakov Alon-Vakut.

9 I javi se Bog Jakovu opet, pošto iziđe iz Padan-Arama, i blagoslovi ga,

10 I reče mu Bog: Ime ti je Jakov; ali se odsele nećeš zvati Jakov, nego će ti Ime biti Izrailj. I nadede mu Ime Izrailj.

11 I još mu reče Bog: Ja sam Bog Svemogući; rasti i množi se; narod i mnogi će narodi postati od tebe, i carevi će izaći iz bedara tvojih.

12 I daću ti zemlju koju sam dao Avramu i Isaku, i nakon tebe semenu tvom daću zemlju ovu.

13 Potom otide od njega Bog s mesta gde mu govori.

14 A Jakov metnu spomenik na istom mestu gde mu Bog govori, spomenik od kamena, i pokropi ga kropljenjem, i preli ga uljem.

15 I Jakov prozva mesto gde mu govori Bog Vetilj.

16 I otidoše od Vetilja. A kad im osta još malo puta do Efrate, porodi se Rahilja, i beše joj težak porođaj.

17 I kad se veoma mučaše, reče joj babica: Ne boj se, imaćeš još jednog sina.

18 A kad se rastavljaše s dušom te umiraše, nazva ga Venonija; ali mu otac nadede ime Venijamin.

19 I umre Rahilja, i pogreboše je na putu koji ide u Efratu, a to je Vitlejem.

20 I metnu Jakov spomenik na grob njen. To je spomenik na grobu Rahiljinom do današnjeg dana.

21 Odatle otišavši Izrailj razape šator svoj iza kule migdol-ederske.

22 I kad Izrailj živeše u onoj zemlji, otide Ruvim i leže s Valom inočom oca svog. I to doču Izrailj. A imaše Jakov dvanaest sinova.

23 Sinovi Lijini behu: Ruvim prvenac Jakovljev, i Simeun i Levije i Juda i Isahar i Zavulon;

24 A sinovi Rahiljini: Josif i Venijamin;

25 A sinovi Vale robinje Rahiljine: Dan i Neftalim;

26 A sinovi Zelfe robinje Lijine: Gad i Asir. To su sinovi Jakovljevi, koji mu se rodiše u Padan-Aramu.

27 I Jakov dođe k Isaku ocu svom u Mamriju u Kirijat-Arvu, koje je Hevron, gde Avram i Isak behu došljaci.

28 A Isaku beše sto i osamdeset godina;

29 I onemoćav umre Isak, i bi pribran k rodu svom star i sit života; i pogreboše ga Isav i Jakov sinovi njegovi.

   

Ze Swedenborgových děl

 

Nebeske Tajne # 2435

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

2435. Ne ću zatrti grada, za koji reče: da ovo označavva da ovako neće nestati, to jest čovek kod koga je istina u kojoj je dobro, vidi se iz značenja grfada, a to je istina, vidi br. 402, 2268, 2428. Bilo j o predmet rasprave od pradrevnih vremena, štp je prvo-rođeno u crkvi, ljujbav prema bližnjemu ili vera, jer se preko istina vere čovek iznova rađa i postaje crkva. Askli oni koji su davali prednost veri, i smatrali je prvorođenim, svi su pali u jeresi i u obmane, te su na kraju potpuno ugasili ljubav prema bližnjemu. Tako čitamo o kainu, kojimje označena takva vera, da je na kraja ubio svoga brata Avelja, kojim je označena ljubav prema bližnjemu. Na sličan nači, kasnije čitamo o Ruvinu (Rubinu) m prvo-rođenom sinu jakovljevom, kojim je označena vera, da je okaljao postelju oca svojega (prim prev. ležući s onočom oc svojega) (Postanje 35:22), 49:4), pa je tako postao nedostojan, zbog čega je pravo prvorođenog dato Josipu (Post. (48:5; 1 Dnevnika 5:1). Otuda sve razmirice a i zakoni o, u Reči, o prvo-rođenim, . Razlog za ovu raspravo bioo je to, što nisu znalik, a i danas ne znaju, da čovek ima samo onoliko vere koliko ima ljjbai ka bližnjemu, i da, dok se iznovarađa, ljujba ka bčižnjem sastaje se s verom ili, što je isto, dobro se sreće s istinom, i ono ulazi i prilagođava se na sve u veri, i tako čini veru verom; pa je tako ljubav ka bližnjemu prvo-rođeni u crkvi, iako čoveku izgledada je obrnuto, vidi br. 352, 367. Sli pošto će se ovaj predmet razmatrati u onome što sledi, tzo će će vie biti rečeno o ovome, po Gospodovoj Božanskoj milosti.

  
/ 10837