Bible

 

Postanak 19

Studie

   

1 A uveče dođoše dva anđela u Sodom; a Lot seđaše na vratima sodomskim; i kad ih ugleda, ustade te ih srete, i pokloni se licem do zemlje,

2 I reče: Hodite, gospodo, u kuću sluge svog, i prenoćite i operite noge svoje; pa sutra rano kad ustanete pođite svojim putem. A oni rekoše: Ne, nego ćemo prenoćiti na ulici.

3 Ali on navali na njih, te se uvratiše k njemu i uđoše u kuću njegovu, i on ih ugosti, i ispeče hlebova presnih, i jedoše.

4 I još ne behu legli, a građani Sodomljani slegoše se oko kuće, staro i mlado, sav narod sa svih krajeva,

5 I vikahu Lota i govorahu mu: Gde su ljudi što dođoše sinoćk tebi? Izvedi ih k nama da ih poznamo.

6 A Lot iziđe k njima pred vrata zatvorivši vrata za sobom,

7 I reče im: Nemojte, braćo, činiti zla.

8 Evo imam dve kćeri, koje još ne poznaše čoveka; njih ću vam izvesti, pa činite s njima šta vam je volja; samo ne dirajte u ove ljude, jer su zato ušli pod moj krov.

9 A oni rekoše: Hodi amo. Pa onda rekoše: Ovaj je sam došao amo da živi kao došljak, pa još hoće da nam sudi; sad ćemo tebi učiniti gore nego njima. Pa navališe jako na čoveka, na Lota, i stadoše istavljati vrata.

10 A ona dva čoveka digoše ruke, i uvukoše Lota sebi u kuću, i zatvoriše vrata.

11 A ljude što behu pred vratima kućnim ujedanput oslepiše od najmanjeg do najvećeg, te ne mogahu naći vrata.

12 Tada ona dva čoveka rekoše Lotu: Ako imaš ovde još koga svog, ili zeta ili sina ili kćer, ili koga god svog u ovom gradu, gledaj nek idu odavde;

13 Jer hoćemo da zatremo mesto ovo, jer je vika njihova velika pred Gospodom, pa nas posla Gospod da ga zatremo.

14 I iziđe Lot, i kaza zetovima svojim, za koje htede dati kćeri svoje, i reče im: Ustajte, idite iz mesta ovog, jer će sada zatrti Gospod grad ovaj. Ali se zetovima njegovim učini da se šali.

15 A kad zora zabele, navališe anđeli na Lota govoreći: ustani, uzmi ženu svoju, i dve kćeri svoje koje su tu, da ne pogineš u bezakonju grada tog.

16 A on se stade ščinjati, te ljudi uzeše za ruku njega i ženu njegovu i dve kćeri njegove, jer ga beše žao Gospodu i izvedoše ga i pustiše ga iza grada.

17 I kad ih izvedoše napolje, reče jedan: Izbavi dušu svoju i ne obziri se natrag i u celoj ovoj ravni da nisi stao; beži na ono brdo da ne pogineš.

18 A Lot im reče: Nemoj, Gospode!

19 Gle, sluga tvoj nađe milost pred Tobom, i milost je Tvoja prevelika koju mi učini sačuvavši mi život; ali ne mogu uteći na brdo da me ne stigne zlo i ne poginem.

20 Eno grad blizu; onamo se može uteći, a mali je; da bežimo onamo; ta mali je, te ću ostati živ.

21 A on mu reče: Eto poslušaću te i zato, i neću zatrti grada, za koji reče.

22 Brže beži onamo; jer ne mogu činiti ništa dok ne stigneš onamo. Zato se prozva onaj grad Sigor.

23 I kad sunce ogranu po zemlji, Lot dođe u Sigor.

24 Tada pusti Gospod na Sodom i na Gomor od Gospoda s neba dažd od sumpora i ognja,

25 I zatre one gradove i svu onu ravan, i sve ljude u gradovima i rod zemaljski.

26 Ali žena Lotova beše se obazrela idući za njim, i posta slan kamen.

27 A sutradan rano ustavši Avram, otide na mesto gde je stajao pred Gospodom;

28 I pogleda na Sodom i Gomor i svu okolinu po onoj ravni, i ugleda, a to se dizaše dim od zemlje kao dim iz peći.

29 Ali kad Bog zatiraše gradove u onoj ravni, opomenu se Bog Avrama, i izvede Lota iz propasti kad zatre gradove gde živeše Lot.

30 A Lot otide iz Sigora i stani se na onom brdu s dve kćeri svoje, jer se bojaše ostati u Sigoru; i živeše u pećini s dve kćeri svoje.

31 A starija reče mlađoj: Naš je otac star, a nema nikoga na zemlji da dođe k nama, kao što je običaj po svoj zemlji.

32 Hajde da damo ocu vina neka se opije, pa da legnemo s njim, eda bismo sačuvale seme ocu svom.

33 I dadoše ocu vina onu noć; i došavši starija leže s ocem svojim, i on ne oseti ni kad ona leže ni kad ustade.

34 A sutradan reče starija mlađoj: Gle, noćas spavah s ocem svojim. Da mu damo vina i doveče, pa idi ti i lezi s njim, eda bismo sačuvale seme ocu svom.

35 Pa i to veče dadoše ocu vina, i ustavši mlađa leže s njim, i on ne oseti ni kad ona leže ni kad ustade.

36 I obe kćeri Lotove zatrudneše od oca svog.

37 I starija rodi sina, i nadede mu ime Moav; od njega su Moavci do današnjeg dana.

38 Pa i mlađa rodi sina, i nadede mu ime Ven-Amije; od njega su Amonci do današnjeg dana.

   

Ze Swedenborgových děl

 

Nebeske Tajne # 2329

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

2329. I reče: hodite, gospodo: da ovo označava unutarnje priznavanje i ispovedanje Gospodovog Božanskog Ljudskog i Svetog proizlazećeg, vidi se po priznavanju i poniznosti o kojima je gore bilo reči; ovde neposredno sledi ispovedanje, jer to je ispovedanje koje kaže, Hodite, gospodo. Unutarnje priznavanje je iz srca, i postoji u poniznosti, a u isto vreme i u osećanju dobra; a spoljašnje ispovedanje je iz usta, i može da bude kod pretvorne poniznosti dobra, a koje nije nikakvo ispovedanje, kao što je slučaj s onima koji ispovedaju Gospoda radi svojih počasti, ili zato što se njima pokazuje poštovanje, ili radi vlastitog dobitka; ovi u srcu poriču ono što ustima ispovedaju. Ovde se kaže u množini, gospodo, iz istog razloga kao i u prethodnom poglavlju, gde se pominju tri čoveka, jer isto kao što tri označavaju Božansko Samo, Ljudsko Božansko, i Sveto proizlazeće, tako dva ovde označavaju Gospodovo Božansko Ljudsko i Sveto proizlazeće, kao što je gore rečeno. Da su ovi jedno, poznato je svakome u crkvi, i pošto su jedno, to se oni u sledećim stihovima pominju u jednini, kao u stihu 17, I kad ih izvedoše na polje, reče jedan: izbavi dušu svoju, a u stihu 19, Gle, sluga tvoj nađe milost pred tobom, i milost je tvoje prevelika, koju mi učini, a u stihu 21, A on mu reče: eto, poslušaću te i za to, i neću zatrti grada za koji reče, a u stihu 22, Jer ne mogu činiti ništa dokle ne stigneš onamo. Da su Božansko Samo, Božansko Ljudsko, i Sveto proizlazeće Jehova, vidi se iz pređašnjeg poglavlja, gde se tri čoveka na raznim mestima nazivaju Jehovom, kao u stihu 13, Jehova reče Avramu: i u stihu 14, Eda li je išta teško Jehovi? I u stihu 22, Avram i dalje stajaše pred Jehovom, i u stihu 33, I Jehova otide, svršivši razgovor s Avramom: stoga su Božansko Ljudsko i Sveto proizlazeće Jehova, kao što se isto tako nazivaju i u ovom poglavlju; stih 24, tada pusti Jehova na Sodomu i Gomoru s neba dažd sumpor i oganj, o čijem će unutrašnjem smislu biti više rečeno ubrzo. Gospod je Jehova Sam, Koji se tako često imenuje u istorijskim delovima Staroga Zaveta, vidi br. 1736. Oni koji su uistinu ljudi crkve, to jest, koji su u ljubavi prema Gospodu i u ljubavi prema bližnjemu, znaju i priznaju Trojstvo, ali se ponize pred Gospodom, i obožavaju samo Njega, je naju da ne mogu pristupiti Samom Božanskom, koje se zove Otac, osim preko Sina, i da sve Sveto, koje je od Svetoga Duha, proističe od Njega. Kad su u ovoj ideji, tada obožavaju samo Njega, od Kojega je sve, i tako se klanjaju Jednom. Oni ne razdvajaju ovu ideju u tri, kao što to mnogi u crkvi čine, što se vidi po mnogima u drugom životu, čak i među učenima, koji su za telesnog života zamišljali da zanju misterije vere više od ostalih. Kada su ovi bili ispitani u drugom životu o ideji koju su imali o Jednom Bogu, da li postoje tri nestvorena, tri beskonačna, tri večna, tri svemoguća, i tri Gospoda, jasno se opazilo da su imali ideju o trojici, jer se u drugom životu sve ideje komuniciraju; iako se jasno kaže u Veruju ( u Kredu) da nema tri nestvorena, tri beskonačna, tri večita, i tri svemoguća, ni tri Gospoda, nego samo Jedan, kao što je stvarno i slučaj; tako su priznali da su ustima zaista rekli da je Bog jedan, ali da su mislili o, a neki i verovali, u tri, koje su u ideji mogli odvojiti, ali ih nisu mogli spojiti. Razloga za ovo da se o svim misterijama stvara neka ideja, jer se bez ideje ne može ni o čemu misliti, to jest ne može se zadržati u sećanju. Otuda je u drugom životu jasno kao u podne, kakvu je ideju za sebe svako oblikovao o jednom Bogu; zaista, Jevreji u drugom životu, kada čuju da je Gospod Jehova, i da postoji samo jedan Bog, ne mogu ništa reći; ali kada vide da su ideje Hrišćana podeljene na tri, oni kažu da se oni klanjaju jednom Bogu, a da se Hrišćani klanjaju trima; i samo oni mogu tri spojiti u jednoga, koji su u veri koja potiče od ljubavi prema bližnjemu, jer Gospod vodi umove ovakvih prema Sebi.

  
/ 10837