Bible

 

Postanak 1

Studie

1 U početku stvori Bog nebo i zemlju.

2 A zemlja beše bez obličja i pusta, i beše tama nad bezdanom; i duh Božji dizaše se nad vodom.

3 I reče Bog: Neka bude svetlost. I bi svetlost.

4 I vide Bog svetlost da je dobra; i rastavi Bog svetlost od tame.

5 I svetlost nazva Bog dan, a tamu nazva noć. I bi veče i bi jutro, dan prvi.

6 Potom reče Bog: Neka bude svod posred vode, da rastavlja vodu od vode.

7 I stvori Bog svod, i rastavi vodu pod svodom od vode nad svodom; i bi tako.

8 A svod nazva Bog nebo. I bi veče i bi jutro, dan drugi.

9 Potom reče Bog: Neka se sabere voda što je pod nebom na jedno mesto, i neka se pokaže suvo. I bi tako.

10 I suvo nazva Bog zemlja, a zborišta vodena nazva mora; i vide Bog da je dobro.

11 Opet reče Bog: Neka pusti zemlja iz sebe travu, bilje, što nosi seme, i drvo rodno, koje rađa rod po svojim vrstama, u kome će biti seme njegovo na zemlji. I bi tako.

12 I pusti zemlja iz sebe travu, bilje, što nosi seme po svojim vrstama, i drvo, koje rađa rod, u kome je seme njegovo po njegovim vrstama. I vide Bog da je dobro.

13 I bi veče i bi jutro, dan treći.

14 Potom reče Bog: Neka budu videla na svodu nebeskom, da dele dan i noć, da budu znaci vremenima i danima i godinama;

15 I neka svetle na svodu nebeskom, da obasjavaju zemlju. I bi tako.

16 I stvori Bog dva videla velika: videlo veće da upravlja danom, i videlo manje da upravlja noću, i zvezde.

17 I postavi ih Bog na svodu nebeskom da obasjavaju zemlju.

18 I da upravljaju danom i noću, i da dele svetlost od tame. I vide Bog da je dobro.

19 I bi veče i bi jutro, dan četvrti.

20 Potom reče Bog: Neka vrve po vodi žive duše, i ptice neka lete iznad zemlje pod svod nebeski.

21 I stvori Bog kitove velike i sve žive duše što se miču, što provrveše po vodi po vrstama svojim, i sve ptice krilate po vrstama njihovim. I vide Bog da je dobro;

22 I blagoslovi ih Bog govoreći: Rađajte se i množite se, i napunite vodu po morima, i ptice neka se množe na zemlji.

23 I bi veče i bi jutro, dan peti.

24 Potom reče Bog: Neka zemlja pusti iz sebe duše žive po vrstama njihovim, stoku i sitne životinje i zveri zemaljske po vrstama njihovim. I bi tako.

25 I stvori Bog zveri zemaljske po vrstama njihovim, i stoku po vrstama njenim, i sve sitne životinje na zemlji po vrstama njihovim. I vide Bog da je dobro.

26 Potom reče Bog: Da načinimo čoveka po svom obličju, kao što smo mi, koji će biti gospodar od riba morskih i od ptica nebeskih i od stoke i od cele zemlje i od svih životinja što se miču po zemlji.

27 I stvori Bog čoveka po obličju svom, po obličju Božjem stvori ga; muško i žensko stvori ih.

28 I blagoslovi ih Bog, i reče im Bog: Rađajte se i množite se, i napunite zemlju, i vladajte njom, i budite gospodari od riba morskih i od ptica nebeskih i od svih zveri što se miče po zemlji.

29 I još reče Bog: Evo, dao sam vam sve bilje što nosi seme po svoj zemlji, i sva drveta rodna koja nose seme; to će vam biti za hranu.

30 A svim zverima zemaljskim i svim pticama nebeskim i svemu što se miče na zemlji i u čemu ima duša živa, dao sam svu travu da jedu. I bi tako.

31 Tada pogleda Bog sve što je stvorio, i gle, dobro beše veoma. I bi veče i bi jutro, dan šesti.

Ze Swedenborgových děl

 

Apokalipsa Objašnjena # 610

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 1232  
  

610. Da vremena više neće biti. - Da ovo označava da više neće biti nikakvog razumevanje Božanske Istine, niti nekog stanja iz nje, vidi se iz značenja vremena, što ovde označava stanje čoveka u pogledu razumevanja Reči, pa stoga i o stanju crkve, jer se o ovim predmetima govori u ovome poglavlju. Razlog da vreme označava stanje je to, što se vremena u duhovnom svetu određuju posebni i opštim stanjima života. Uzrok je ovome je to, što je Sunce u tome svetu, koji je Gospod, utvrđeno i stalno na istome delu neba, a to je istok, i ne kreće se kao sunce u prirodnom svetu, gde izgleda da se kreće. Vremena se određuju u skladu s prividnim okretanjem ovoga sunca, pa tako vremena postoje, uopšte i posebno; uopšte, godina i četiri godišnja doba, koja se nazivaju proleće, leto, jesen, i zima. Ova četiri doba godine su isto tako i četiri prirodna stanja koja su, uopšte, duhovna stanja. Posebno, unutar ovih stanja u prirodnom svetu, postoje utvrđena i stalna vremena, nazvana meseci, i nedelje, a posebno dani, koja se razlikuju u četiri prirodna stanja, nazvana jutro, podne, veče i noć, kojima isto tako korespondiraju četiri stanja u duhovnom svetu. Pošto se sunce, u duhovnome svetu, kao što je gore rečeno, ne okreće nego ostaje utvrđeno i stalno na istoku, stoga nema određivanja, nego samo određivanja po stanjima života, uopšte i posebno. Iz ovoga se razloga ne zna u duhovnom svetu koje je vreme, nego samo koje je stanje; jer određivanje jedne stvari daje ideju o tome, a stvar dobija ime po pojmu o njoj. To je razlog što se, u duhvnom svetu, ne zna koja su vremena, iako ona slede jedno za drugim kao u prirodnom svetu, a mesto vremena, postoje stanja i njihove promjene; vremena, kad se pomenu u Reči, označavaju stanja. O vremenima i o 2 vremenu, u duhovnom svetu, više se može videti u Nebu i Paklu (br. 162-169); i o promenama stanja kod anđela (br. 151-161). Pošto se vremenom označavaju one stvari koje pripadaju vremenu u prirodnom svetu, kao što su vremena godine, i dana, vremenom godine, kad se seje i kad se žanje, a vremenom dana jutro i veče; stanja crkve stoga se u Reči označavaju stvarima koje pripadaju vremenu: vremenom sejanja opisuje se i označava podizanje crkve; žetvom, njeno sazrevanje; jutrom, prvo vreme crkve; od podne do večeri, njen razvoj. Ova prirodna stanja korespondiraju duhovnim stanjima, a to su stanja neba i crkve. U pogledu crkve, ona prolazi kroz ta stanja uopšte, a tako i svaki pojedini čovek crkve posebno. Svaki se čovek crkve uvodi u ta stanja uopšte, kao i svaki čovek posebno. Svaki čovek se u njih uvodi od najranijih dana; ali kad je crkva na kraju, on se više ne može uvesti, jer tada ne prima Božansku Istinu, nego je ili odbacuje ili izokreće, pa je posledica to, da kod njega ne može da bude vremana sejanja, ili žetve, to jest, nema ustanovljavanja i sazrevanja, niti jutra ili večeri, to jest, ni početka ni razvoja. Ova su stanja označena vremenima u Reči; a pošto na kraju crkve ta stanja prestanu kod ljudi crkve, stoga se kaže da više neće biti vremena, čime se označava da više neće biti nikakvog razumevanja Božanske Istine ili Reči, stoga ni stanja crkve.

3. Isto je označeno sledećim rečima kod Danila: I čuh čovjeka obučenog u platno, koji stajaše nad vodom na rijeci, i podiže desnicu svoju i ljevicu svoju k nebu, i zakle se onijem koji živi u vijek, da će se sve ovo ispuniti po vremenima i po pola vremena i kad se svrši rasap sile svetoga naroda (12:7). Ovde vreme označava stanje, a vremenom i vremenima i sa pola, označava se potpuno stanje pustošenja; stoga se kaže, kad se svrši rasap sile svetoga naroda, gde sveti narod oznčava one u crkvi koji su u Božanskim istinama, a u apstraktnom smislu, Božanske istine. Slično se kaže i u Apokalipsi da će žena dojiti u pustinji za vremena i vremana i pola vremena (12:14). Stoga što vreme označava stvari koje pripadaju vremenu, kao proleću, letu, jeseni i zimi, koje predstavljaju stanja onih koji se preporađaju, isto tako i stvari koje pripadaju stanju crkve u pogledu usađivanja istine, i stanju oplođavanja dobra, stoga su slične stvari označene vremenima dana, jutrom, podnevom, večerom i noću, kao u sledećim odlomcima. U Postanju: Od sele dokle bude zemlje neće nestajati žetve, ni sudeni ni vrućine, ljeta ni zime, dana ni noći (8:22). Ove su riječi objašnjene u Tajnama Nebeskim (br. 930-937). Tako kod Davida: dan je tvoj, i noć je tvoja; pripravio si svjetlo i sunce, ljeto i zimu (Psalam 74:16, 17). I kod Jeremije: Jehova daje sunce da svijetli danju, i uredbe mjesecu i zvijezdama da svijetle noću. Ako li tijeh uredaba nestane ispred mene, govori Jehova, i sjeme će Izrailjevo prestati biti narod preda mnom na vijek (32:35, 36). I opet, kod istoga proroka: Jehova reče: ako nisam postavio zavjeta svojega za dan i za noć i uredbe nebesima i zemlji, onda ću sjeme Jakovljevo i Davida sluge svojega odbaciti (33:25, 26). Ovde se govori o uredbama za sunce, mesec, i zvezde, a isto tako o zavetu za dan i za noć, i o uredbama za nebo i zemlju, koje imaju slično značenje vremenima, jer vreme postoji prema uredbama. Da vremena setve i žetve, zime i leta, kao i dana i noći, imaju slično značenje vremenima, pokazano je gore. Stoga sledi da su iste stvari označene videlima na nebu koja dele dan od noći; da će biti znak dobima, danima, i godinama (Postanje 1:14). Dva videla, sunce i mesec, označavaju ljubav i veru; jer u duhovnom smislu toga poglavlja govori se o novom stvaranju ili preporodu čoveka crkve, i o stvarima koje preporađaju čoveka, i koje označavaju crkvu, a to su one koje su označene suncem i mesecom. Gornje reči stoga opisuju proces po kojemu se odvija preporod; a posle se opisuju stanja kod preporađanja. Sada je iz ovoga očito značenje reči da više neće biti vremena.

  
/ 1232