Bible

 

Postanak 1

Studie

1 U početku stvori Bog nebo i zemlju.

2 A zemlja beše bez obličja i pusta, i beše tama nad bezdanom; i duh Božji dizaše se nad vodom.

3 I reče Bog: Neka bude svetlost. I bi svetlost.

4 I vide Bog svetlost da je dobra; i rastavi Bog svetlost od tame.

5 I svetlost nazva Bog dan, a tamu nazva noć. I bi veče i bi jutro, dan prvi.

6 Potom reče Bog: Neka bude svod posred vode, da rastavlja vodu od vode.

7 I stvori Bog svod, i rastavi vodu pod svodom od vode nad svodom; i bi tako.

8 A svod nazva Bog nebo. I bi veče i bi jutro, dan drugi.

9 Potom reče Bog: Neka se sabere voda što je pod nebom na jedno mesto, i neka se pokaže suvo. I bi tako.

10 I suvo nazva Bog zemlja, a zborišta vodena nazva mora; i vide Bog da je dobro.

11 Opet reče Bog: Neka pusti zemlja iz sebe travu, bilje, što nosi seme, i drvo rodno, koje rađa rod po svojim vrstama, u kome će biti seme njegovo na zemlji. I bi tako.

12 I pusti zemlja iz sebe travu, bilje, što nosi seme po svojim vrstama, i drvo, koje rađa rod, u kome je seme njegovo po njegovim vrstama. I vide Bog da je dobro.

13 I bi veče i bi jutro, dan treći.

14 Potom reče Bog: Neka budu videla na svodu nebeskom, da dele dan i noć, da budu znaci vremenima i danima i godinama;

15 I neka svetle na svodu nebeskom, da obasjavaju zemlju. I bi tako.

16 I stvori Bog dva videla velika: videlo veće da upravlja danom, i videlo manje da upravlja noću, i zvezde.

17 I postavi ih Bog na svodu nebeskom da obasjavaju zemlju.

18 I da upravljaju danom i noću, i da dele svetlost od tame. I vide Bog da je dobro.

19 I bi veče i bi jutro, dan četvrti.

20 Potom reče Bog: Neka vrve po vodi žive duše, i ptice neka lete iznad zemlje pod svod nebeski.

21 I stvori Bog kitove velike i sve žive duše što se miču, što provrveše po vodi po vrstama svojim, i sve ptice krilate po vrstama njihovim. I vide Bog da je dobro;

22 I blagoslovi ih Bog govoreći: Rađajte se i množite se, i napunite vodu po morima, i ptice neka se množe na zemlji.

23 I bi veče i bi jutro, dan peti.

24 Potom reče Bog: Neka zemlja pusti iz sebe duše žive po vrstama njihovim, stoku i sitne životinje i zveri zemaljske po vrstama njihovim. I bi tako.

25 I stvori Bog zveri zemaljske po vrstama njihovim, i stoku po vrstama njenim, i sve sitne životinje na zemlji po vrstama njihovim. I vide Bog da je dobro.

26 Potom reče Bog: Da načinimo čoveka po svom obličju, kao što smo mi, koji će biti gospodar od riba morskih i od ptica nebeskih i od stoke i od cele zemlje i od svih životinja što se miču po zemlji.

27 I stvori Bog čoveka po obličju svom, po obličju Božjem stvori ga; muško i žensko stvori ih.

28 I blagoslovi ih Bog, i reče im Bog: Rađajte se i množite se, i napunite zemlju, i vladajte njom, i budite gospodari od riba morskih i od ptica nebeskih i od svih zveri što se miče po zemlji.

29 I još reče Bog: Evo, dao sam vam sve bilje što nosi seme po svoj zemlji, i sva drveta rodna koja nose seme; to će vam biti za hranu.

30 A svim zverima zemaljskim i svim pticama nebeskim i svemu što se miče na zemlji i u čemu ima duša živa, dao sam svu travu da jedu. I bi tako.

31 Tada pogleda Bog sve što je stvorio, i gle, dobro beše veoma. I bi veče i bi jutro, dan šesti.

Ze Swedenborgových děl

 

Apokalipsa Objašnjena # 555

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 1232  
  

555. I imahu kose kao kose ženske. Da ovo označava da im je isto tako izgledalo da su prirodna osećanja za istinu, vidi se iz značenja kose, koja označava stvari koje pripadaju prirodnom čoveku, a posebno istinama-znanjima u njemu: vidi gore (br. 66); I iz značenja žena, koje označavaju osećanja, o kojima ćemo ubrzo govoriti. Kosa označava stvari koje pripadaju prirodnom čoveku, jer glava označava stvari koje pripadaju duhovnom čoveku, a sve stvari prirodnog čoveka pokrivaju sve stvari duhovnog čoveka, kao što kosa pokriva glavu. Glava isto tako korespondira duhovnim stvarima, a kosa prirodnim stvarima, pa stoga i one imaju značenja. Upravo zbog ove korespondencije anđeli izgledaju ukrašeni lepom kosom, i da se po njihovom rasporedu, ljupkosti i urednosti, može znati kakva je korespondencija njihovog prirodnog čoveka sa duhovnim čovekom. Sada, pošto žene označavaju osećanja, očito je da skakavci, pošto im je kosa kao kosa u žena, označavaju one koji su označeni skakavcima, a koji sebi izgledaju kao da su prirodna osećanja za istinu. Ovo se vidi I iz niza stvari o kojima se govori; jer to što im lica izgledaju kao lica ljudi, označava da sebi izgledaju da su prirodna osećanja za istinu. Ubrzo se isto tako kaže da su im zubi kao u lavova, što označava poslednje stvari prirodnog čoveka u pogledu znanja i moći. U proročkoj Reči izrazi žena, kći, i devojka često se koriste. Ali do sad njihovo značenje nije bilo poznato. Da se tu ne misli na ženu, kćer i devojku, očito je, jer se pominju tamo gde se govori o crkvi; ali njihovo značenje se može videti iz nizova stvari o kojima se govori u duhovnom smislu.

2. Da žena označava crkvu u pogledu osećanja za istinu,

a otuda i osećanja za istinu crkve, jasno je iz sledećih odlomaka u Reči. Tako kod Jeremije: "Zašto sami sebi činite tako veliko zlo da istrijebite iz Jude ljude i žene?" (44:7). Opet, kod istoga proroka: "I sobom satrah konja i jahača njegova, i satrah sobom momka i djevojku" (51:22). I kod Jezekilja: "Starce i mladiće, djevojke i djecu, i žene pobijte da se istrijebe" (9:6). I u Plaču: "Sramote žene na Sionu i djevojke po gradovima Judinijem" (5:11, 12). Ovde se čovekom i ženom, starcem i detetom, mladićem i devojkom, ne označava čovek, žena, starac, dete, mladić i devojka, nego sve što pripada crkvi. Čovekom i ženom se označava istina i njeno osećanje, starcem i detetom, mudrost i nevinost, mladićem i devojkm, razumevanje istine i osećanje za dobro. Da se označavaju ovakve stvari, vidi se iz toga što se govori o crkvi u ovim poglavljima, i o njenom pustošenju u pogledu njenog dobra i istine, pa se stoga tim imenima označavaju stvari koje pripadaju crkvi. Jer je Reč iznutra duhovna, jer je Božanska, pa stoga ako bi se označavali čovjek i žena, starac i dete, mladić i devojka, Reč bi bila prirodna a ne duhovna; ali kad se čovekom i ženom označava crkva u pogledu istine i njenog osećanja, starcem i detetom, crkva u pogledu mudrosti i nevinosti, a mladićem i devojkom, crkva u pogledu inteligencije i njenog osećanja, tada postaje duhovna. A isto tako, čovek je čovek zato što je u njemu crkva, a gde je crkva, tu je i nebo. Stoga, kada se pomene starac, mladić, i muško dete, muškarac, žena, i devojka, ovi izrazi označavaju sve ono što pripada crkvi, a što korespondira njihovom dobu, polu, naklonsti, osećanju, inteligenciji, i mudrosti.

•3 Da se ženom označava crkva u pogledu osećanja za istinu, ili osećanja za istinu crkve, jasno je i iz ovih reči kod Isaije: "U to će vrijeme sedam žena uhvatiti jednoga čovjeka govoreći: svoj ćemo hljeb jesti i svoje ćemo odijelo nositi, samo da se zovemo tvojim imenom, skini s nas sramotu" (4:1). Predmet je ovde kraj crkve, kada nema više istine, jer prethode ove reči: „Tvoji će ljudi pasti od mača i junaci tvoji u ratu" (3:25), koje označavaju da će obmane da razore razumevanje istine, tako da više neće biti otpora u bojevima; pa slede ove reči: „U ono će vrijee biti klica Jehovina na slavu i čast, i plod zemaljski na krasotu i diku ostatku Izrailjevu" (4:2). Ovo se kaže o Gospodovom dolasku, a označava da će istina ponovo izniknuti u crkvi. Sedam žena koje hvataju jednoga čoveka, označava da će iz osećanja želeti i tražii istinu, ali da je neće naći, gde čovek označava istinu, žene osećanja ili želje za istinom, a sedam ono što je sveto. Da neće naći pouke o pravim istinama, stoga ni duhovne hrane, označeno je u njihovim rečima: „Ješćemo svoj hljeb, i nositi svoje odijelo", gde hleb označava poučavanje i duhovnu hranu, a odelo istinu koja oblači dobro. Da se može primeniti samo istina, i preko primene biti povezan, označeno je sa, „samo da se zovemo tvojim imenom". I pošto je sva lepota od duhovnog osećanja za istinu i povezivanja preko nje, i da bez toga nema ljepote, 4 dodaje se, „uzmi od nas sramotu našu". Tako kod Jeremije: „Vrati se, djevojko Izrailjeva, vrati se u gradove svoje; dokle ćeš lutati, kćeri odmetnice, jer je Jehova stvorio nešto novo na zemlji: žena će opkoliti čovjeka" (31:21, 22). Predmet je ovde duhovno ropstvo u kome je bila crkva pre Gospodovog dolaska. Za crkvu se kaže da je u duhovnom ropstvu kada nema istine, ali se istina želi; u takvom su ropstvu bili Neznabošci, kod kojih je crkva ustanovljena. Povrati se, devojko Izrailjeva, povrati se u gradove svoje, označava, da oni treba da se vrate istinama doktrine, gde devojka Izrailjeva označava crkvu, a njeni gradovi istine doktrine; jer je Jehova stvorio nešto novo na zemlji: žena će opkoliti čoveka, označava podizanje nečega novoga; žena označava istinu, a opkoliti označava povezati se.

5. I kod Isaije: „jer kao ženu ostavljenu i u duhu ožalošćenu dozva te Jehova, i kao mladu ženu puštenu, govori Jehova. Za malo ostavih te, ali s velikom milošću pribraću te" (54:6, 7).

Ovde se ženom ostavljenom i u duhu ožalošćenom označava crkva, koja nije u istinama, ali je još uvek u osećanju ili želji za njih, žena označavajući istinitu crkvu, za koju se kaže da je ostavljena kad nije u istinama, a ožalošćena u duhu, kad je u žalosti zbog osećanja ili želje za istinama. Mlada žena označava Drevnu Crkvu, koja je bila u istinama od osećanja; a puštenom označava se Jevrejska crkva, koja nije bila u istinama od nekog duhovnog osećanja; podizanje jedne nove crkve od Gospoda, i izbavljenje od duhovnoga 6 ropstva, označava se sa, „za malo vremena ostavih te, a s velikom milošću pribraću te". I kod Jeremije:

„Zato, žene, čujte riječ Jehovinu i neka primi uho vaše riječ usta njegovih, i učite kćeri svoje ridati i jedna drugu naricati. Jer se pope smrt na prozore naše i uđe u dvorove naše da istrijebi djecu s ulica i mladiće s puteva „ (9:20, 21). Razlog da je ženama rečeno da čuju i prime, je to što one označavaju crkvu od osećanja za istinu i primanja istine. Učiti svoje (kćeri ) da ridaju, i drug druga da nariču, označavaju se oni koji pripadaju crkvi; sinovima oni koji su u istinama crkve, a drugovima oni koji su u njenom dobru. Dok naricanje i plač označavaju da se tako mora raditi jer je crkva opusošena u pogledu njenih istina i dobara; a smrt koja ulazi kroz prozore i ulazi u dvorove, označava ulazak paklene obmane u razumevanje, a otuda i u sve u mislima i u osećanju, gde prozori označavaju razumevanje, a dvorovi, sve što pripada misli i osećanju; istrebiti decu s ulica, i mladiće s puteva, označava pustošenje crkve pri rođenju, gde deca na ulicama označavaju istinu koja izvire, ili koja je pri rođenju, a mladići na putevima označava istinu koja je već rođena.

7. Tako kod Jezekilja: „Bijehu dvije žene, kćeri jedne matere. One se kurvahu u Egiptu u mladosti svojoj, ondje im pipaše grudi, i ondje im zgnječiše grudi djevojačke. A imena im bijahu Ola a sestri joj Oliba; one postaše moje, i rodiše sinove i kćeri. Imena im bijahu Ola Samariji, a Oliba Jerusalimu" (23:2-4).

Ove se crkve nazivaju ženama zato što Samarija, glavni grad Izraelićana, označava, u Reči, duhovnu crkvu, a Jerusalim, glavni grad Jevreja, nebesku crkvu u pogledu doktrine. Pa zato što obe ove crkvu deluju kao jedna, stoga se nazivaju kćerima jedne majke, jer se i majkom označava crkva. A isto tako i Ola i Oliba, i isto tako i šator i stan Božiji, imaju isto značenje, jer označavaju nebo gde su Božanska Istina i Božansko Dobro, stoga i gde je crkva; jer crkva je Gospodovo carstvo na zemlji. Njihovim se kurvanjem u Egiptu u njihovoj mladosti označava da tada nisu bili u istinama, nego u obmanama, jer u Egiptu nisu imali Reč. Ova im je posle data preko Mojsija i proroka, pa je tako crkva ustanovljena među njima. Kurvati se u Egiptu, označava falsifikovati istine pomoću doslovnih istina-znanja koje pripadaju prirodnom čoveku, a falsifikovati istine, znači okrenuti svete stvari u magiju, kao što su učinili Egipćani. Sinovi i kćeri koje su rodili, označavaju 8 obmane i zla crkve. Tako kod Miheja: „Preko haljina skidate plašt s onijeh koji prolaze ne bojeći se, koji se vraćaju iz boja. Žene naroda mojega izgonite iz milijeh kuća njihovijeh, od djece njihove otimate slavu moju na vijek" (2:8, 9). Ovde se skidanjem preko haljina plašta s onih koji prolaze ne bojeći se, i koji se vraćaju iz boja (iz rata), označava lišiti istina one koji se bore potivu obmana. Oni koji prolaze bez straha, označavaju sve one koji su u istinama; ljudi koji se vraćaju iz rata, označava one koji su bili u iskušenjima, i koji su se borili protivu obmana. Izgonjenje žena mojega naroda iz milijeh kuća njihovih, označava razoriti osećanja za istinu, a tako i uživanje i sreću neba. Žene naroda mojega označavaju osećanja za istinu, a njihove mile kuće, uživanja i sreću neba, jer ovo su osećanja za dobro i istinu.

9. Tako kod Zaharije; „Jer ću sakupiti sve narode na Jerusalim na boj. I grad će se uzeti, i kuće oplijeniti, i žene osramotiti" (14:2). Narodima se označavaju zla i obmane svake vrste; Jerusalimom se označava crkva; gradom, doktrina; kućom, sve što je sveto u crkvi; ženama se označavaju osećanja za istinu, a njihovim sramoćenjem, označava se da 9 će istine biti izokrenute, i da će zbog toga nestati osećanje za istinu. Tako opet, kod istoga proroka: „U ono će vrijeme biti tužnjava velika u Jerusalimu. i tužiće zemlja, svaka porodica; porodica doma Davidova, i žene njihove; porodica Natanova; i žene njihove. I porodica doma Levijeva: porodica Semejeva (Simeonova), i žene njihove; i sve ostale porodice,, i žene njihove" (2:11-14). Značenje Davida i njegovoga doma, kao i Natanova, Levijeva, i Simeonova, već je pokazano u objašnjenjima gore. David označava Božansku Istinu, Natan, doktrinu istine, Levije, dobro ljubavi prema bližnjem, a Simeon označava istinu i dobro u pogledu opažanja i poslušnosti. Kaže se da će porodice tužiti, i žene njihove, jer se porodicama označavaju istine crkve, a ženama, osećanja za istinu koja tuži kad istina tuži da više nema osećanja za nju, i osećanje da nema istine za njega. Ove se stvari kažu o tuženju (žaljenju) nada svim i za sve što pripada crkvi koja se pustoši i razara, jer svaka stvar i sve stvari crkve označavaju se svim ostalim prodicama, pod kojima se misli na plemena. Da dvanaest plemena označavaju sve stvari crkve u skupini, može se videti gore (br. 430, 4319). Jerusalim označava crkvu i njenu doktrinu.

11. Tako isto kod Mateja: „Tada će biti dva na njivi; jedan će se uzeti, a drugi će se ostaviti. Dvije će mljeti na žrvnjevima; jedna će se uzeti, a druga će se ostaviti" (24:40, 41).

„Dva" znači ljude (muškarce), a „dve" znači žene; a ljudima se označavaju oni koji u istinama, a ženama oni koji su u dobru od osećanja za istinu. Ovde se, međutim, ljudima označavaju oni koji su u obmanama, a ženama oni koji su u zlima od obmana od osećanja za obmanu; jer se kaže da će se jedan uzeti, a drugi ostaviti; to jest, da će biti spaseni oni koji su u istinama od osećanja, a biće osuđeni oni koji su u zlima od osećanja. Njiva označava crkvu; mleti na žrvnju, znači sebi pribaviti istine doktrine iz Reči; oni koji ih prmenjuju za dobro, ti će se uzeti, a oni koji ih primenjuju na zlo, ti su označeni onima koji ostanu; ali 12 ovaj je odlomak objašnjen u Tajnama Nebeskim (br. 4334, 4335). Tako kod Mojsija: „I kad vam slomin potporu u hljebu, deset će žena peći hljeb u jednoj peći, i davaće vam hljeb vaš na mjeru, i ješćete ali se nećete nasititi" (Levitska 26:26). Ove reči, u duhovnom smislu, znače da istina od dobra, kojom se ljudi duhovno hrane, da će ponestati; jer hleb označava svaku vrstu duhovne hrane koja služi ishrani čoveka crkve. Žene označavaju one koji su u osećaju za istinu. Deset žena koje peku hleb u jednoj peći, označava, da će tražiti istinu kako bi se povezala s dobrom, ali da će naći samo malo; jer peći označava pipremiti i povezati tako da služi životu. Davati hleb na meru, označava da je redak; a jesti a ne nasititi se, označava, jer je istine od dobra toliko malo i tako je retka, da je nema dovoljno za ishranu duše.

12. Ponovo kod Mojsija: „Žena da ne nosi muškoga odijela niti čovjek da se oblači u ženske haljine, jer je gad pred Jehovom Bogom tvojim" (Zak. Ponov. 22:5). Ovde čovek i njegove haljine označavaju istinu, a žena i njene haljine osećanje za istinu. Ove se razlikuju kod svakoga čovjeka, kao razum i volja, ili kao misao koja pripada razumu, i osećanje koje pripada volji; pa ako se ne bi razlikovali, polovi bi se pomešali, i razum i volja ne bi delovali na brak, u kojemu je čovek istina misli, a žena osećanje. Da su čovek i žena tako stvoreni da budu dvoje a ipak jedno, vidi se iz knjige Postanja, u kojoj se kaže o njihovom stvaranju, „I Bog stvori čoveka (homo) na svoju sliku, na sliku Božiju stvori ga; muško i žensko stvori ih" (Postanje 1:27, 5:2). A čovek (Adam) reče: eto sada kost od moje kosti, i telo od mojega tela, neka joj bude ime čovečica (žena), jer je uzeta od čoveka. Zato će ostaviti čovek oca svojega i mater svoju, i prilepiće se ženi svojoj, i biće dvoje jedno telo" (Postanje 2:23, 24; Marko 10:6-9). Ovde se čovekom označava crkva uopšte i posebno. Crkva posebno je čovek crkve, ili čovek u kome je crkva. Bogom koji stvara čoveka po svojoj slici, označava se, da je na sliku neba. Jer Bog, Elohim, u množini, označava Božansko proizlazeće koje čini nebo; a čovek, koji je crkva, je nebo u najmanjoj formi, jer korespondira svim stvarima neba: vidi Nebo i Pakao (br. 7-12, 51-58). Ovde se čovekom misli pre svega na istinu u razumu, a pod ženom na dobro u volji. Za ženu se kaže da je kost od kosti, i telo od čoveka, jer označava dobro, koje je žena, od istine, koja je čovek. Kost označava istinu pre nego oživi, to jest, pre nego se poveže s dobrom, kao što je istina u memoriji kod čoveka; a pošto se svako dobro stvara od istina, to se kaže, „jer je uzeta od čovjeka". Da će čovek ostaviti oca i mater i da će prionuti svojoj ženi, označava da istina mora da postane od dobra, i da obje treba da postanu jedno dobro; ovo je označeno jednim telom, gde telo označava dobro, a isto tako i čoveka. Stvari o kojima se sada govori, ne mogu se razumeti, osim od ponekih, ako se ne zna da je predmet o kome se govori u Postanju prva dva poglavlja novo stvaranje ili preporod čoveka crkve. U prvom se poglavlju radi o njihovom preporodu, u drugom poglavlju o njihovoj inteligenciji i mudrosti; muškim i ženskim, ili muškarcm i ženom označava se, u duhovnom smislu, povezivanje istine i dobra, koje se naziva nebeskim brakom. U ovaj brak čovek stupa kada se preporodi i postane crkva kada je u dobru a otuda i u istini, što je označeno sa, „čovjek će ostaviti oca i majku, i prionuti svojoj ženi, i biće jedno telo". Ali o ovome se predmetu može steći jasnija ideja iz onoga što je rečeno u Nauku Novoga Jerusalima, o dobru i istini (br. 11-19); o preporodu (br. 173-182); tako isto o dobru iz kojega nastaju istine (br. 24).

15. Pošto se muškarcem i ženom označava povezanost istine i dobra, stoga je Mojsije, kad je vidio da sinovi Izrailjevi uzmaju sebi žene zarobljene od Medijanićana njihovih neprijatelja, zapovedio da pogube svaku ženu koja je upoznala čovjeka legavši s njim, ali da poštede žene koje nisu upoznale muškarca (Brojevi 30:16-18).

Ove su stvari naređene zato što se ženom, koja nije povezana sa čovekom, označava crkva u pogledu osećanja za istinu, ili za povezivanje s istinom; dok se ženom, koja je povezana sa Medijanićaninom čovekom, označava iznevereno dobro. Jer Medijanićani predstavljaju a otuda i označavaju istinu koja nije istina jer nije od dobra, pa je stoga obmana; otuda to da su bile pogubljene one žene koje su bile upoznale čoveka, a one koje nisu bile upoznale čoveka, bile su pošteđene. Da žene Medijanićanke označavaju onečišćenje dobra obmanama, i da se na taj način dobro izneverava i profaniše, što je prljava preljuba, vidi se iz okolnosti koje su iznesene o kurvanju (preljubama) sinova Izrailjevih sa ženama Medijanskim (Brojevi 25).

16. Onaj ko ne zna da žena označava duhovno osećanje za istinu, i koji ne zna da su zla i obmane prisutne u svakom prirodnom čoveku, a ne u duhovnom čoveku, taj ne može da zna značenje onoga što je napisano o zarobljenim ženama kod Mojsija: „I ugledaš li u roblju lijepu ženu, među neprijateljima, i omili ti da bi htio uzeti je za ženu, odvedi je kući svojoj; i neka obrije glavu i sreže nokte svoje; i neka skine sa sebe haljine svoje u kojima je zarobljena, i neka sjedi u kući tvojoj, i žali za ocem svojim i materom svojom cio mjesec dana; po tom lezi s njom, i ona neka ti bude žena" (Zak. Ponov. 21:11-13). Ženom se označava crkva u pogledu duhovnog osećanja za istinu, ili duhovnog osećanja za istinu koja pripada čoveku crkve, ali lepom ženom zarobljenom označava se religija Neznabožaca kod kojih postoji želja ili osećanje za istinu. Time što će se uvesti u kuću, i brijanjem glave i rezanjem nokata, i odlaganjem haljina u kojima je zarobljena, označava se biti uveden u unutrašnje ili duhovne stvari crkve, i pomoću njih odbacivanje zala i obmana prirodng i čulnog čoveka. Posred kuće označava unutrašnje stvari, koje su duhovne; kosa na glavi, koja treba da se obrije, označava obmane i zla prirodnog čoveka; nokti koji treba da se srežu, označavaju obmane i zla čulnog čoveka; a haljina u kojoj je zarobljena, označava obmanu religije u kojoj je držan kao zarobljen onaj koji želi istinu od dobra. I prve i druge stvari on će odbaciti, jer su u prirodnom i čulnom čoveku, kao što je gore rečeno. A treba da žali za ocem i materom mesec dana, označava da zla i obmane njene religije treba da se predaju zaboravu; da čovek posle toga ide k njoj i da je upozna da legne njom, i da tako postane njegova žena, označava da tako istina, koja je čovek, treba da se poveže s njenim osećanjem, koje je žena.

Niko ne može znati zašto je data ova uredba, ako ne razume, iz duhovnog smisla, šta je označeno ženom zarobljenom od neprjatelja, šta sedati u kući, šta kosom, noktima, i haljinom u kojoj je zarobljena, ako ne zna nešto o povezivanju istine i dobra, jer na ovoj povezanosti utemeljene su sve uredbe Reči o brakovima. Crkva je u pogledu osećanja za istinu isto tako označena ženom obučenom u sunce, koja je u trudovima, pred kojom je stajala aždaja kada je rodila muško dete; a koja je posle pobegla u pustinju (Otkr. 12:1 do kraja). Da žena ovde označava crkvu, muško dete koje je rodila, doktrinu istine, vidjeće se u objašnjenju niže.

17. Pošto žena označava crkvu u pogledu osećanja za istinu od dobra, ili za osećanje za istinu od dobra koje pripada čoveku crkve, to ona označava isto tako u obrnutom smislu požudu obmana od zla; jer većina stvari u Reči imaju i obrnuta značenja. Ovo je isto tako označeno u sledećim odlomcima ženom i ženama. Tako kod Jeremije: „Zar ne vidiš šta rade po gradovima Judinijem i po ulicama Jerusalimskim? Sinovi kupe drva, a očevi lože oganj, i žene mijese tijesto, da peku kolače carici nebeskoj, i da ljevaju nalijeve drugim bogovima" (2:17, 18). Na šta se odnose ova proroštva, ne može se znati, ako se ne zna šta je označeno gradovima Judinijem, i ulicama Jerusalimskim, sinovima, očevima, i ženama, tako isto šta mešenjem testa, a šta kolačima, šta caricom nebeskom i nalevima; ali kada se znaju značenja ovih stvari, i kada se to postavi na njihovo mesto, tada se vidi duhovni smisao ovih proroštava. Gradovi Judini označavaju doktrinarne stvari crkve; ulice Jerusalimske označavaju istine njene (te doktrine); a u ovom slučaju, one koji su u obmanama, za koje se kaže da skupljaju drva kada pribavljaju sebi obmane od zala. Očevi označavaju one koji su u dobrima crkve, u ovome slučaju, one koji su u zlima, za koje se kaže da pale oganj kada to odobravaju i podstiču iz ljubavi prema zlu. Žene označavaju osećanja za istinu od dobra, u ovome slučaju, neuredne želje obmana od zla; za njih se kaže da mese testo, kada fabrikuju doktrinu od ove obmane i u skladu s njom. Praviti kolače za nebesku caricu, označava bogoštovati paklena zla svake vrste, a praviti kolače označava bogoštovati od zala, gde nebeska carica označava sva zla u skupu; jer nebeska carica označava isto što i vojska nebeska. Levati naleve drugim bogovima označava bogoštovati od obmana, gde drugi bogovi označavaju paklene obmane; jer Bog, u dobrom smislu, označava proizlazeću Božansku Istinu, dok drugi bogovi označavaju paklene obmane, koje su obmane od zla.

18. Kod Isaije: „Narodu mojemu čine silu djeca, i žene su im gospodari. Narode moj! Koji te vode, zavode te, i kvare put hoda tvojega" (3:12). Nasilnici, mala deca, i žene, označavaju one koji čine silu (ugnetavaju), koji ne znaju, i koji izokreću istine. Koji čine silu, označavaju one koji čine nasilje istinama; mala deca, one koji ih ne znaju, a žene, požude koje ih izkreću. Koji te vode, zavode te, označava one koji naučavaju; koji kvare put hoda tvojega, označava da nije poznat put kojim vode. Ponovo 19 kod istoga proroka; „Kad se posuše grane, polomiće se; žene će dolazii i ložiti ih na oganj, jer je narod nerazuman" (27:11).

Ovo je rečeno o opustošenoj crkvi. Granama (žetvom) koje se posuše, označavaju se istine od dobra razorene zlim ljubavima; ženama koje ih stavljaju na oganj, označavaju se požude obmana, koje ih sasvim obuzmu. 20 Tako ponovo: „Ustanite, žene mirne, slušajte glas moj sinovi bezbrižni, čujte riječi moje. Za mnogo godina bićete u smetnji, jer neće biti berbe i sabiranje neće doći (32:9, 10). Ženama bezbrižnim, označavaju se požude onih koji ne mare što je crkva opustošena. Sinovi bezbrižni označavaju obmane onih koji se pouzdaju u svoju vlastitu inteligenciju; žene i sinovi označavaju one koji su takvi u crkvi, i ljude i žene; jer berba i sabiranje označavaju istinu crkve, odakle se vidi značenje „sabiranja".

21. Opet, kod Jezekilja: „Pravedan čovjek koji ne jede na gorama, i očiju svojih ne podiže ka gadnijem bogovima doma Izrailjeva, i ne skrvni žene bližnjega svojega, i ne ide ženi odvojenoj radi nečistote" (18:5, 6). Čovek koji ne jede na gorama, opisuje se kao pravedan, što znači da njegovo bogoštovanje nije od paklenih ljubavi, jer žrtve na gorama i jedenje žrtve na gorama ima ovo značenje. Niti je podizao svoje oči ka bogovima (idolima) doma Izrailjeva, označava da njegovo bogoštovanje nije od obmana doktrine, jer idoli označavaju obmane, a dom Izraljev označava izopačenu crkvu u kojoj su te obmane. Niti je skrnnavio žene bližnjega svojega, označava da nije oskrnavio dobro crkve i Reči. Niti je išao ženi odvojenoj radi nečistote, označava da nije oskrvnuo istine požudama od obmana. Tako, u Plaču: „Svojim rukama žene žalostive kuhaše djecu svoju, i ona im biše hrana u pogibli kćeri naroda mojega" (4:10). Ove reči označavaju razaranje istine i dobra doktrine iz Reči pomoću obmana, i usvajanje tih obmana, i pustošenje crkve kao posledicu. Žalostivim ženama označavaju se osećanja za obmanu kao da je istina. Kuhanjem svoje dece, označava se razaraje istina i dobara doktrine iz Reči pomoću obmana; to što im je to bila hrana, označava usvajanje obmana; a pogibao naroda mojega označava pustošenje crkve. Žene označavaju i zle želje u Apokalipsi (14:4; 17:3); o čemu vidi objašnjenje niže.

  
/ 1232