Bible

 

Izlazak 34

Studie

   

1 I reče Gospod Mojsiju: Isteši sebi dve ploče od kamena kao što su bile prve, da napišem na tim pločama reči koje su bile na prvim pločama, koje si razbio.

2 I budi gotov za sutra da rano izađeš na goru Sinajsku, i staneš preda me na vrh gore.

3 Ali neka niko ne ide s tobom, i niko neka se ne pokaže na svoj gori, ni ovce ni goveda da ne pasu blizu gore.

4 I istesa Mojsije dve ploče od kamena kao što su bile prve, i ustavši rano izađe na goru Sinajsku, kao što mu zapovedi Gospod, i uze u ruku svoju dve ploče kamene.

5 A Gospod siđe u oblaku, i stade onde s njim, i povika po imenu: Gospod.

6 Jer prolazeći Gospod ispred njega vikaše: Gospod, Gospod, Bog milostiv, žalostiv, spor na gnev i obilan milosrđem i istinom.

7 Koji čuva milost hiljadama, prašta bezakonja i nepravde i grehe, koji ne pravda krivoga, i pohodi grehe otačke na sinovima i na unucima do trećeg i četvrtog kolena.

8 A Mojsije brže savi glavu do zemlje i pokloni se,

9 I reče: Ako sam našao milost pred Tobom, Gospode, neka ide Gospod posred nas, jer je narod tvrdovrat: i oprosti nam bezakonje naše i greh naš, i uzmi nas za nasledstvo.

10 A On reče: Evo postavljam zavet; pred celim narodom tvojim učiniću čudesa, koja nisu učinjena nigde na zemlji ni u kome narodu, i videćete delo Gospodnje sav narod, među kojim si, jer će biti strašno šta ću ja učiniti s tobom.

11 Drži šta ti danas zapovedam; evo, ja ću izagnati ispred tebe Amoreje i Hananeje i Heteje i Ferezeje i Jeveje i Jevuseje.

12 Čuvaj se da ne hvataš vere s onima koji žive u zemlji u koju ćeš doći, da ti ne budu zamka usred tebe.

13 Nego oltare njihove oborite, i likove njihove izlomite, i gajeve njihove isecite.

14 Jer ne valja da se klanjaš drugom Bogu: jer se Gospod zove revnitelj, Bog je revnitelj.

15 Nemoj hvatati vere s onima koji žive u onoj zemlji, da ne bi čineći preljubu za bogovima svojim i prinoseći žrtvu bogovima svojim pozvali te, i ti jeo žrtve njihove.

16 I da ne bi kćerima njihovim ženio sinove svoje, i da ne bi kćeri njihove čineći preljubu za bogovima svojim učinile da sinovi tvoji čine preljubu za bogovima njihovim.

17 Livene bogove ne gradi sebi.

18 Praznik presnih hlebova drži; sedam dana jedi presne hlebove, kao što sam ti zapovedio, na vreme, meseca Aviva, jer si tog meseca izašao iz Misira.

19 Sve što otvara matericu moje je, i svako muško u stoci tvojoj što otvara matericu, goveče ili sitna stoka.

20 Ali magare koje otvori matericu otkupi jagnjetom ili jaretom; ako li ga ne bi otkupio, slomi mu vrat; i svakog prvenca između sinova svojih otkupi; i da se niko ne pokaže prazan preda mnom.

21 Šest dana radi, a u sedmi dan počini, i od oranja i od žetve počini.

22 Praznuj praznik sedmica, prvina žetve pšenične, i praznik berbe na svršetku godine.

23 Tri puta u godini da se svako muško između vas pokaže pred Gospodom Bogom Izrailjevim.

24 Jer ću izagnati narode ispred tebe, i međe tvoje raširiću, i niko neće poželeti zemlje tvoje, kad staneš dolaziti da se pokažeš pred Gospodom Bogom svojim tri puta u godini.

25 Nemoj prinositi krv od žrtve moje uz hlebove kisele, i da ne prenoći do jutra žrtva praznika pashe.

26 Prvine od prvog roda zemlje svoje donesi u kuću Gospoda Boga svog; nemoj kuvati jare u mleku majke njegove.

27 I reče Gospod Mojsiju: Napiši sebi te reči; jer po tim rečima učinih zavet s tobom i s Izrailjem.

28 I Mojsije osta onde kod Gospoda četrdeset dana i četrdeset noći, hleba ne jedući ni vode pijući; i napisa Gospod na ploče reči zaveta, deset reči.

29 I kad Mojsije silažaše s gore Sinajske, i držaše u ruci dve ploče svedočanstva silazeći s gore, ne znaše da mu koža na licu posta svetla dokle govoraše s njim.

30 I vide Aron i svi sinovi Izrailjevi Mojsija, a to mu se svetli koža na licu, i ne smeše pristupiti k njemu.

31 Ali ih zovnu Mojsije, i vratiše se k njemu Aron i svi glavari u zboru, i govori s njima Mojsije.

32 Potom pristupiše svi sinovi Izrailjevi, i zapovedi im sve što mu kaza Gospod na gori Sinajskoj.

33 A kad im Mojsije izgovori, zastre lice svoje pokrivalom.

34 Ali kad Mojsije dolažaše pred Gospoda da s Njim govori, skidaše pokrivalo dokle ne bi izašao; a izašavši kazivaše sinovima Izrailjevim šta mu se zapovedaše.

35 Tada viđahu sinovi Izrailjevi lice Mojsijevo, gde se svetli koža na licu njegovom, te Mojsije opet zastiraše pokrivalom lice svoje dokle ne bi opet ušao da govori s Njim.

   

Ze Swedenborgových děl

 

Arcana Coelestia # 2341

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

2341. And he made them a feast. That this signifies a dwelling together, is evident from the signification of a “feast.” Feasts are often mentioned in the Word; and in the internal sense they signify a dwelling together; as in Jeremiah:

The word of Jehovah to him: Thou shalt not go into the house of a feast, to sit with them, to eat and to drink (Jeremiah 16:8); where several things are said to the prophet by which he should represent the fact that good should have no communication with evil, nor truth with falsity; and among other things it is said that he should not enter into the house of a feast, by which was signified that good and truth should not dwell together with evil and falsity.

[2] In Isaiah:

In this mountain shall Jehovah Zebaoth make unto all people a feast of fat things, a feast of sweet wines, of fat things full of marrow, of wines well refined (Isaiah 25:6); where “mountain” denotes love to the the Lord, (n. 795, 1430). They who are in this love dwell with the Lord in good and truth, which is signified by the “feast.” The “fat things full of marrow” are goods (n. 353); the “sweet” and the “refined wines” are the truths thereof (n. 1071).

[3] The feasts made from the sanctified things in the Jewish Church, when they sacrificed, represented nothing else than the Lord’s dwelling with man in the holy things of love signified by the sacrifices (n. 2187). The same was afterwards represented by the Holy Supper, which in the Primitive Church was called a Feast.

[4] In the twenty-first chapter of Genesis it is related that Abraham made a great feast on the day that Isaac was weaned (verse 8); by which was represented, and thereby signified, the dwelling together and first conjunction of the Lord’s Divine with His Human Rational. In the internal sense the same is also signified in other places by “feasts,” as may also be inferred from the fact that feasts take place in a company of many who are in love and charity together, who mentally conjoin themselves together, and share with one another their glad feelings, which are emotions of love and charity.

  
/ 10837  
  

Thanks to the Swedenborg Foundation for the permission to use this translation.