Bible

 

Ponovljeni Zakon 33

Studie

   

1 A ovo je blagoslov kojim blagoslovi Mojsije, čovek Božji sinove Izrailjeve pred smrt svoju.

2 I reče: Gospod iziđe sa Sinaja, i pokaza im se sa Sira; zasja s gore Faranske, i dođe s mnoštvom hiljada svetaca, a u desnici mu zakon ognjeni za njih.

3 Doista ljubi narode; svi su sveti Njegovi u ruci Tvojoj; i oni se slegoše k nogama Tvojim da prime reči Tvoje.

4 Mojsije nam dade zakon, nasledstvo zboru Jakovljevom.

5 Jer beše car u Izrailju, kad se sabirahu knezovi narodni, plemena Izrailjeva.

6 Da živi Ruvim i ne umre, a ljudi njegovih da bude malo!

7 A za Judu reče: Usliši Gospode glas Judin, i dovedi ga opet k narodu njegovom; ruke njegove neka vojuju na nj, a Ti mu pomaži protiv neprijatelja njegovih.

8 I za Levija reče: Tvoj Tumim i Tvoj Urim neka budu u čoveka Tvog svetog, kog si okušao u Masi i s kojim si se prepirao na vodi Merivi;

9 Koji kaže ocu svom i materi svojoj: Ne gledam na vas; koji ne poznaje braću svoju i za sinove svoje ne zna, jer drži reči Tvoje i zavet Tvoj čuva.

10 Oni uče uredbama Tvojim Jakova i zakonu Tvom Izrailja, i meću kad pod nozdrve Tvoje i žrtvu što se sažiže na oltar Tvoj.

11 Blagoslovi, Gospode, vojsku njegovu, i neka Ti milo bude delo ruku njegovih; polomi bedre onima koji ustaju na nj i koji mrze na nj, da ne ustanu.

12 Za Venijamina reče: Mili Gospodu nastavaće bez straha s Njim; zaklanjaće ga svaki dan, i među plećima Njegovim nastavaće.

13 I za Josifa reče: Blagoslovena je zemlja njegova od Gospoda blagom s neba, rosom i iz dubine odozdo,

14 I blagom koje dolazi od sunca, i blagom koje dolazi od meseca.

15 I blagom starih brda i blagom večnih humova.

16 I blagom na zemlji i obiljem njenim, i milošću onog koji stoji u kupini. Neka to dođe ne glavu Josifu i na teme odvojenome između braće svoje.

17 Krasota je njegova kao u prvenca teleta, i rogovi njegovi kao rogovi u jednoroga; njima će bosti narode sve do kraja zemlje; to je mnoštvo hiljada Jefremovih i hiljade Manasijine.

18 A za Zavulona reče: Veseli se Zavulone izlaskom svojim, i Isahare šatorima svojim.

19 Narode će sazvati na goru, onde će prineti žrtve pravedne; jer će obilje morsko sisati i skriveno blago u pesku.

20 A za Gada reče: Blagosloven je koji širi Gada; on nastava kao lav, i kida ruku i glavu.

21 Izabra sebi prvo, jer onde dobi deo od Onog koji dade zakon; zato će ići s knezovima narodnim, i izvršavati pravdu Gospodnju i sudove Njegove s Izrailjem.

22 A za Dana reče: Dan je lavić, koji će iskakati iz Vasana.

23 I za Neftalima reče: Neftalime, siti milosti i puni blagoslova Gospodnjeg, zapad i jug uzmi.

24 I za Asira reče: Asir će biti blagoslov mimo druge sinove, biće mio braći svojoj, zamakaće u ulje nogu svoju.

25 Gvožđe i bronza biće pod obućom tvojom; i dokle traju dani tvoji trajaće snaga tvoja.

26 Izrailju! Niko nije kao Bog, koji ide po nebu tebi u pomoć, i u veličanstvu svom na oblacima.

27 Zaklon je Bog večni i pod mišicom večnom; On će odagnati ispred tebe neprijatelje tvoje, i reći će: Zatri!

28 Da bi nastavao Izrailj sam bezbrižno, izvor Jakovljev, u zemlji obilnoj žitom i vinom; i nebo će njegovo pokropiti rosom.

29 Blago tebi narode Izrailju! Ko je kao ti, narod kog je sačuvao Gospod, štit pomoći tvoje, i mač slave tvoje? Neprijatelji će se tvoji poniziti, a ti ćeš gaziti visine njihove.

   

Ze Swedenborgových děl

 

Nebeske Tajne # 1748

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

1748. Ni konca ni remena od obuće. Da ovo označava prirodne i telesne stvari koje su nečiste, jasno je iz značenja „remena na obući“. U Reči, stopalo noge i peta označavaju ono što je poslednje prirodno (kao što je pokazano, br. 259. Obuća je ono što pokriva stopalo noge i petu; stoga „obuća“ označava ono što je još više prirodno, a to je ono što je samo telesno. Značenje „obuće“ je prema predmetima (o kojima se govori). Kada se njima opisuju dobra, tada se uzima u dobrom smislu; a kada se opisuje zlo, tada u lošem smislu; pošto je predmet o kome se govori car Sodomski, kojim je označeno zlo i obmana, „remen na obući“ označava nečiste prirodne i telesne stvari. „Koncem na obući“ označena je obmana, a „remenom na obući“, zlo, a ovo je nešto najbezvrednije, jer je reč u deminutivu. Da su ovakve stvari označeno „obućom“, jasno je iz drugih odlomaka u Reči; kao da se Jehova ukazao Mojsiju u gorućem grmu, i rekao Mojsiju: Izuj obuću svoju s nogu svojih, jer je mjesto na kome stojiš sveta zemlja (Izlazak 3:5), Vojvoda vojske Jehovine rekao je slično nešto Jošui (Isusu Navinu): Izuj obuću s nogu svojih, jer je mjesto na kome stojiš sveto ( Jošua 5:15). Ovde svako može videti da obuća ne oduzima svetosti ništa, kad je čovek svet u sebi; ali ovo je rečeno zato što obuća pretstavlja poslednje prirodne i telesne stvari koje treba da se odbace. Da je to nečisto prirodno i telesno, jasno je iz Davida: Moav, čaša moja iz koje se umivam, na Edoma pružiću obuću svoju (Psalam 60:8). Nalog učenicma označava nešto slično: Ako ko ne primi i n osluša riječi vašijeh, izlazeći iz kuće ili iz grada onoga, otresite prah s nogu svojijeh (Mateja 10:14; Marko 6:11; Luka 9:5). Ovde „prah s nogu“ ima slično značenje kao „obuća“, to jest, nečist od zla i obmane, jer je nožno stopalo poslednje prirodno. Njima je to naloženo (zapoveđeno) jer su oni u to vreme bili reprezentativi, i jer su mislili da su nebeske tajne sakrivene u njima (u reprezentativima) , a ne u golim istinama. (prim. prev. Prema autoru, Gospod je govorio u korespondencijama, to jest u saobraznostima, ili metaforama). A to što je „obuća“ označavala poslednje prirodno, skidanje obuće, i odvezivanje (remena) značilo je da se treba sloboditi poslenjih stvari prirode; kao što je bio slučaj s onim koji nije hteo da obavi svoju dužnost kao dever, o kome se govori kod Mojsija: Ako li onaj čovjek ne bi htio uzeti snahe svoje, onda snaha njegova neka dođe na vrata pred starješine i reče: neće djever moj da podigne bratu svojemu sjemena u Izrailju, neće da mi učini dužnosti djeverske. Tada neka ga dozovu starješine mjesta onoga i razgovore se s njim, pa ako se on upre i reče: ne ću je da je uzmem; Onda neka pristupi k njemu snaha njegova, i neka mu izuje obuću s noge njegove, i neka mu pljune u lice, i progovorivši neka reče: tako valja da bude čovjeku koji ne će da zida kuće bratu svojemu. I on neka se zove u Izrailju: dom bosoga. [(Zakoni Ponovljeni 25:5-10). Ovo znači da je lišen prirodne ljubavi ka bližnjemu. Da „obuća“ označava poslednje prirodno, i u dobrom smislu, isto tako je jasno iz Reči; kao kod Mojsija o Asiru (Ašeru): I Asir će biti blagosloven mimo sinove , biće mio braći svojoj ; zamakaće u ulje nogu svoju. Gvožđe i mjed biće pod obućom njegovom; i dokle traju dani tvoji, trajaće snaga tvoja (Zakoni Ponovljeni 33:24, 25), Gde „obuća“ označava poslednje prirodno; a „gvožđe pod obućom“ , prirodnu istinu; a „mjed pod obućom“ prirodno dobro, što je jasno iz značenja gvožđa i mjedi (bronze) (vidi br. 425, 426). (prim. prev. Obuća koja je bila pojačava na tabanu gvožđem ili bronzom, bila je jača i trajnija, pa prema tome vrednija. Stoga je Asir blagoslolven da će „snaga njegova da traje kao i dani njegovi“. I pošto „obuća“ označava poslednje Prirodno i Telesno, to je postalo simbolom onoga što je bezvredno; jer prirodno i telesno je ono što je najbezvrednije u čoveku. Na ovo se misli u rečima Jovana Krstitelja: Ali dolazi onaj koji je jači od mene, kome ja nijesam vrijedan odriješiti remena na obući njegovoj (Luka 3:16; Marko 1:7; Jovan 1:27).

  
/ 10837