Bible

 

2. Samuelova 3

Studie

   

1 I dugo beše rat između doma Saulovog i doma Davidovog; Ali David sve većma jačaše, a dom Saulov postajaše sve slabiji.

2 I Davidu se rodiše sinovi u Hevronu: Prvenac mu beše Amnon od Ahinoame Jezraeljanke;

3 Drugi beše Hileav od Avigeje žene Navala Karmilca; treći Avesalom sin Mahe kćeri Talmaja cara gesurskog;

4 Četvrti Adonija sin Agitin; i peti Sefatija sin Avitalin;

5 I šesti Itram od Egle žene Davidove. Ti se rodiše Davidu u Hevronu.

6 I dok beše rat između doma Saulovog i doma Davidovog, Avenir branjaše dom Saulov.

7 A Saul imaše inoču po imenu Resfu, kćer Ajinu; i Isvostej reče Aveniru: Zašto si spavao kod inoče oca mog?

8 I Avenir se razgnevi na reči Isvostejeve i reče: Jesam li ja pasja glava, koji sada činim na Judi milost domu Saula oca tvog i braći njegovoj i prijateljima njegovim, i nisam te pustio u ruke Davidove, te danas tražiš na meni zlo radi te žene?

9 Tako neka učini Bog Aveniru, i tako neka doda, ako ne učinim Davidu kako mu se Gospod zakleo,

10 Da se prenese ovo carstvo od doma Saulovog, i da se utvrdi presto Davidov nad Izrailjem i nad Judom, od Dana do Virsaveje.

11 I on ne može više ništa odgovoriti Aveniru, jer ga se bojaše.

12 I Avenir posla poslanike k Davidu od sebe i poruči: Čija je zemlja? I poruči mu: Učini veru sa mnom, i evo ruka će moja biti s tobom, da obratim k tebi svega Izrailja.

13 A on odgovori: Dobro; ja ću učiniti veru s tobom; ali jedno ištem od tebe, i to: da ne vidiš lice moje ako mi prvo ne dovedeš Mihalu, kćer Saulovu, kad dođeš da vidiš lice moje.

14 I posla David poslanike k Isvosteju, sinu Saulovom, i poruči mu: Daj mi ženu moju Mihalu, koju isprosih za sto okrajaka filistejskih.

15 I Isvostej posla te je uze od muža, od Faltila, sina Laisovog.

16 A muž njen pođe s njom, i jednako plakaše za njom do Vaurima. Tada mu reče Avenir: Idi, vrati se natrag. I on se vrati.

17 Potom Avenir govori starešinama izrailjskim, i reče im: Pre tražiste Davida da bude car nad vama.

18 Eto sada učinite; jer je Gospod rekao za Davida govoreći: Preko Davida sluge svog izbaviću narod svoj Izrailja iz ruku filistejskih i iz ruku svih neprijatelja njihovih.

19 Tako govori Avenir i sinovima Venijaminovim. Potom otide Avenir i u Hevron da kaže Davidu sve što za dobro nađe Izrailj i sav dom Venijaminov.

20 I kad dođe Avenir k Davidu u Hevron i s njim dvadeset ljudi, učini David gozbu Aveniru i ljudima koji behu s njim.

21 I reče Avenir Davidu: Da ustanem i idem da skupim k caru gospodaru svom sav narod Izrailjev da učine veru s tobom, pa da caruješ kako ti duša želi. I David otpusti Avenira da ide s mirom.

22 A gle, sluge Davidove vraćahu se s Joavom iz boja, i terahu sa sobom velik plen; a Avenir većne beše kod Davida u Hevronu, jer ga otpusti, te otide s mirom.

23 Joav dakle i sva vojska što beše s njim, dođoše onamo; i javiše Joavu govoreći: Avenir sin Nirov dolazio je k caru, i on ga otpusti te otide s mirom.

24 I Joav otide k caru i reče: Šta učini? Gle, Avenir je dolazio k tebi; zašto ga pusti te otide?

25 Poznaješ li Avenira sina Nirovog? Dolazio je da te prevari, da vidi kuda hodiš i da dozna sve što radiš.

26 Potom otišavši Joav od Davida posla ljude za Avenirom da ga vrate od studenca Sire, a David ne znaše za to.

27 I kad se vrati Avenir u Hevron, odvede ga Joav na stranu pod vrata kao da govori s njim nasamo; onde ga udari pod peto rebro, te umre za krv Asaila brata njegovog.

28 A kad David posle to ču, reče: Ja nisam kriv ni carstvo moje pred Gospodom doveka za krv Avenira sina Nirovog.

29 Neka padne na glavu Joavovu i na sav dom oca njegovog; i neka dom Joavov ne bude nikad bez čoveka bolnog od tečenja ili gubavog ili koji ide o štapu ili koji padne od mača ili koji nema hleba.

30 Tako Joav i Avisaj brat njegov ubiše Avenira što on pogubi Asaila brata njihovog kod Gavaona u boju.

31 I reče David Joavu i svemu narodu koji beše s njim: Razderite haljine svoje i pripašite kostret, i plačite za Avenirom. I car David iđaše za nosilima.

32 A kad pogreboše Avenira u Hevronu, car podiže glas svoj i plaka na grobu Avenirovom; plaka i sav narod.

33 I naričući za Avenirom reče: Umre li Avenir kako umire bezumnik?

34 Ruke tvoje ne biše vezane, niti noge tvoje u okov okovane; pao si kao što se pada od nevaljalih ljudi. Tada još većma plaka za njim sav narod.

35 I dođe sav narod nudeći Davida da jede šta, dok još beše dan; ali se David zakle i reče: Bog neka mi učini tako, i tako neka doda, ako okusim hleba ili šta drugo dok ne zađe sunce.

36 I sav narod ču to, i bi im po volji; šta god činjaše car, beše po volji svemu narodu.

37 I pozna sav narod i sav Izrailj u onaj dan da nije bilo od cara što pogibe Avenir sin Nirov.

38 I car reče slugama svojim: Ne znate li da je vojvoda i to veliki poginuo danas u Izrailju?

39 Ali ja sam sada još slab, ako i jesam pomazani car; a ovi ljudi, sinovi Serujini, vrlo su mi silni. Neka Gospod plati onome koji čini zlo prema zloći njegovoj.

   

Komentář

 

Face

  
Photo by Caleb Kerr

“The eyes are the windows of the soul.” That's a sentiment with roots somewhere in murky antiquity, but one that has become hopelessly cliché because it is both poetic and obviously true. We feel that if we can look in someone's eyes, we can truly know what they are inside. And it's not just the eyes; really it is the face as a whole that conveys this. As Swedenborg puts it, the face is “man's spiritual world presented in his natural world” (Heaven and Hell, No. 91). Our faces reveal our interior thoughts and feelings in myriad ways, which is why psychologists, poker players and criminal investigators spend so much time studying them. It makes sense, then, that people's faces in the Bible represent their interiors, the thoughts, loves and desires they hold most deeply. We turn our faces to the ground to show humility when we bow in worship; we turn them to the mountains when seeking inspiration; we turn them toward our enemies when we are ready to battle temptation. When things are hard, we need to “face facts,” or accept them internally. When the topic is the Lord's face, it represents the Lord's interiors, which are perfect love and perfect mercy. And when people turn away from the Lord and refuse his love, it is described as the Lord “hiding his face.”

(Odkazy: Heaven and Hell 91)