Bible

 

2. Samuelova 19

Studie

   

1 I javiše Joavu: Evo car plače i tuži za Avesalomom.

2 I pobeda onog dana pretvori se u žalost svemu narodu, jer narod ču u onaj dan gde govore: Žali car sina svog.

3 I narod se u onaj dan krio ulazeći u grad kao što se krije narod koji se stidi kad pobegne iz boja.

4 A car pokri lice svoje; i vikaše glasno: Sine moj Avesalome! Avesalome sine moj, sine moj!

5 Tada uđe Joav k caru u kuću, i reče: Posramio si danas sve sluge svoje, koje ti danas dušu sačuvaše, i sinovima tvojim i kćerima tvojim i ženama tvojim i inočama tvojim.

6 Jer ljubiš one koji mrze na te, a mrziš na one koji te ljube; jer si pokazao danas da ne mariš za vojvode i za sluge; i vidim danas da bi ti milo bilo da je Avesalom živ, a mi svi da smo izginuli.

7 Zato ustani sada, i iziđi i progovori lepo slugama svojim; jer zaklinjem se Gospodom, ako ne iziđeš, neće nijedan ostati kod tebe ovu noć, i to će biti gore po te negoli sva zla koja su te snalazila od mladosti tvoje do sada.

8 Tada usta car, i sede na vratima; i kazaše svemu narodu govoreći: Evo, sedi car na vratima. I dođe sav narod pred cara. Ali Izrailjci behu pobegli, svak u svoj šator.

9 I sav se narod svađaše među sobom po svim plemenima Izrailjevim govoreći: Car nas je izbavio iz ruku neprijatelja naših, i izbavio nas je iz ruku filistejskih; a sada je pobegao iz zemlje od Avesaloma.

10 Avesalom pak, kog pomazasmo za cara nad sobom, pogibe u boju. Sada dakle zašto oklevate te ne dovedete natrag cara?

11 Zato car David posla k Sadoku i Avijataru sveštenicima i poruči: Govorite starešinama Judinim i recite: Zašto vi da budete poslednji koji će cara natrag dovesti u kuću njegovu? Jer govor svega Izrailja dođe do cara u kuću njegovu.

12 Vi ste moja braća, vi ste kost moja i telo moje. Zašto biste dakle bili poslednji koji će natrag dovesti cara?

13 Recite i Amasi: Nisi li kost moja i telo moje? Bog neka mi učini tako i tako neka doda, ako mi ne budeš vojvoda dok si živ namesto Joava.

14 I skloni srca svih ljudi od roda Judina kao jednog čoveka, te poslaše k caru govoreći: Vrati se sa svim slugama svojim.

15 I tako se car vrati, i dođe do Jordana; a Juda dođe do Galgala da srete cara i da ga prevede preko Jordana.

16 Pohita i Simej, sin Girin, od Venijamina, koji beše iz Vaurima, i siđe s ljudima roda Judinog na susret caru Davidu;

17 I hiljadu ljudi beše s njim od roda Venijaminovog; takođe i Siva sluga doma Saulovog s petnaest sinova svojih i dvadeset sluga svojih; i pređoše preko Jordana pred cara.

18 Preturiše i lađu da prevezu čeljad carevu i da učine šta bi mu bilo ugodno. A Simej, sin Girin, pade pred carem, kad htede da pređe preko Jordana,

19 I reče caru: Ne primi mi bezakonja, gospodaru moj, i ne pominji pakosti koju je učinio sluga tvoj u onaj dan kad je car gospodar moj izašao iz Jerusalima; neka car ne misli o tome.

20 Jer sluga tvoj vidi da je zgrešio; i evo došao sam danas prvi iz svega doma Josifovog da sretnem cara, gospodara svog.

21 Ali odgovori Avisaj sin Serujin i reče: Eda li toga radi neće poginuti Simej što je psovao pomazanika Gospodnjeg?

22 A David reče: Šta je vama do mene, sinovi Serujini, te ste mi danas protivnici? Zar će danas ko poginuti u Izrailju, jer zar ne znam da sam danas postao car nad Izrailjem?

23 I reče car Simeju: Nećeš poginuti. I zakle mu se car.

24 Tako i Mefivostej, sin Saulov, dođe caru na susret; on, pak, ne opra nogu svojih, niti brade svoje očešlja, ni opra haljine svoje od onog dana kad otide car do dana kad se vrati s mirom.

25 I srete cara kad se vraćaše u Jerusalim; i reče mu car: Zašto ne pođe sa mnom, Mefivosteju?

26 A on reče: Caru gospodaru moj, prevari me sluga moj; jer sluga tvoj reče: Osedlaću sebi magarca i uzjahaću ga i poći ću s carem; jer je hrom sluga tvoj.

27 I on opade slugu tvog kod gospodara mog cara; ali je car gospodar moj kao anđeo Božji; zato čini šta ti je drago.

28 Jer sav dom oca mog behu ljudi koji zaslužiše smrt pred carem gospodarem mojim, a ti posadi slugu svog među one koji jedu za stolom tvojim, pa kako imaš još pravo, i kako se mogu još tužiti caru?

29 A car mu reče: Šta bi mi više govorio? Kazao sam: Ti i Siva podelite njivu.

30 A Mefivostej reče caru: Neka uzme sve, kad se car gospodar moj vratio na miru u dom svoj.

31 I Varzelaj od Galada dođe iz Rogelima, i pođe s carem preko Jordana da ga prati preko Jordana.

32 A beše Varzelaj vrlo star, beše mu osamdeset godina, i hranjaše cara dok beše u Mahanajimu, jer beše vrlo bogat čovek.

33 I reče car Varzelaju: Hajde sa mnom; ja ću te hraniti kod sebe u Jerusalimu.

34 Ali Varzelaj reče caru: Koliko ima veka mog, da idem s carem u Jerusalim?

35 Ima mi danas osamdeset godina; mogu li raspoznavati dobro i zlo? Može li sluga tvoj kusom razlikovati šta će jesti i šta će piti? Mogu li jošte slušati glas pevačima i pevačicama? I zašto bi sluga tvoj još bio na tegotu caru, gospodaru mom?

36 Malo će proći sluga tvoj preko Jordana s carem; a zašto bi mi car tako naplatio?

37 Neka se sluga tvoj vrati, da umrem u svom gradu kod groba oca svog i matere svoje. Nego evo, sluga tvoj Himam neka ide s carem gospodarem mojim, i učini njemu šta ti bude drago.

38 A car reče: Neka ide sa mnom Himam; ja ću mu učiniti šta bude tebi drago, i šta god zaišteš u mene, sve ću ti učiniti.

39 I kad pređe sav narod preko Jordana i car pređe, celiva car Varzelaja i blagoslovi ga, i on se vrati u mesto svoje.

40 Otuda car otide u Galgal, i Himam otide s njim. I tako sav narod Judin doprati cara, i polovina naroda Izrailjevog.

41 A gle, svi ljudi Izrailjci dođoše k caru i rekoše mu: Zašto te ukradoše braća naša, ljudi Judini, i prevedoše preko Jordana cara i dom njegov i sve ljude Davidove s njim?

42 A svi ljudi od Jude odgovoriše ljudima od Izrailja: Jer je car nama rod; pa što se srdite toga radi? Jesmo li šta pojeli caru? Je li nas darom darivao?

43 Tada odgovoriše ljudi od Izrailja ljudima od Jude, i rekoše: Mi imamo deset delova u cara, i Davidu smo više nego vi; zašto dakle ne mariste za nas? Nismo li mi prvi govorili da dovedemo natrag cara svog? Ali beseda ljudi od Jude beše tvrđa od besede ljudi od Izrailja.

   

Komentář

 

Gate

  
People around a village gate, by Adrianus Eversen

Gates" in ancient times had a significance that does not hold in the modern world. Cities then were enclosed by walls for protection; gates in the walls let people in and out to do their business, but were also the weak points in the cities' defenses. In the Bible, cities on one level represent the minds of individual people. On a broader level, they represent beliefs shared by a community. The gates, then, represent openings where the Lord can feed us an understanding of truth and a desire for good. They also represent points where the hells can invade and sway us with false ideas and evil desires. We are kept in balance during our lifetimes, with influences from both the Lord and from hell. Ideally, we will over our lifetimes continue to invite the Lord farther and farther in and drive the hells back until ultimately the Lord can occupy our minds completely. And that point our belief in Him and His power and love will hold the gates and deny evil any entrance. As individuals, we at that point become angels. As communities, we at that point become part of the Lord's church. And at that point the gates become an entry point, introductory truths that allow people to enter churches and start bringing the Lord into their lives.