459. MEMORABILIJA.

Ovome iznad ću sada nadodati sljedeću memorabiliju. Prvo iskustvo. Jednom sam na udaljenosti ugledao pet predavaonica, i svaka od njih je bila obasjana drugačijim svjetlom. Prva vatrenim svjetlom, druga žutim svjetlom, treća sjajnim bijelim svjetlom, četvrta svjetlom poput onog između podneva i večeri, a peta je bila jedva vidljiva, pošto se tako reći nalazila u večernjoj sjeni. Na cestama sam ugledao izvjesne osobe na konjskim leđima, neke u kočijama, a neke pak kako hodaju; dok su drugi u svojoj žurbi trčali prema prvoj predavaonici, koja je bila obasjana svjetlom vatrene boje. Kada sam ih ugledao zahvatila me snažna želja da i sam odem, i čujem o čemu se raspravljalo. Zato sam se brzo spremio, i pridružio onima koji su žurili do prve hale te zajedno s njima ušao. Unutra se nalazio veliki zbor, kojeg se jedan dio kretao na desno a dio na lijevo kako bi se posjedali na klupe koje su se protezale sve do zidova. Sprijeda sam ugledao nisku propovijedaonicu na kojoj je stajao jedan koji se ponašao kao predsjednik. U svojoj ruci je imao štap, na glavi kapu, te svečanu službenu odoru iste vatrene boje kao i hala.

[2] Kada su svi bili okupljeni on reče: ‘Braćo, neka predmet današnje diskusije bude, Što je dobročinstvo? Vi bi svi mogli znati kako je dobročinstvo duhovno u svojoj suštini a prirodno u svojim izvedbama.’ Smjesta se ustao jedan iz prvog reda na lijevoj strani gdje su sjedili oni koje je bio glas kako su mudri, te progovorio kako slijedi: ‘Moje je mišljenje kako je dobročinstvo moralnost nadahnuto sa vjerom;’ a to je potvrdio na ovaj način: ‘Svatko zna kako dobročinstvo prati vjeru, kao što sluškinja prati svoju gospodaricu; i da čovjek koji ima vjeru ispunjava zakon i na taj način prakticira dobročinstvo na tako jedan spontan način da on i ne zna kako u stvari izražava zakon i dobročinstvo u svome životu. Ako bi znao da to čini, i na račun toga istovremeno gajio misli o spasenju, on bi oskvrnuo svetu vjeru sa svojim propriumom i na taj način oštetio njezinu djelotvornost. Zar ovo nije u skladu sa našim učenjem?’ Ovdje je pogledao prema onima na njegove obadvije strane, među kojima su bili neki svećenici, a ovi su izrazli svoje odobravanje.

[3] ‘Ali’, nastavio je, ‘što je spontano dobročinstvno nego moralnost, u koju je svatko iniciran od svog djetinstva? Ono je prema tome u sebi prirodno, ali postaje duhovno kada je nadahnuto sa vjerom. Kako svi ljudi žive moralnim životima, nitko ne može razlučiti da li je njihova moralnost nadahnuta pomoću vjere ili ne; već jedino Bog, Koji podaruje i zapečaćuje vjeru, zna i može reći razliku. Ja prema tome smatram kako je dobročinstvo moralnost nadahnuta sa vjerom, i da je takva moralnost spasavajuća pošto je unutar nje vjera, ali ni jedna druga moralnost ne koristi spasenju, pošto traži zaslugu. Sukladno tome, svi oni koji miješaju dobročinstvo i vjeru, to jest, koji ih sjedinjuju iznutra, umjesto da ih združuju izvani, trate svoj trud; jer miješati ih i sjedinjavati bi bilo isto kao postavljati u kočiju sa biskupom slugu čije mjesto je stajati odostraga, ili kao dovesti vratara u blagovaonicu da bi sjedio za stolom zajedno sa plemićem. ’

[4] Nakon ovoga se ustao jedan iz prvog reda desno, te je progovorio ovako: ‘Moje mišljenje je kako je dobročinstvo pobožnost nadahnuta sa suosjećanjem; a to potvrđujem ovim razmatranjem, da ništa ne udobrovoljava Boga više od pobožnosti poniznog srca. Pored toga, pobožnost je neprestano preklinjanje Boga da podari vjeru i dobročinstvo; i Gospod kaže:

‘Molite, i dat će vam se.’ Matej 7:7;

i pošto je zahtjev odobren, obadvoje, i vjera i dobročinstvo su prisutni u pobožnosti. Ja potvrđujem kako je dobročinstvo pobožnost nadahnuta sa suosjećanjem, jer sva usrdna pobožnost ćuti suosjećanje, pošto je srce ganuto čak do stenjanja; a što je to nego suosjećanje? Ovaj osjećaj naravno nestaje nakon molitve, ali ipak se vraća kada ponovno molimo, i donosi sa sobom pobožnost i time također dobročinstvo. Naši svećenici pripisuju sve što promovira spasenje vjeri, a ništa dobročinstvu; a što onda preostaje nego pobožnost, i moliti se sa suosjećanjem za povećanje i jednog i drugog? Čitajući Riječ nisam mogao a ne primjetiti kako su vjera i dobročinstvo bili dva sredstva spasenja; ali kada sam se posavjetovao sa svećenstvom, bilo mi je rečeno da je vjera bila jedino sredstvo, a da dobročinstvo ne doprinosi ništa. Onda mi je izgledalo kao da se nalazim na moru u brodu koji je nošen između dvije hridi; i dok sam se bojao kako bi se plovilo moglo potopiti, uzeo sam mali čamac i odjedrio. Moj mali čamac je pobožnost; a, osim toga, pobožnost koristi svim stvarima. ’

[5] Nakon ovog govornika ustao se jedan iz drugog reda na desnoj strani, i rekao: ‘Moje mišljenje je kako se dobročinstvo sastoji u činjenju dobra i dobrim i zlim ljudima; a to potvrđujem putem ovih razmatranja. Što je dobročinstvo nego dobrota srca? a dobro srce želi dobro svima, i dobrim i zlim ljudima. Nadalje, Gospod je rekao kako trebamo činiti dobro čak našim neprijateljima. Ako, prema tome, vi ikome oduzmete dobročinstvo, zar ono za njega ne postaje tako reći nepostojeće, a on poput čovjeka koji skakuće na jednoj nozi pošto mu je druga bila odsječena. Opaka osoba je također čovjek baš kao i osoba koja ima mnoge vrline, a dobročinstvo gleda na čovjeka kao na čovjeka; ako je on opak, kakve to ima veza sa mnom? Dobročinstvo je poput sunčeve topline, koja jednako daje život i okrutnim i pitomim životinjama na isti način, poput vukova i ovaca; i uzrokuje da biljke rastu, i štetne i korisne na isti način, poput trnja i vinove loze.’ Izgovarajući ove riječi uzeo je u svoju ruku svježe grožđe i rekao, ‘Dobročinstvo je poput ovog grožđa; ako ga porežete, sve što je unutra će iscuriti.’ On ga je onda raspolovio, i njegov sadržaj je uistinu iscurio.

[6] Nakon ovog obraćanja ustao se još jedan iz drugog reda na lijevoj strani i rekao: ‘Moje mišljenje je kako se dobročinstvo sastoji od toga da se na svaki mogući način služi vlastite rođake i prijatelje; a to potvrđujem na ovaj način. Svatko zna da dobročinstvo počinje sa samim sobom, jer svaki čovjek je bližnji sebi samome. Dobročinstvo se, zatim, nastavlja kroz odnose koji su najbliži, najprije do braće i sestara, a od ovih do rodbine i veza, gdje njegovo napredovanje dolazi do svoga kraja. Oni koji su izvan ove granice su stranci, koji nisu iznutra priznati, i time su odvojeni od unutarnjeg čovjeka. Priroda, međutim, ujedinjuje one koji su povezani krvlju i rođenjem; a navika, što je druga priroda, ujedinjuje prijatelje, i na taj način oni postaju bližnji. Štoviše, dobročinstvo sjedinjuje drugog sa sobom iznutra, i na taj način izvani; a oni koji nisu ujedinjeni iznutra se jedino mogu nazivati drugovima.

Sve ptice poznaju svoju vrstu, no po njihovom perju već po njihovom pjevu; a kada se nalaze jedne drugima blizu, pomoću sfere života koja isparava iz njihovih tijela. Ova prirođena privlačnost koja rezultira u sjedinjenju se u ptica naziva instinkt; a u čovjeku, kada isti osjećaj postoji za vlastite rođake i one koji mu pripadaju, to je doista instinkt ljudske prirode. Što osim krvi uzrokuje istorodnost? Čovjekov um, koji je također njegov duh, to percipira i tako reći mu daje miris; i od ove istorodnosti prirode i simpatije koju prouzrokuje, se sastoji suština dobročinstva. U drugu ruku, međutim, raznorodnost prirode, koja stvara antipatiju, je tako reći odsustvo krvnih veza, i posljedično tome nije dobročinstvo. Nadalje, kako je navika druga priroda, i također stvara istorodnost prirode, slijedi kako se dobročinstvo sastoji u činjenju dobra također i prijateljima. Ako bilo tko, nakon što je putovao preko mora, uplovi u neku luku i sazna kako se nalazi u stranoj zemlji gdje su jezik i običaji urođenika njemu strani, on je tako reći van svoga elementa, i nema osjećaja za ljude. Ako, međutim, sazna kako je u svojoj rođenoj zemlji, gdje su mu jezik i običaji poznati, onda je on u svojem elementu, i doživljava radost koja nastaje iz ljubavi, što je također radost dobročinstva. ’

[7] Sljedeći se ustao jedan iz trećeg reda na desnoj strani, a on je, govoreći gromkim glasom, rekao: ‘Moje mišljenje je kako se dobročinstvo sastoji od davanja milodara siromašnima, i pomaganja potrebitima. To je zasigurno dobročinstvo, jer Božanska Riječ to naučava, a njezin autoritet je neosporan. Davati bogatima i onima koji obiluju bogatstvom nije ništa drugo nego oholost, u kojoj nema dobročinstva već jedino nada za naknadom. U tome ne može biti pravog osjećaja za bližnjega već jedino lažan osjećaj, koji je učinkovit na zemlji, ali ne na nebu. Prema tome, oskudicu i potrebu treba olakšati, i onda ideja o naknadi ne ulazi. U Gradu gdje sam nekad živio, i gdje sam znao tko je bio krepostan a tko nije, promatrao sam kako bi svi kreposni, kada bi vidjeli siromaha na cesti, zastali i udijelili mu milodar; ali da su svi opaki, kada bi u svojoj blizini vidjeli siromašnog čovjeka, prošli pored njega kao da ga ne vide i ne čuju njegov vapaj. Svatko zna da kreposni posjeduju dobročinstvo, ali ne opaki. Onaj koji daje siromašnima i olakšava nevolju bijednih je poput pastira koji vodi gladne i žedne ovce na ispašu i na vodu; ali onaj koji daje jedino bogatima i uspješnima je poput onog koji obožava male bogove i gura hranu i piće onima koji su već zasićeni. ’

[8] Nakon njega se ustao još jedan iz trećeg reda na lijevoj strani koji je rekao: ‘Moje mišljenje je da se dobročinstvo sastoji u izgradnji te snabdjevanju bolnica, apoteka, i domova za strance i djecu bez roditelja. Ovo moje mišljenje je potvrđeno činjenicom kako su takva dobročinstva javne prirode, i na puno su većem stupnju od privatnih. Tako dobročinstvo postaje bogatije u kvaliteti te ispunjenije sa mnogim blagoslovima; a nagrada kojoj se čovjek nada u skladu sa obećanjima Riječi postaje obilnija, jer kako čovjek priprema tlo i sije, tako žanje. Zar to nije davati siromašnima i olakšavati nevolju bijednih na najistaknutijem stupnju? To je put do stjecanja slave u očima svijeta, a također i primitka hvale uz poniznu zahvalnost primatelja pomoći. To uznosi srce i sa njime osjećaj koji se naziva dobročinstvo do njegove najviše točke. Bogati, koji se ne šeću po cestama već jašu, ne mogu primjetiti one koji sjede pored puta naslonjeni na zidove kuća, i udijeliti im kovani novac. Ali oni daju priloge takve vrste na način da donose dobrobit mnogima istovremeno. Podarivanje duž cestu mora biti prepušteno onima koji imaju manja sredstva i koji pješače. ’

[9] Čuvši ove riječi drugi iz istog reda ga je smjesta ušutkao kako je, govoreći glasno, rekao: ‘Neka bogati, međutim, ne veličaju velikodušnost i izvrsnost njihovog dobročinstva nad novčićem kojeg jedan siromah daje drugome. Mi znamo da svatko daje srazmjerno svojem položaju, bilo kralj, pretor, vođa ili podvornik. Jer dobročinstvo, kada se razmotri na pravi način, nije cijenjeno u skladu sa rangom osobe i korespodentnom vrijednošću dara, već u skladu sa puninom osjećaja iz kojeg dobročinstvo teče; i zato sluga, darivajući jedan jedini novčić, može dati iz većeg dobročinstva nego magnat koji daje ili zavješta bogatstvo. Ovo je također u skladu sa ovim riječima:

‘Isus vidje kako bogataši bacaju u riznicu svoje darove. A ugleda i neku ubogu udovicu kako baca onamo dva novčića. I reče, Uistinu, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od sviju.’ Luka 21:1-3.

[10] Nakon ovog je ustao jedan iz četvrtog reda na lijevoj strani i rekao: 'Moje mišljenje je da se dobročinstvo sastoji u darivanju crkvama i činjenju dobra njihovim službenicima; a ovo mišljenje potvrđujem kako slijedi. Um čovjeka koji čini te stvari je naklonjen nečemu što je sveto, pod utjecajem čega djeluje i koje takođe posvećuje njegove darove. Dobročinstvo, pošto je samo po sebi sveto, to zahtjeva. Zar nije svo obožavanje u našim crkvama sveto? Jer Gospod kaže:

'Kada se dvoje ili troje nađu zajedno u Moje ime, Ja Sam tamo među njima.' Matej 18:20.

a svećenici koji su Njegovi sluge, vode to obožavanje. Posljedično tome zaključujem kako darovi podijeljeni svećenstvu i crkvama nadmašuju one koji se daju drugim osobama i za druge stvari. Štoviše, svećenstvu je povjerena moć blagoslivljanja, čime su ti darovi posvećeni; i prema tome ništa ne otvara više um i razveseljava ga nego vidjeti kako se vlastiti darovi primjenjuju u svete svrhe.'

[11] Sljedeći se ustao jedan iz četvrtog reda na desnoj strani koji je govorio ovako: ‘Moje je mišljenje da je staro Kršćansko bratstvo dobročinstvo; a u ovom mišljenju sam potvrđen ovim razmatranjima. Svaka Crkva koja obožava istinitog Boga počinje u dobročinstvu, poput stare Kršćanske Crkve; i pošto dobročinstvo ujedinjuje umove i od mnogih čini jednog, rani Kršćani su sebe nazivali braćom, braćom u Isusu Kristu, njihovom Bogu. Pošto su bili okruženi sa barbarskim narodima kojih su se bojali, oni su svoja dobra držali zajedno i skladno ih koristili. U njihovim socijalnim okupljanjima su za svojim objedima i večerama dnevno razgovaralli o Gospodu Bogu njihovom Spasitelju Isusu Kristu, i o dobročinstvu; i to je povezivalo njihovo bratstvo. U kasnijim vremenima kada su se počela pojavljivati krivovjerja, koja su kulminirala u tom odvratnom krivovjerju Arijusa koje je u umovima mnogih uništilo ideju o Božanstvu Gospodnjeg Ljudskog, dobročinstvo je istrunulo, a bratstvo je bilo raspršeno. Istina je kako su svi koji istinski obožavaju Gospoda i vrše Njegove zapovijedi braća, Matej 23:8; ali oni su braća u duhu; a kako u današnje vrijeme priroda čovjekovog duha nije poznata, nije uvijek prikladno da ljudi jedni druge nazivaju braćom. Bratstvo vjere jedino, a posebice ono vjere u bilo kojeg drugog Boga osim Gospoda Boga Spasitelja, nije bratstvo; jer dobročinstvo, na kojem je bratstvo utemeljeno, nije u takvoj vjeri. Ja zaključujem onda da je bratstvo starih Kršćana bilo dobročinstvo; rekao sam bilo, pošto ga sada više nema; no predskazujem kako će biti obnovljeno.' Kako je to rekao, kroz prozore je zasjalo vatreno svjetlo sa istoka obojavši njegovo lice, prizor koji je okupljene zaprepastio.

[12] Na kraju se ustao jedan iz petog reda na lijevoj strani, koji je zatražio dopuštenje da bi dodao nešto onome što je zadnji govornik rekao; i nakon što je dobio dopuštenje, on reče: 'Moje mišljenje je kako se dobročinstvo sastoji u tome da se svakome opraštaju njegovi grijesi. To sam mišljenje izveo iz načina govora korištenog od strane onih koji su došli na Svetu Večeru. U takvim prilikama neki kažu svojim prijateljima, 'Oprosti mi što sam pogrešno napravio, pretpostavljajući kako su na taj način ispunili sve dužnosti dobročinstva. Ali došao sam do zaključka da to nije nego obojana reprezentacija dobročinstva, a ne stvarni oblik njezine suštine. Jer te riječi se koriste i od strane onih koji ne opraštaju grijehe i od strane onih koji se ne trude postići dobročinstvo. Takve osobe nisu uključene u molitvu koju je Gospod sam naučavao: 'Oče, oprosti nam naše grijehe, kao što mi opraštamo onima koji su sagriješili protiv nas.' Grijesi su poput čireva; i ukoliko ovi nisu otvoreni i zaliječeni, u njima se skuplja gnjoj; a to inficira susjedne dijelove, gmižući okolo poput zmije i kvareći krv u svim dijelovima tijela.

Isto važi za grijehe protiv bližnjega. Ukoliko ovi nisu otklonjeni putem pokajanja i životom u skladu sa Gospodnjim zapovijedima oni ostaju i povećavaju njihov uništavajući utjecaj. Oni koji se, bez pokajanja, samo mole Bogu da im oprosti njihove grijehe su poput ljudi u gradu kojeg je pogodila kuga koji prilaze gradonačelniku i govore, 'O Gospodine, izliječi nas.' On bi im rekao, 'Što ja imam sa liječenjem? Idite doktoru i od njega doznajte koji lijek vam je potreban. Onda nabavite te lijekove od apotekara, uzimajte ih, i izliječit ćete se.' Ovako će Gospod reći onima koji se mole za oproštenje od grijeha bez stvarnog pokajanja, 'Otvorite Riječ, i pročitajte što Sam govorio u Izaiji:

‘Jao, grešna li naroda, puka u zlu ogrezla… kad na molitvu ruke širite, Ja od vas oči odvraćam. Molitve samo množite, Ja vas ne slušam… operite se… uklonite Mi s očiju djela opaka, prestanite zlo činiti! Učite se činiti dobro.’ Izaija 1:4, 14-18.

[13] Kada su govornici završili ispružio sam ruku i zapitao da li bi ja, kao stranac, mogao izraziti svoje mišljenje. Predsjednik je moj zahtjev dao na vijećanje, i nakon što je bilo dano odobrenje, rekao sam: ‘Moje mišljenje je kako se dobročinstvo sastoji u djelovanju iz ljubavi prema pravednosti uz (pro)sud(bu) u svakom poslu i dužnosti, što je ljubav koja proizlazi jedino iz Gospoda Boga Spasitelja. Sva mišljenja koja sam čuo od onih koji su sjedili na stolicama na obadvije strane, i lijevoj i desnoj, su vrijedni primjeri dobročinstva; ali kao što je predsjednik ovog skupa primjetio na početku, dobročinstvo je u svome izvorištu duhovno, a prirodno u svojem izvođenju. Dakle, prirodno dobročinstvo, ako je iznutra duhovno, se pred anđelima pojavljuje prozirno poput dijamanta; ali ako nije iznutra duhovno, i tome posljedično je samo prirodno, ono se njima prikazuje poput bisera, i nalikuje oku skuhane ribe.

[14] Nije na meni reći da li su značajni primjeri dobročinstva koje ste izložili po redu nadahnuti duhovnim dobročinstvom ili ne; ali mogu ovdje objaviti duhovni princip koji bi ih trebao nadahnuti kako bi mogli biti prirodni oblici duhovnog dobročinstva. Taj princip je da oni trebaju biti učinjeni iz ljubavi prema pravednosti uz (pro)sud(bu); to jest, čovjek prilikom prakticiranja dobročinstva treba jasno vidjeti da li djeluje iz pravde; a on to čini kada je vođen sa zdravom prosudbom. Jer čovjek može ozlijediti dobrim djelima, i on takođe može činiti dobro akcijama koje se pričinjavaju kao zle. Naprimjer, onaj koji kradljivca koji je u nevolji opskrbljuje sa novcem kako bi kupio mač čini štetu sa svojim dobrim djelom, iako kradljivac ne objavljuje svoju namjeru kada potražuje novac. On također čini štetu ako isposluje oslobađanje kradljivca iz zatvora, i postavlja ga na cestu u šumu, govoreći sebi, 'Nije moja greška da on počinjava pljačku; ja sam mu jedino pomogao kao čovjeku.' Uzmite drugi primjer. Onaj čovjek podstiče lijenost koji podržava besposlenog skitnicu, i spriječava ga pronaći posao, govoreći mu, 'Dođi u sobu u mojoj kući i legni se na krevet; zašto bi sebe umarao?' Zatim, čovjek čini štetu koji promiče zlomislene rođake i prijatelje na ugledne položaje, na kojima oni dobijaju moć napraviti jako puno nesreće. Svatko može vidjeti da takva djela dobročinstva ne proizlaze iz ikakve ljubavi prema pravdi uz (pro)sud(bu).

[15] U drugu ruku čovjek može činiti dobro akcijama koje se pričinjavaju zle. Na primjer, sudac krši dobročinstvo koji oslobađa kriminalca jer je on prolio suze i izgovorio pobožne riječi, molio za oprost molbom kako je on njegov bližnji. Ipak, sudac vrši djelo dobročinstva kada kažnjava prekršitelja u skladu sa zakonom; jer na taj način sudac pazi da on ne nanosi daljnju štetu te škodi zajednici, koja je bližnji na višem stupnju; i na taj način spriječava skandalozno izjalovljivanje pravde. Zatim, svatko zna kako je za dobrobit slugu i djece kada su od strane njihovih gospodara i roditelja korigirani zbog njihovih zlodjela. Slučaj je sličan sa onima u paklu, koji su svi utemeljeni u ljubavi ka činjenju zla. Oni se drže u zatvoru i kažnjavaju kada čine zlo, dopuštenjem Gospodnjim poradi njihovog poboljšanja. To je zbog toga što je On sâma pravda, i sva Njegova djela su učinjena iz prosudbe.

[16] Iz ovoga se može razumjeti zašto, kao što je bilo rečeno gore, dobročinstvo postaje duhovno iz ljubavi prema pravdi uz (pro)sud(bu), što je ljubav koja svoj izvor ima jedino u Gospodu Bogu Spasitelju. Razlog tome je da je svo dobro dobročinstva od Gospoda Koji kaže:

'Onaj koji ostaje u Meni, i Ja u njemu, taj daje mnogo ploda; jer bez Mene ne možete učiniti ništa.'

Ivan 15:5.

i da:

'On ima svu vlast na nebu i Zemlji.' Matej 28:18.

Ponovo, sva ljubav prema pravdi uz (pro)sud(bu) je jedino od Gospoda Boga, Koji je sâma pravda, i od Kojeg čovjek dobija svu prosudbu, Jeremija 23:5; 33:15.

[17] Koji dakle zaključak treba izvući u vezi s ovim primjerima koje su govornici spomenuli na obadvije strane, naime, da je dobročinstvo moralnost nadahnuta sa vjerom, da je pobožnost nadahnuta sa suosjećanjem, da se sastoji u činjenju dobra i dobrim i zlim ljudima, u služenju na svaki mogući način rođacima i prijateljima, u davanju milodara siromašnima i pomaganju bijednima, u izgradnji i snabdjevanju bolnica, i darivanju crkvama i podjeljivanju dob(a)ra njezinim službenicima; da je dobročinstvo staro Kršćansko bratstvo, i da se sastoji u tome da se svakome opraštaju njegovi grijesi? Zaključajk je da su sve ovo izvrsni primjeri dobročinstva, pod uvjetom da su učinjeni iz ljubavi prema pravdi koja je temperirana sa (pro)sud(b)om. Inače oni nisu dobročinstvo, već su samo potoci odvojeni od njihova izvora, ili poput grana otkinutih od njihovog stabla. Jer pravo dobročinstvo je vjerovati u Gospoda i činiti ispravno i djelovati pravedno u svakom poslu i dužnosti. Prema tome, onaj koji od Gospoda voli pravdu i prakticira ju sa prosudom je slika i naličje dobročinstva.'

[18] Kada sam tako izrazio svoje mišljenje nastala je tišina koja je svojstvena onima koji vide i priznaju kako je nešto istinito u unutarnjem ali još ne u vanjskom čovjeku. To sam percipirao sa njihovih lica; ali u tom trenutku sam bio iznenada povučen iz njihovog vidokruga, pošto sam iz duha ponovno ušao u moje materijalno tijelo. Jer prirodni čovjek, pošto je odjenut materijalnim tijelom, se ne vidi od strane duhovnog čovjeka, to jest, od strane duha ili anđela, niti se oni vide od strane prirodnog čovjeka.