Bible

 

Postanak 41

Studie

   

1 Poslije dvije godine usnu faraon da stoji pokraj Nila.

2 Iz Nila iziđe sedam krava, lijepih i debelih; pasle su po šašu.

3 Ali odmah poslije njih iz Nila iziđe sedam drugih krava, ružnih i mršavih, te stanu uz one krave na obali Nila.

4 Ružne i mršave krave požderu ono sedam lijepih i pretilih, i uto se faraon probudi.

5 Opet zaspi te usnu drugi san: sedam punih i jedrih klasova izraste na jednoj stabljici.

6 Ali, eto, poslije njih uzraste sedam klasova šturih, istočnjakom opaljenih.

7 Šturi klasovi proždru sedam jedrih i punih klasova. I faraon se probudi, i gle: bio je to san.

8 Ujutro faraon bijaše uznemiren u duši, pa pozva sve čarobnjake i sve mudrace egipatske: ispriča im faraon svoje sne, ali mu ih nitko nije mogao protumačiti.

9 Onda progovori faraonov glavni peharnik: "Moram danas spomenuti jedan svoj propust.

10 Jednom, kad se faraon razljutio na svoje službenike, mene i glavnog pekara stavio je u zatvor u zgradi glavnog upravitelja.

11 Usnusmo san iste noći, i ja i on, ali je svaki od nas usnuo san drugog značenja.

12 Onda je s nama bio neki mladi Hebrej, sluga zapovjednika straže. Ispričasmo njemu svoje sne, a on nam ih protumači: kaza svakom značenje njegova sna.

13 Kako nam ih je protumačio, tako nam se i dogodilo: mene vratiše na moje mjesto, a onoga objesiše."

14 Faraon odmah pošalje po Josipa; izvuku ga brže-bolje iz tamnice; ošišaju mu kosu, obuku novo odijelo i on stupi pred faraona.

15 Onda faraon reče Josipu: "Usnuo sam san, a nitko ga ne može protumačiti. Čuo sam o tebi da možeš protumačiti san čim ga čuješ."

16 "Ništa ja ne mogu", odgovori Josip faraonu, "nego će Bog dati pravi odgovor faraonu."

17 Onda je faraon pripovjedao Josipu: "U svom snu stojim na obali Nila.

18 I gle! Iz Nila iziđe sedam debelih i lijepih krava. Pasle su po šašu.

19 Poslije njih izađe drugih sedam krava. Bile su mršave, vrlo ružne i koštunjave. Još nikad ne vidjeh onako ružnih krava u svoj zemlji egipatskoj!

20 I sedam mršavih i ružnih krava proždru prvih sedam debelih krava.

21 Pa iako su ih progutale, nije se vidjelo da im je što u trbuhu: bile su ružne kao i prije. Uto se probudim.

22 Zatim sam u snu vidio kako na jednoj stabljici uzraste sedam punih i lijepih klasova.

23 Ali poslije njih uzraste sedam klasova zgrčenih, šturih, istočnjakom opaljenih.

24 I šturi klasovi proždru sedam jedrih klasova. Kazao sam ovo i vračarima, ali nema nikoga da mi razjasni."

25 Onda Josip reče faraonu: "Faraonov je san samo jedan: Bog javlja faraonu što kani učiniti.

26 Sedam lijepih krava, to je Sedam godina; Sedam lijepih klasova opet je Sedam godina. Tako je samo jedan san.

27 Sedam mršavih i ružnih krava poslije njih, a tako i Sedam praznih, istočnjakom opaljenih klasova, označuje Sedam gladnih godina.

28 To je ono što sam već faraonu rekao: Bog objavljuje faraonu što kani učiniti.

29 Dolazi, evo, sedam godina velikog obilja svoj zemlji egipatskoj.

30 A poslije njih nastat će sedam gladnih godina, kada će se zaboraviti sve obilje u zemlji egipatskoj.

31 Kako glad bude harala zemljom, neće se ni znati da je u zemlji bilo obilje - zbog gladi koja će doći - jer će biti vrlo velika.

32 A što se faraonov san ponovio, znači da se Bog na to zaista odlučio i da će to uskoro provesti.

33 Zato neka faraon izabere sposobna i mudra čovjeka te ga postavi nad zemljom egipatskom.

34 Nadalje, neka se faraon pobrine da postavi nadglednika u zemlji koji će kÓupiti petinu sve žetve u zemlji egipatskoj za sedam godina obilja.

35 Neka skupljaju od svakog žita za sedam dobrih godina što dolaze; neka s ovlaštenjem faraonovim sabiru žito za hranu i pohranjuju ga po gradovima.

36 Neka zalihe služe za hranu u zemlji za sedam godina gladi što će snaći zemlju egipatsku, tako da za gladi zemlja ne propadne."

37 Svidje se odgovor faraonu i svim njegovim službenicima.

38 Zato faraon reče svojim službenicima: "Zar bismo mogli naći drugoga kao što je on, čovjeka koji bi bio tako obdaren duhom Božjim?"

39 A onda faraon reče Josipu: "Otkako je sve to Bog tebi otkrio, nikoga nema sposobna i mudra kao što si ti.

40 Ti ćeš biti upravitelj moga dvora: sav će se moj narod pokoravati tvojim naredbama. Jedino prijestoljem ja ću biti veći od tebe.

41 Postavljam te, evo," reče faraon Josipu, "nad svom zemljom egipatskom."

42 Poslije toga skine faraon sa svoje ruke pečatni prsten i stavi ga Josipu na ruku. Zatim zaodjene Josipa odjećom od najljepše tkanine, a o vrat mu objesi zlatan lanac.

43 Vozio se on u kolima kao njegov zamjenik, a pred njim klicahu: "Abrek! Na koljena!" Tako ga postavi nad svu zemlju egipatsku.

44 Još faraon reče Josipu: "Premda sam ja faraon, neće nitko dići svoje ruke ni noge bez tvog odobrenja u svoj zemlji egipatskoj."

45 Faraon nazva Josipa "Safenat Paneah", a za ženu mu dade Asenatu, kćer Poti-Fere, svećenika u Onu. I Josip postade poznat po zemlji egipatskoj.

46 Josipu je bilo trideset godina kad je stupio u službu faraona, kralja egipatskog. A otišavši Josip ispred faraona, putovao je po svoj zemlji egipatskoj.

47 Za sedam rodnih godina zemlja je rađala u obilju;

48 on je - u tih sedam godina što ih je egipatska zemlja uživala - kÓupio od različite ljetine i hranu pohranjivao u gradove, smještajući u svakom gradu urod iz okolnih polja.

49 Tako Josip nagomila mnogo žita, kao pijeska u moru, pa ga prestade i mjeriti jer mu mjere ne bijaše.

50 Dok još ne nasta gladna godina, Josip imade dva sina koje mu rodi Asenata, kći Poti-Fere, svećenika u Onu.

51 Prvorođencu Josip nadjenu ime Manaše, "jer Bog je", reče, "dao te sam zaboravio svoje teškoće i svoj očinski dom."

52 Drugomu nadjenu ime Efrajim, "jer Bog me", reče, "učinio rodnim u zemlji moje nevolje."

53 Sedam godina obilja koje je uživala zemlja egipatska dođe kraju,

54 a primače se sedam gladnih godina, kako je Josip prorekao. U svim zemljama bijaše glad, a u svoj zemlji egipatskoj bijaše kruha.

55 A kad je i sva zemlja egipatska osjetila glad, puk zavapi faraonu za kruh; a faraon reče Egipćanima: "Idite k Josipu i što god vam rekne, činite!"

56 Kad se glad proširi po svoj zemlji, Josip rastvori skladišta te je Egipćane opskrbljivao žitom, jer je glad postala žestoka i u zemlji egipatskoj.

57 Sav je svijet išao u Egipat k Josipu da kupuje žita, jer je strašna glad vladala po svem svijetu.

   

Ze Swedenborgových děl

 

Arcana Coelestia # 5365

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

5365. 'And the people cried out to Pharaoh for bread' means the need of good which was felt by truth. This is clear from the meaning of 'crying out' as the expression of someone enduring pain and grief, and so of someone in need; from the meaning of 'people' as truth, dealt with in 1259, 1260, 3295, 3581; from the representation of 'Pharaoh' as the natural, dealt with in 5079, 5080, 5095, 5160; and from the meaning of 'bread' as the celestial element of love, and so good, dealt with in 276, 680, 2165, 2177, 3464, 3478, 3735, 3813, 4211, 4217, 4735, 4976. From these meanings it follows that 'the people cried out to Pharaoh for bread' means the need of good that was felt by truth in the natural. This meaning seems, it is true, to be remote from the historical sense of the letter. Nevertheless, since people acquainted with the internal sense understand 'crying out', 'the people', 'Pharaoh', and 'bread' in no other way than mentioned above, such is the meaning that emerges from those words.

[2] What is implied by the need of good which was felt by truth must be stated. Truth has a need of good, and good has a need of truth; also, when truth has a need of good, truth is joined to good, and when good has a need of truth, good is joined to truth. The reciprocal joining together of good and truth - that is to say, the joining of truth to good, and of good to truth - is the heavenly marriage. During the initial phases when a person is being regenerated truth is multiplied, but good less so. And because at these times truth has no good to which it is joined, truth is therefore drawn into and deposited within the interior parts of the natural, so that it may be called forth from there in the measure that good is increased. In this state truth stands in need of good, and in the measure that good enters the natural a joining of truth to good is effected. Even so, this joining together does not lead to any fruitfulness. But once the person has been regenerated good increases, and as it does so it stands in need of truth and also acquires truth to itself and becomes joined to it. This is a joining of good to truth, and when this takes place truth is made fruitful by good, and good by truth.

[3] This process is one about which people in the world are totally ignorant, whereas those in heaven have a very good knowledge of it. If people in the world however knew, and not only knew but also had a perception of what celestial love or love to the Lord was, and what spiritual love or charity towards the neighbour was, they would also know what good was; for all good is the object of those loves. Above all they would know that good had a desire for truth, and truth had a desire for good, and that this desire and the essential nature of it determine the extent to which the two are joined together. Such would be evident to them from the fact that whenever they are thinking about truth, good presents itself linked together with that truth; and when good is stimulated, truth presents itself linked together with that good. And whenever both present themselves together they are accompanied by affection, desire, delight. or sacred yearning, from which they would then know what the joining together was essentially like. But because no knowledge is acquired by them as a result of an inner awareness or perception of what good is, such matters do not begin to be recognized by them. For what people know nothing about is unintelligible to them even if it happens to them.

[4] Also, because people are ignorant of what spiritual good is - that it is charity towards the neighbour - controversy therefore exists in the world, especially among the learned, over what the highest good may be. Scarcely anyone says 1 it is the feeling of delight, bliss, blessedness, and happiness which flows from mutual love that does not have any selfish or worldly end in view attached to it and which constitutes heaven itself. From this it is also evident that the world at the present day knows nothing at all about what spiritual good is. Still less does it know that good and truth form themselves into a marriage, or that heaven consists in this marriage, or that those in whom the marriage exists possess wisdom and intelligence, or that they enjoy feelings of bliss and happiness in endless, indescribable variety. The world knows nothing about even a single one of those variations; consequently it neither acknowledges nor believes that any such thing exists, when in fact it is heaven itself or heavenly joy itself, about which the Church has so much to say.

Poznámky pod čarou:

1. Reading dicit (says), which Swedenborg has in his rough draft, for dixit (has said)

  
/ 10837  
  

Thanks to the Swedenborg Society for the permission to use this translation.